U jeku ogromnih požara koji su pogodili ovaj dio Evrope, pa tako tradicionalno i nas same, pojavila se i jedna nova vrsta piromana. Osim onih što pale šume kako bi pridobili sebi materijalnu korist tako što će na zgarištima stogodišnjih predivnih šuma iznići kilogrami skupocjenog smrčka i onih piromana koji boluju od istoimenog poremećaja u punom smislu te riječi, pa vole da pale okolo i uživaju u destrukciji i pogledu na plamen koji guta sve oko sebe, imamo i ove nove, pripejd piromane.
Pripejd piromani su uglavnom momčići u ranim dvadesetim godinama, nezadovoljni svojim društvenim položajem, životom, porodicom, društvom, mrze do podne sebe, poslije podne cio svijet, a uveče pale po narudžbi.
Na meti se ovaj put našao transparent “Danilovgrad je uz Cetinje” koji je okačila danilovgradska omladina, ona primjerna, koja je svom gradu doprinijela kroz veliki broj humanitarnih akcija i koja se više puta stavila na raspolaganje službama danilovgradske opštine kako bi pomogli u gašenju požara koje su izazvale prve dvije kategorije piromana.
Službe slabo rade kod ove treće kategorije piromana. Zlonamjerni bi rekli jer je ta kategorija u bliskim odnosima sa trenutnom polu-vlašću ili, da ne kažem, ispunjava njihove naredbe za dvadesetak eura.
Strah je čudo. Pogotovo kad naspram sebe imaš jaku ideju koja prijeti da uništi sve ono što si sa mukom, izdajstvom i kesama ruskih i srpskih para stekao, a to se sve klati i bez ove ideje. Moderna interpretacija Gaja Foksa u vidu čuvenog Vija iz filma V for Vendetta, rekao bi da iza njegove maske stoji ideja, a ideje su otporne na metke. Od ove ideje ih je strah, jer prijeti da im stane “nogom za vrat”.
I iza toga simboličnog transparenta stoji ideja. Veoma jaka ideja. Ideja očeličena krvlju i olovom više puta u posljednjih stotinu godina. Ta je ideja otporna na baklje mlađanih danilovgradskih piromana kupljenih za deset eura i naučenih na zlodjelo i mržnju.
Strah je čudo. Pogotovo kad naspram sebe imaš jaku ideju koja prijeti da uništi sve ono što si sa mukom, izdajstvom i kesama ruskih i srpskih para stekao, a to se sve klati i bez ove ideje
Lično me ne zabrinjava to što pale. To što rade je najbolji prikaz ideologije, paravjerske organizacije i njihovih familija koje predstavljaju. Navikli da siju strah. Velike frustracije nastaju onda kad takvi ukapiraju da od njih nikoga nije strah, već da su predmet obične sprdnje svima u gradu.
Zabrinulo bi me da taj transparent nema ko da digne ponovo, to bi značilo slabost i poraz crnogorstva. Međutim, Danilovgrađani su dokazali da je crnogorstvo veoma živo. Svaki put bi ga digli još više, a poruka bi bila još jača, a oni što ga pale bili još veće kukavice i u strahu od jednog malog parčeta platna. Zamislite koliki strah imaju kad na nečuvan transparent usred noći ide njih četa. Njih deset na jedan transparent. Koliko bi ih tek išlo da je malo veći?
Podśećaju me ovi mlađani piromani, na zlo naučeni, dosta na onu “naprednu omladinu” iz 1918. Ta ideja je dosta bila živa u Bjelopavlićima, mada ovi današnji listom nemaju nikakve veze porijeklom sa Danilovgradom, ali slučajnosti ne postoje. Podśećaju me jer su i ti tada bili na zlo naučeni od sličnih učitelja, samo što su umjesto krpa razapetih za bandere palili kuće svojim sugrađanima, ostavljajući ih tako bez krova nad glavom samo zato što su mislili drugačije, i zakletva Crnoj Gori i njenom kralju im bila vrednija od svega.
I ovi bi današnji mali piromani palili kuće sugrađanima koji ne misle kao oni, mada je ovo misle veoma upitan pojam, pošto sumnjam da su njihovi mozgovi u mogućnosti da vrše tu funkciju. Za mišljenje treba mozak, a ovi teško da ga imaju. Jer da imaju razmislili bi i shvatili da je to što rade pogrešno, da su samo običan toalet papir onih koji ih iskorištavaju i bijedno plaćaju.
Za paljenje kuća treba hrabrost. I treba broj, koji nemaju. Ako je za transparent potrebno njih četa, za kuću bi trebalo barem bataljon, a srećom u Danilovgradu ih toliko nema, pa će morat da se zadovolje krvavom borbom sa krvoločnim transparentom!
Savo Čelebić, istaknuti crnogorski oficir, zelenaš, kasnije partizanski general, opisao je ovu felu u svojoj poemi “Vijenac na grobu Šćepana Mijuškovića” iz dvadesetih godina prošlog vijeka. Iz toga se vidi da se ono protiv čega se borimo i oni koji bi nas zatrli, nijesu promijenili ni za promil, ista ideologija, isti tupi mozgovi, samo modernije metode.
Kaže general Čelebić tamo:
“Taj se čopor strvoždera,
po smrdljivom mraku krije,
jer hijene i lisice,
zrak sunčani i ne grije.
neka smrde u jazbine,
i stide se čina svoga,
što pljunuše na kam sveti,
svoga praga rođenoga.”
Sumnjam da će se ovi stiđeti. Ali neka ih, mi se stidimo njihove sramote.
Što se tiče onih časnih koji nijesu pljunuli na “kam sveti” oni će biti uz Cetinje. Kao i sve što valja u Danilovgradu.
I onoga dana, i nekog drugog, i svakog sljedećeg ako bude trebalo. Dok nas bude.
Danilovgrad je uz Cetinje. Jer je Cetinje Crna Gora.
