Satira je najbolji način da se pošalju poruke. U zasićenosti tradicionalnim pristupom medijima, satira je ta koja je kao ledolomac. U današnje, informatičko doba, ona odbacuje svu infodemiju i gađa tačno đe treba. U velikoj Americi koja se godinama držala tradicionalnih vrijednosti, najpopularniji autori su satirični voditelji i komičari Džon Oliver na HBO i Stiven Kolber na CBS.
Kroz satiričnu obradu bitnih tema, relaksirani od profesionalnih novinarskih standarda, nastali su "Omladinski grafiti" - popularni katkadnik i beskućnik - čija se cijena kretala od 3,5 do 10 dinara. Umjesto redakcijskog prostora imao je “kartonsku kutiju”, a u isto vrijeme, drmao je najveće društvene i političke slojeve.
O izazovima s kojim su se suočavali u to vrijeme, pritisku i poređenjima s ovim što nazivamo sadašnjost, razgovarali smo sa jednim od osnivača i članom tadašnje redakcije “Grafita”, Duškom Mihailovićem i Stevom Vasiljevićem.
Kako su nam objasnili, novina je nastala u najnenormalnijem mogućem vremenu u kojem se društvo jednakih šansi, tadašnje lijepe Jugoslavije, davilo u moru ratnohuškačke politike koja je zapalila Balkan. Prvi broj je zbog nedostatka očekivanog priklanjanja određenoj partiji doživio fijasko, te prava priča, kako naši sagovornici ističu, počinje ''Prvim brojem - drugi put''.
ANALITIKA: Zbog čega ste dizali glas?
MIHAILOVIĆ: Dizali smo glas jer je krenuo rat, krenuo je da se raspada svijet u kojem smo odrasli. Jedna od stvari koje smo objavili, a čini mi se baš u tom prvom broju koji je izazvao najviše problema, bio je proglas štampan na posljednjoj strani gdje smo pozivali pripadnike naših generacija da se ne odazivaju pozivima tadašnje Jugoslovenske narodne armije da idu u vojsku. Od samog starta tog našeg aktivizma i satiričnog djelovanja nailazili smo na opstrukcije.
Sve crnogorske vlasti, gledajući kroz istoriju, razvile su savršen način borbe protiv disidentnog razmišljanja, koji se zove - IGNORISANJE.
Primjera radi, Emilo Labudović, čuveni prepoznati ratni huškač, koji da je ikada sproveden zakon o lustraciji nikad više ne bi mogao da bude javna ličnost, tada je nas koji smo imali 16-18 godina "izbrljao" u Dnevniku. Njegovi Dnevnici su inače trajali po sat, sat i po, pa je Milomir Marić za njega mala beba, a nas je volio da opisuje jednim fondom riječi i floskula koji se koristio u napadima na ono što danas zovemo civilnim sektorom, građanskim društvom, koje je bilo u tom trenutku potpuno poraženo. Najpoznatija etiketa koju nam je kačio je bila "teheransko-vatikanska kominterna". Znači imamo Teheran, Vatikan i Kominternu spetljanu u jedno. Bili smo još i ‘strani plaćenici’, ‘domaći izdajnici’, do te mjere da je on nas, đecu, maloljetne i mlađe punoljetnike maltene optužio, zajedno sa tadašnjim kolegama iz Monitora, da smo odgovorni za raspad Jugoslavije i rat u Jugoslaviji.
ANALITIKA: Đeca su rušila Jugoslaviju?
MIHAILOVIĆ: Da... Mi smo, po njegovom mišljenju, razbijali Jugoslaviju. Četiri đeteta iz Podgorice koja su ustvari trebala da idu u rat, da budu topovsko meso toj ratno-huškačkoj politici, čiji je najveći predvodnik bio Emilo Labudović. Eto, zbog toga smo se pobunili.
ANALITIKA: Kako je tekao taj vaš rad?
MIHAILOVIĆ: Prvi broj smo namjerno štampali 25. maja 1993. godine, na Dan mladosti, jer smo vidjeli da nam ga brišu iz kolektivnog sjećanja. Malo je to infantilno ali je bilo potpuno iskreno i dječije. Ti Grafiti, kad ih danas pogledaš, u profesionalnom smislu su bili veoma loši i u startu osuđeni na propast, ali napravili smo svojevrsno igralište na kojem smo se učili jer nijesmo imali đe drugo...
Što smo imali kao generacija? Mogli smo da upišemo Žurnalistiku u Beogradu, na Fakultetu političkih nauka, na kojem je jedan od profesora bio, što kaže Nenad Čanak, Šešelj doktor Vojislav. To je bila totalno šizofrena situacija, ali izgleda da i danas tonemo ka tome, s obzirom na to što se trenutno dešava u obrazovnom sistemu u Crnoj Gori. U hodu smo odlučivali što ćemo i kako ćemo da radimo. Bez ikakvog pozadinskog iskustva i stručnog predznanja - nego sve na "goli osjećaj". Ispostavilo se da je taj osjećaj bio dobar.
ANALITIKA: Kako je došlo do toga da grupa đece osjeti potrebu da digne glas. Što ste vi to viđeli što ostali oko vas nijesu, ili su viđeli ali nijesu imali hrabrosti da progovore?
MIHAILOVIĆ: Ne mislim da ostali nijesu viđeli. Skupila se grupa kreativnih ljudi, a ti ostali možda nijesu bili kreativni ali su bili konzumenti toga proizvoda koji smo napravili. Stalno se upiralo u to tadašnje društvo i govorilo kako je bilo jednoumlje i jednopartijski sistem.
U Crnoj Gori, ako se situacija drastično ne promijeni, nećeš imati novine - imaćeš Kurire i Informere.
Ipak, gledam svoju đecu koja su sad u tom uzrastu i današnji sistem obrazovanja koji je reformisan milion puta i lako je zaključivo da se tada mnogo više razvijala kritička misao. Imali smo cijelu generaciju koja je bila prilično samosvjesna. Jeste, to je bilo vrijeme gdje si imao državne medije, ali i u njima smo negdje u periodu prije rata, mogli čuti neke disonantne tonove i kritičko novinarstvo prema tom sistemu koji važi za komunističko-hegemonističko jednoumni sistem. Drugačije smo vaspitavani, znalo se što su pravila ali si imao pravo na mišljenje i što je najvažnije postojala je crvena linija. Mi smo danas tu crvenu liniju izgubili, što vidimo na društvenim mrežama.
ANALITIKA: Što je bila ta crvena linija?
MIHAILOVIĆ: Crvena linija, u današnjoj terminologiji, bila je nacionalizam, mizoginija, bilo koji oblik nasilja. Od društvenih mreža do pojedinih medija, danas je nema.
Jureći za klikom, sve je dozvoljeno. Postojao je sistem vrijednosti, etički i moralni kodeks... To je donekle prisutno u tradicionalnim medijima ali kad se osvrnete na, recimo, srpsku medijsku scenu - vidimo da to ne postoji.
Što je najgore od svega, imamo repliku tih stvari ođe na pojedinim portalima, ali se srećom zadržala u štampanim medijima.
ANALITIKA: U današnje vrijeme, rad sličan vašem nailazi na ozbiljne prijetnje ili pak za kratko vrijeme bude obojen političkim uticajem - da li su vama stizale takve ponude?
MIHAILOVIĆ: Imali smo ih naravno. Pristizale su stalno ponude da se priklonimo nekoj strani - ali smo mi tako infantilni kakvi smo bili i odrasli na Alan Fordu - uvijek na tim sastancima prosipali omiljenu floskulu Broja 1, ''sa koliko ništica se piše riječ patriotizam''?
Nijesmo pristajali na te varijante i tako je i ugašena novina jer je presušilo finansiranje. Nikad nijesmo imali stabilan izvor finansiranja, štoviše, finansirali smo novinu iz svojih džepova… U međuvremenu smo i sami "porasli", odrasli i došli do trenutka do kojeg dođe i sportista - da li da se povučemo na vrhuncu karijere ili da se razvlačimo po tim varijantama.
Pošto nijesmo htjeli da igramo u "kineskoj ligi", ipak smo odlučili da ugasimo novinu. Ljepše je bilo da ostaneš čist, nego da upadneš u političko, medijsko, društveno blato.
ANALITIKA: Osim što ste "rušili" Jugoslaviju, kakve ste još etikete dobijali?
MIHAILOVIĆ: Jedan smo od rijetkih medija koji je zvanično - anatemisan. Naime, anatemisalo nas je Bratstvo pravoslavne omladine Nikšića, iako je ''brotherhood'' karakterističan za protestantska i katolička ustrojstva. To je bilo 99', kada je bilo bombardovanje, zbog naše naslovnice na kojoj je bio blaženopočivši mitropolit Amfilohije.
ANALITIKA: Čudi me da vas nije on anatemisao, ipak je bio sklon tome?
MIHAILOVIĆ: Pa, dobro, on je ipak veći igrač, puštio je ove "kerove" da se uče. Inače, to bratstvo pravoslavne omladine je bilo organizovano pri Filozofskom fakultetu u Nikšiću i ono je rovarilo po svemu.
Najapsurdnije je što smo anatemu dobili - faksom.
Sve to je nastalo jer je tih godina bio organizovan jedan od prvih dočeka Nove godine na otvorenom, u Kotoru. Tim povodom Amfilohije je prokomentarisao kako je ''Kotor odisao sotonskim kadom'', aludirajući na miris marihuane. Kako je tada bio aktuelan film ''Posljednje Hristovo iskušenje'', u skladu s tim smo pripremili prigodnu naslovnicu na kojoj je Amfilohije prikazan sa džointom i pisalo je ''Posljednje Ristovo ispušenje''.
ANALITIKA: Kako bi prošao taj grafit danas ili prije nego što je postao blaženopočivši?
MIHAILOVIĆ: Taj primjer donekle govori da smo i u tom totalnom ludilu imali više kapaciteta za mirno rješavanje konflikta.
Mislim da bi danas bio masakr. Da bi prošli fizički povrijeđeni. Ne bi dobili faksom anatemu, nego bi dobili bejzbolkom po glavi ili molotovljevim koktelom. Takav je moj dojam. Danas smo u goroj situaciji nego tada kada je bilo ratno okruženje.
ANALITIKA: Kad smo već pomenuli taj klerikalni dio, moram da pitam, koliko je danas loše ili dobro, što je nova vlast toliko bliska crkvenim obredima, takvom načinu razmišljanja... Nije li to neki zatvoreni krug koji ugnjetava slobodu govora?
MIHAILOVIĆ: Mislim da je to katastrofa...
ANALITIKA: Zbog čega?
MIHAILOVIĆ: Znajući što se sve dešavalo kroz istorijska dokumenta, s inkvizicijom, da su ljudi spaljivani zbog tvrdnje da zemlja nije ploča, nego da je okrugla, da nijesmo centar svemira itd, a onda vidiš užasnu pojavu u 21. vijeku - tzv. ravnozemljaštva - koje je ''sponzorisano'' iz klerikalnih krugova, onda bude jasno zbog čega mislim da je katastrofa da je sistem koji vodi državu blizak takvim krugovima.
To ne mora nužno da bude Srpska pravoslavna crkva ili Katolička crkva. Narativ je problematičan. Živimo u potpuno šizofrenom vremenu u kojem svako ima megafon, a niko ne sluša nauku, već priče rekla-kazala, jer je nauka dosadna, a ljudima je prijemčivije da navodno ''znaju nešto što niko drugi ne zna'' i to je veoma problematično. Naravno, nijesu svi u Vladi bliski tom narativu ali imamo ljude sa istaknutih pozicija koji su, evo na primjeru pandemije, pokazali koliko je jak taj uticaj - ignorišući preporuke. 'Ajde što su ignorisali NKT, to im je bio ''politički protivnik'', ali su ignorisali i preporuke SZO?! Događaji u bolnici, sahrane, momenti sa premijerom. Pa su govorili imate antitijela, nemate antitijela.
I, onda imate takvu situaciju da se stvara otpor. Te kikseve su imali i pojedinci iz prethodne vlasti, ali iz drugih motiva koji nijesu bili religiozni...
ANALITIKA: Koliko je prethodna vlast zapravo kriva za današnju situaciju?
MIHAILOVIĆ: Prethodna vlast je apsolutno kriva za sve ovo što imamo danas i što imamo ovu novu vlast.
ANALITIKA: U kom smislu?
MIHAILOVIĆ: Napravili su pravu odluku da promijene politiku, sa otklonom od Miloševića, i vraćanjem ideje i obnove nezavisnosti Crne Gore ali su od tada propuštili 15 godina i ogromnu šansu koju je imalo crnogorsko društvo za emancipaciju.
Za to jedino prethodna vlast može da snosi odgovornost. Nakon svega, trebali bi da uvide što se stvarno izdešavalo i što je bio rezultat njihovog djelovanja, pa da počnu da pričaju neku drugu priču... Da u ovoj strukturi traže partnere i da eliminišemo ekstremno desno i ekstremno lijevo, pa da u budućnosti dobijemo neku proljevičarsku snagu koja će voditi ovu državu jer ovo sad ničemu ne vodi. Ovo je totalna propast.
ANALITIKA: U čemu tačno vidiš propast?
MIHAILOVIĆ: Mjesecima smo taoci prijedloga izmjena tužilačkog zakona. Država je blokirana. Budžet ćemo da usvojimo, možda sredinom maja, a krenuće da se primjenjuje u junu kad je u toku turistička sezona. Nemamo Agrobudžet, a pripremne radnje su počele da se izvode u aprilu... Tenderi stoje, javni oglasi takođe. Bečić, Abazović i Krivokapić su obećali da su prioriteti vlade Zakon o porijeklu imovine i lustracija, a po programu vidimo da su tek na redu u decembru.
To što su oni izgubili tri mjeseca oko formiranja Vlade to je njihov problem. Imaš primjer iz Hrvatske, gdje su za 14 dana formirali Vladu. Ne može da bude izgovor to što je Vlada formirana u decembru. Čak i to što je tek tada konstituisana, govori da baš oni nijesu imali kapaciteta da je formiraju. Pa su mijenjana tri, četiri modela...
Strašno je rasprostranjeno nepoštovanje zakona, procedura. Ne govorim tu o kompletnoj Vladi ali u velikom broju resora nijesu poštovani zakoni, sada će pasti 70 odsto sistematizacija. Svi koji su razriješeni po tim sistematizacijama, razriješeni su nezakonito. Potom će oni da vode upravne postupke, pa će da dobiju obeštećenje, a sve to ide na teret neusvojenog budžeta. Pravi se jedan parasistem koji nije zakonit, legalan, legitiman, a ljudi koji su glasali za promjenu su glasali za vladavinu prava, makar jedan dio.
Mi zapravo imamo anti-vladavinu prava. Kao društvo smo glasali da nema političkog uticaja, da bi jedan politički uticaj ustvari zamijenili drugim. Glasali smo da nema partijskog zapošljavanja, a vidimo ga na djelu. Vlada nepotizam. Promijenili su se jedino "jahači apokalipse"…
ANALITIKA: Kako ocjenjujete one gnusne pojave koje su targetirale bivšu i aktuelnu ministarku?
MIHAILOVIĆ: To je taj prelazak crvene linije. To su nekreativne, neduhovite pojave. To nije ni smiješno, nego je za gnušanje. Što ustvari neđe nije loše, da se vidi koliko smo primitivni.
ANALITIKA: Pojedini mim-stranice upoređuju sa "Grafitima". Da li je to tako?
MIHAILOVIĆ: Nikako!
ANALITIKA: Zbog čega to tvrdite?
MIHAILOVIĆ: Pazi, postoje vrhunske mim-stranice, ali ne možemo ih staviti u isti rang sa krindž-serdarima koji su kod nas popularni. Očigledno je da su finansirani, da su radili kampanju i onda u samom startu to nije to.
Oni rade isto što su radili mnogi početkom devedesetih, a to je čisto plasiranje propagande što je rezultiralo gubitkom ljudskih života i to je jezivo. Ovo nije još došlo dotle, nadam se i da neće, ali smatram da je opasno. Taj način i pristup je očigledno finansiran i preko njega se guraju interesi, koji, to ne znam.
ANALITIKA: Uz te krindž-serdare imamo i ovu pojavu "tviter političara". Koliko je ta praksa loša?
MIHAILOVIĆ: Rodonačelnik te prakse je Donald Tramp, pa neka vide političari što će i kako će. Nekome se sviđa, neko je čestitao Trampu na pobjedi. Ali, neka sagledaju i koliko je njegova karijera trajala. Najgore je što tu političari "bače" nešto i onda ne odgovaraju na stotinu pitanja ispod objave, a imamo i one koji dozvole da pitanje postave samo oni koje taguju u objavi, pa onda jednostavno ne taguju nikog.
ANALITIKA: Mogu li "Grafiti" opstati danas?
VASILJEVIĆ: Nema teoretske šanse jer to potpuno drugi svjetonazor. Po difoltu ta količina ironije i sarkazma pripada mladim ljudima. Mladi ljudi danas - ne postoje. Oni imaju potpuno druge interese nego što smo ih mi imali. Oni su zapravo star-mali. Prebrzo počinju da oblače sakoe, one ka Raško Konjević sa zakrpom na laktovima. I, brade nose isto. Ali ne one od sedam-osam dana, nego one posebno štucovane.
Mladi danas nemaju potrebu za bilo čim. Za sve što rade i govore mjerilo im je uspjeh. Neke stvari ne možeš da radiš ako ti je isključivi cilj postizanje rezultata.
U Titogradu 91. godine imao si na stotine bendova. U drugom polugodištu prvog razreda srednje se pravi bend, ko god što zna ili ne zna da svira. Ti sada nemaš takvih bendova. Imaš naravno bendove koji imaju koristi, sviraju po klubovima, baštama, kafanama ali nema tih srednjoškolskih bendova. Nema tog entuzijazma.
Isti problem je i sa umjetnošću. Ako se baviš njome s namjerom da postigneš rezultat ili imaš koristi od toga, onda se baviš iz neiskrenih razloga. Nešto, ne postaje umjetničko djelo činom stvaranja, nego priznavanjem toga što je neko napravio bez namjere da to postane. Znači, neko je imao potrebu da nešto kaže, to nešto je rekao i vremenom je to postalo umjetničko djelo. Isto tako, mi smo u tom vremenu imali potrebu da nešto kažemo, doduše nevješto, i nijesmo očekivali od toga apsolutno nikakav benefit. Štoviše, pozatvarali smo sebi vrata, trošili smo svoje pare, sve smo radili suprotno od onoga što su mediji, u biti, danas.
Nemaš kulturu protestnog plakata. Nemaš kulturu studentskih protesta. Nema stand-up scene.
ANALITIKA: Analizirajući današnju medijsku scenu, je li satira u jednu ruku opravdanje određenih vlasti da postoji sloboda govora?
VASILJEVIĆ: Danas je potpuno suprotna situacija. Prije nekoliko dana, Uprava policije je privela na informativni razgovor autora nevješte fotomontaže. Nekakvo djelo koje je satirične prirode. Bez obzira koliko je neukusno i loše… Ranije smo imali primjer upadanja ISILA u redakciju časopisa "Šarli Ebdo". Koja je razlika između upadanja ISILA i hapšenja nekoga ko je objavio karikaturu? To nije karakteristika ove vlasti, to je započela prošla vlast. Ona je privodila ljude zbog satiričnih komentara na društvenim mrežama. O kakvoj onda slobodi govora pričamo?!
Što će nam demokratija u kojoj ne možeš da izneseš suprotno mišljenje. U Crnoj Gori se sistematski kroz istoriju sloboda mišljenja kažnjavala i onda drugačije ne možemo ni da očekujemo. Možemo na nivou incidenta, ali ne na sistemskom nivou. Svjedoci smo raznih "startupova", "kickstartera", kreativnih industrija, "hubova". To su sve neke inačice angažovanog djelovanja. Ali, nešto se ne sjećam da je ijedan od tih oblika nastajanja nečega rezultirao medijem. Neće niko da ulazi u tu priču jer mediji i rad u medijima podrazumijeva borbu. A, ođe ljudi nijesu naučili da se bore.
