Njegošev je dan. Dan koji se obilježava kao dan kulture. Ovaj smo praznik dobili na „uživanje“ prošle godine tačno neđe u onom trenutku kada više nismo imali šta da slavimo i branimo jer crnogorska kultura je ili prodana ili mirno predana.
Svi ste nekada imali onog gosta kojeg želite da častite, sa npr. gajbom domaćih smokava. Vi ste ih onako od srca ubrali za njega i gledali ste da budu u gajbi samo one lijepe, ali stablo je staro i iznemoglo pa i poneki plod bude smežurav i nečemuran ali ipak sladak. I, tu i takvu gajbu mu poklonite a on je pogleda onim gadljivim i nezahvalnim pogledom i onda stane prepipavati, stiskati i rškati one mučene smokve dok ne nađe dvije, tri lijepe koje uzme i zahvali se riječima Ma neću, šanse nema, hvala vam... evo samo ovo dvije za usput.
21Na isti ovakav način kako ko hoće rška po našoj istoriji i kulturi i uzima ono šta mu odgovara.
- Uzmi Njegoša, ovi ostali Petrovići su izgleda beskorisni za našu stvar
- Kako ćemo to, gospodine Ilija, pa to je ista familija, Nikola mu je unuk od brata.
- Pa šta ako je ne treba nam ništa, uzmi Njgoša kada ti kažem i pogledaj da mu se dela prevedu na ovaj naš, to jeste njegov jezik kojim on nije govorio.
- Sada mi tek ništa nije jasno.
- Ma neće biti jasno ni ovima što će doći nakon nas, ali će im biti korisno a to je jedino bitno.
I tako vam je sa svakom državom i narodom koji nema svoje kulturne institucije dovoljno jake da odbrane nacionalni i etnički subjektivitet. Velike države jačaju vojsku a pametne kulturu. Mi decenijama jačamo svoje neprijatelje.
I ođe nema baš nikakve srdžbe ili bilo čega negativnog prema svima koji žele da prigrle našu kulturu, istoriju i etničku baštinu. Da je mi kojim slučajem štitimo od drugih i da oni i pored toga hoće na silu da je prisvoje onda bismo imali razloga da se ljutimo, ovako dok po ledini prosipamo svoju zaostavštinu nemamo pravo da se mrštimo na ove koji hoće to da pokupe.
Ukoliko izuzmemo par primjera koji su i znali i umjeli ali ih je bilo beznačajno malo, crnogorskom kulturom su obično upravljale osobe koje su tu došle bez ikakvih referenci, znanja i bilo kakve ideje i ono što je najgore nisu ni mislili da treba bilo šta da rade, jer čemu uopšte služi ta kultura?
Kada je NR Kina okupirala Tibet 1950, osim teritorije, pokušala je da asimiluje i tibetansku kulturu i jezik. Dalaj Lama i tibetanski intelektualci su se decenijama na nenasilan način borili protiv kineskog kulturnog genocida i uspjeli su, jer su znali šta brane.
Na sličan način se borio i asketski pobijedio veliku britansku imperiju, najčuveniji borac za ljudska, građanska i kulturna prava – Mahatma Gandi.
Mi smo sa druge strane svoju kulturu bacili pred svinje i to i na simbolički i na direktan način.
Mi decenijama jačamo svoje neprijatelje
Dozvolili smo da kulturno-religijsko nasljeđe damo na raspolaganje lokalnom lupežu, lažovu i iskompleksiranoj ludi, a on ga prodao onim koji su to jedva dočekali. Književnik koji se proslavio ukradenim stihovima mu je za ovu uslugu obećao da će ga beogradska omladina na ramenima nositi po ulicama. Nadamo se samo da neće jabuku zaboraviti.
Najveće književno priznanje, upravo nazvano po Njegošu, smo 1997. godine opoganili i dodijelili ga pesniku koji je smatrao da nije bitno ko je stihove spjevao već ko ih je prvi objavio.
Najvišu instituciju obrazovanja i nauke smo dali na upravljanje čovjeku koji otvoreno, bez zadrške, radi za ruske interese na Balkanu, čovjeku koji upravlja portalom čiji CMS (Content Management System – Sistem za upravljanje sadržajima) ne dozvoljava da se objavi istina. Suviše su bukvalno shvatili da je laž njihov nacionalni interes pa ni po koju cijenu istina ne može u njihove novine. Sa druge strane šovinizam, mizogine izjave, uvrede se tamo osjećaju kao kod kuće.
Crnogorska akademija nauka i umjetnosti je odlučila da se poput Gandija bori za očuvanje crnogorske kulture ćuteći, čučeći, ne romoreći. Asketski, već godinama štrajkuju izobiljem i visokim apanažama protiv sveobuhvatnog etnocida koji nam se dešava. Čak će i na Njegošev dan, dan čovjeka koji je trebalo da bude prvi crnogorski akademik, odćutati kao i do sada.
Imali smo i ministarku četnika, ministra koji ne priznaje genocide, a dobili smo i predsjednika Skupštine vojvodu koji sam sa sobom vodi zasijedanja, i na kraju dobili smo ministarku kulture koja je fizijatar pozanimanju. Imajući u vidu ko je sve do sada vodio ovaj resor treba biti korektan pa i njoj dati šansu. Teško da može biti lošija od nekih. Ako ništa, imaće šta da liječi u crnogorskoj kulturi, ako za to nije kasno.
Dočekujemo Njegošev dan sa razorenim institucijama i raspravljamo o njegovom jeziku kojeg sve manje razumijemo, o porukama koje izgleda nikada nismo shvatili, značenjima, čak mu i sa grobom mešetarimo. Sve ovo radimo jer ga ne razumijemo i ne shvatamo onako kako bismo trebali.
Umjesto da Njegoša tumačimo i od njega učimo kroz njegovo filozofsko djelo “Luču mikrokozmu” mi odjeke njegovog genija crpimo iz Gorskog vijenca.
Gorski vijenac je napisao kao proizvod trenutka u kojem se kao suveren našao, pokušavši da uzdigne svoju dinastiju i dokaže njeno istorijsko trajanje i zasluge. On ga piše u formi političko-propagandne svrhe ali njegov nenadmašni genije je od njega napravio ,,Ilijadu“ modernog doba i mi nikada nećemo shvatiti da je ovo spjev, poetsko djelo a ne spisak istorijskih nepobitnosti i uputstvo za ponašanje do danas, evo već176 godina.
O „Luči“ ne govorimo puno jer je ne razumijemo, suviše nam je „filozofska“, dok nam je Gorski vijenac nekako naš, narodni. A čiji je Njegoš, naš, njihov, svjetski, vaseljenski... Nije ni bitno kada mi ne umijemo i ne znamo šta bismo sa njim.
