Izgleda da niko nije bolje naučio lekcije Erika Hobsbauma o izmišljanju tradicije kao Beogradska patrijaršija. Znate Hobsbaumovu tezu o tome da su mnoge „tradicionalne“ prakse i ceremonije zapravo konstrukt političkih i kulturnih elita XIX i XX vijeka. Jednu takvu izmišljenu tradiciju u Crnoj Gori posmatramo već nekih dvadesetak godina svakoga 19. januara.
Naime, pod parolom povratka tradiciji svojevremeno je politički vođa velikosrpskoga projekta u Crnoj Gori, Amfilohije Radović, uveo „tradiciju“ plivanja za „časni krst“. Drevnost te „tradicije“ pred autoritativnim popovanjem o zlom komunizmu koji nas je udaljio od tradicije naših predaka niko u to doba nije smio preispitati da mu se ne zbije kakva anatema ili (pu pu pu) isključenje iz zajednice vjerujućih Beogradske patrijaršije.
9Kako se po svim relevantnim istraživanjima javnoga mnjenja u Crnoj Gori i dalje dio nacionalnih Crnogoraca samoodređuje pripadništvom Beogradskoj patrijaršiji, ovđe ćemo ukratko izlistati iz etnografske literature podatke kako se nekad, prije brozomore, u Crnoj Gori obilježavalo Bogojavljenje, odnosno Vodokršće ili Vodice, kako se taj praznik nazivao u nas.
Skoknimo prvo do Kuča, danas dominantno privrženih Beogradskoj patrijaršiji. Evo što o proslavi Bogojavljenja kod Kuča svjedoči Stevan Dučić u knjizi koju je Srpska kraljevska akademija objavila 1931. godine: „O Bogojavljenju ide neko iz sela po vodicu, u koju se kod kuće dodadne vode i razdaje seljanima i od koje svaki krsteći se po triput srkne. Tom vodicom, što se zove 'velja vodica', strca se kuća, uljanik, stočna staja, pa i loze. Od nje ostavljaju domaćice za čišćenje sumnjivijeh i opoganjenijeh sudi, da se nađe po potrebi za cijelu godinu.“
Ako su Kuči bili nevični plivanju, da vidimo kakvo je stanje s Vasojevićima. U knjizi koju je Srpska kraljevska akademija nagradila 1935. godine, dok je Tito brojao potonje robijaške dane u Lepoglavi, Radoslav Jagoš Vešović o svetkovanju Bogojavljenja u Vasojevićima bilježi ovo:
„Svetkovanje ovog dana vezano je, kao svuda, za osvećenje vode. Pobožni vjeruju da se toga dana u osvit zore 'otvara nebo' i javlja 'Božiji duh' svijetu, ali da rijetko ko može da uoči taj trenutak. Drži se također da je jutrom toga dana voda na svim izvorima osvećena. Stoga iz svake kuće po jedna ženska hita 'prije sunca' na izvor da donese vode, koju u svome sudu prekrsti jednom grančicom i stavi je odozgo. U nekim mjestima 'zakrste' izvor polivanjem po njemu ranije osvećenom vodom koja se čuva u flaši pošto je primljena od sveštenika, pa onda uzima tako 'zakrštena' voda sa izvora. Kad se ponese kući, onda se pije po naročitoj ceremoniji. Domaćin uzme sjekiru, stavi je na sred sobe i okrene oštricu prema sebi, a on stane prema istoku, zatim nagazi bosom nogom na nju, prekrsti se pomoli Bogu i tri puta pije. Pri tome svaki put govori: 'U ime Oca i Sina i Sv. Du'a. Amin.' Poslije toga pruža redom ostalima u kući, pošto su se opremili i umili, da se napiju osvećene vode. Domaćin na kraju prekrsti tri puta pokvašenom grančicom preko sobe, zatim 'pokropi' tom vodom sve prostorije kuće. Po svršetku napuni od iste vode jednu flašu, zatvori i dadne domaćici da je čuva.“ Dakle, ni u Vasojevićima nijesu bili skloni plivanju u lednoj vodi o Bogojavljenju.
Uzmimo da su onovremeni Kuči i Vasojevići zazirali od reume pa stoga izbjegavali kupanje u lednim rijekama, pa provjerimo kako stvari stoje malo južnije, đe su i vode manje ledne.
Evo što je o svetkovanju Bogojavljenja u Crmnici, u knjizi koju je Srpska akademija nauka i umjetnosti objavila 1988. godine, dakle dvije godine nakon Memoranduma, zabilježio etnolog Jovan Vukmanović: „Bogojavljenje (Vodice ili Vodokršće). Na Bogojavljenje ujutro naloži se vadnjača i ostaci božićnog badnjaka koji su se nalagali o Novoj godini. Uglijere badnjaka ugase bogojavljenskom vodicom i jedan dio stave u žito radi boljeg roda, a drugi zakopaju ispod vinove loze da je ne bi tukao grad. Zakrštenom vodicom, koju donesu iz crkve, obično u tikvi, pokrope kroz kitu ruzmarina ili masline kuću, staju i cijelu svoju imovinu. Starije osobe piju od ove vode. Tikva se pripunja izvorskom vodom. Vodica se drži u kući kao lijek cijele godine.“
Ali da budemo sigurni da se Dučić, Vešović i Vukmanović nijesu što pobrkali, da vidimo kako svetkovanje Bogojavljenja opisuje u „Boki-Kotorskoj, Crnoj-gori i Ercegovini“ Rišnjanin pop Vuk Vrčević 1883. godine: „Na Bogojavljenje po selima bude rano jutrenja i leturđija kao na božić, a po gradovima i varošima (po Boki) nešto ranije no obično po godišnji praznika. Po leturđiji, zakrštava sveštenik na sred crkve veliko osveštanje vode, u jednom povelikom sudu, i ova se vodica u narodu zove ađiazma (...) Svaki domaćin donese ono jutro sobom po jednu cklenu bočicu koju napuni osvećene vode, i nosi doma. Spremi je obješenu ispod ikone, dobro začepjenu. Ova se vodica svud u narodu smatra kao najpreči duševni pa i tjelesni lijek...“
Kao što se lijepo može viđeti iz bogate etnološke i etnografske literature – da je nekom Kuču, Vasojeviću, Crmničaninu ili kojem drago drugom Crnogorcu u XIX vijeku neko objašnjavao da mu je tradicija da se kupa u rijeku, jezero ili more o Bogojavljenju, zasigurno bi pomislio da je taj veselnik udrio u manite, pa bi mu možda i kao duševni lijek ponudio osveštanu vodu koju je o Bogojavljenju rānio doma.
Doduše, da je u XIX vijeku nekom Kuču, Vasojeviću, Crmničaninu ili kojem drago Crnogorcu neko objašnjavao da mu Crna Gora nije matična država, ne bi to prošlo bez kastiga. Izvjesno je, ipak, da u plivanju za krst na Bogojavljenje nema ničeg od crnogorske tradicije, baš kao što je izvjesno da u klicanju ratnom zločincu Draži Mihailoviću i njegovoj galeriji bizarnih krvoloka nema ničeg hrišćanskog. Zato je ključno pitanje za one Crnogorce koji svoje vjerske potrebe zadovoljavaju u krilu Beogradske patrijaršije: što im je u tome izboru primamljivije – što su pogazili vlastitu tradiciju ili što su se odrekli hrišćanstva?
