Grupu umjetnika koja je mirno protestvovala ispred zgade Vlade Crne Gore, zaposlena u toj Vladi nazvala je USTAŠAMA! Vratimo film godinu unazad.
Zajapurena lica, nevjerica i stres, loša gluma dostojanstva sa ekstatičnim osmjesima koji se otimaju, suza sreće lice kvasi... Čeka se početak pressa. Uključenje iz štaba koalicije „Za budućnost Crne Gore“.
Zdravko Krivokapić, tadašnji nosilac liste: Narode Crne Gore, DESILA SE SLOBODA! Ko čeka taj i dočeka! Nakon 31 godine, jedne apsolutne vlasti, moralo se desiti i ovo! Razlog leži u jednoj činjenici: ko udari na boga i Svetog Vasilija Ostroškog, mora tako da prođe!
...Da gradimo budućnost koju zaslužuju svi građani Crne Gore, pojedinci podjednako, a ne samo pojedinci i da imamo trećerazredne, drugorazredne i prvorazredne građane. Zato je naš cilj da pružimo ruku pomirenja. Ruka pomirenja treba da bude osnov našeg suživota. (Bravo, bravo!!)
To nudimo svima, jer bez ruke pomirenja, i ovo što je Marko Miljanov govorio, da drugoga sačuvamo od sebe, nema kvalitetne Crne Gore. Ovoga puta nudimo ono što je prirodno. Da sve nacionalne stranke priđu pobjedniku. Ne zbog toga što mi želimo da imamo bilo koga sa nama, nego ne možemo graditi Crnu Goru drugačije. Crna Gora je majka svih nas!...
…Crna Gora je danas podijeljena po svim šavovima! I ako mi danas ne pružimo tu ruku pomirenja, onda je nećemo nikad ni pružiti! Mi vam je danas pružamo! Prije pet minuta sam dobio pitanje da li smo mi ti koji želimo revanšizam. Ne, Hrišćani se nikad ne revanširaju!... Hvala vam i vidimo se sjutra ujutro kada počinje novi dan u SLOBODNOJ CRNOJ GORI!
Jednog novog dana, u novoj Crnoj Gori, umjetnici su se okupili ispred Vlade. Vjerujte, kad su umjetnici ove zemlje sa, malo je reći komplikovanim, unutaresnafskim odnosima koji, da mi je poznato, nikad ranije nisu skupa artikulisali neku vrstu zajedničkog protesta, odlučili da to urade, onda definitivno postoji snažan razlog za to!
Istog dana, opravdanje te pomalo tužne parade beznadežnosti, poniženja, ali i gordosti, stiže u savršenoj definiciji onoga protiv čega se i protestovalo - zaposlena u Vladi SVE PRISUTNE naziva fašistima! I to, iz nekog razloga - hrvatskim fašistima. Demonstranti su pjevali italijansku partizansku i internacionalnu antifašističku himnu „Bella, ciao“, što cijelu stvar dodatno komplikuje u svom oksimoronskom karakteru.
I Jasenovac se tu pomenuo uz opasku da bi mi, crnogorski umjetnici, najradije vidjeli sebe u ulozi menadžera jednog konc logora. Niđe veze, što bi rekli podgorički milenijalci.
„Da dubite na glavi džaba bi vam bili protesti, lažni umjetnici, a stvarni nosioci slova U u srcima i reverima. Jasenovac bi vi najradije vodili” - Ćirović Nevenka
Jesmo li protestom udarili na boga ili Sv. Vasilija? Što bi sa tim da će budućnost pripadati svima, pošto mi danas jesmo trećerazredni građani, čim niko od nas nije zaslužio ni da bude kandidat za vođenje Filmskog centra?
Hoćemo da svijet bude naša školjka i da nas naša Vlada bezrezervno podržava u tome, a ne da nas vrijeđa!
Što bi sa ispruženom rukom pomirenja? Pa da je makar neko predstavnike kulture ove zemlje primio, saslušao, pitao - gdje je problem, kako da ga ispravimo, hajde da vidimo šta možemo da uradimo...? Znali bi predstavnici kulture takav princip da nagrade zahvalnošću, pa da na tom primjeru gradimo kulturu dijaloga i suštinski koračamo ka EU vrijednostima.
Ali, ne. Umjesto toga, sa Vladine adrese stiže komentar da smo mi lažni umjetnici i, pazite - USTAŠE. Odakle sad to, čovječe!?
Eto, u spektru najoriginalnijih etiketa kojima sam u životu čašćavan, ova je daleko najluđa.
Ustašama su devedesetih nazivani i građani koji su se u ime nacije izvinjavali za dubrovačke zločine. I tada je to poređenje imalo problem sa logikom, a tek sada!
Tako kratak „osvrt“ slikovito govori o prirodi duha vremena kojeg živimo u „slobodnoj“ Crnoj Gori. Ta prosta optika u kojoj se na neprijatelja, dakle umjetnika sklonog kritičkom mišljenju, gleda kao na ustašu, ideološki je „rep“ prošlih vremena. To što se od tada nije update-ovao, i što dolazi iz Vlade, dodatno stvara nelagodu, strah i jezu.
Puno je kolega umjetnika i ostalih zaposlenih u kulturi proteklih dana u unutar esnafskoj komunikaciji (neko otvoreno, neko stidljivo, neko kroz eufemizme) priznalo kako sebi ne može da priušti da javno kritikuje model jednonacionalnog u kadrovskoj politici. Ta mantra političke i ideološke podobnosti, ali i diskriminacije po istom osnovu, prisutna je u turbo otvorenom i vidljivom kapacitetu.
Upravo su demonstrativna osionost i prijeteći stil komunikacije doveli do toga da jedno društvo, koje za sebe drži da je demokratsko, „krase“ cijele generacije stvaralaca koji se boje ugroženosti ionako ugrožene egzistencije.
Je li to „ono što je Marko Miljanov govorio, da drugoga sačuvamo od sebe“, koje je najavljeno kao moralni standard koji će krasiti novu političku elitu? Uplašeni umjetnici? Sistemsko ubijanje kritičkog mišljenja, umjesto njegovog ohrabrivanja i stimulacije kod mladih?
Nama trebaju mladi genijalci koji su od sistema podržani i ohrabreni da kreacijom, preispitivanjem i vizijom mijenjaju društvo, a ne da budu bogobojažjivi, ministrobojažljivi i generalno bojažljivi klimoglavci, koji će svakog neistomišljenika nazvati ustašom, što god to značilo danas u Crnoj Gori.
Društva u kojima se umjetnici i intelektualci proganjaju, zastrašuju i etiketiraju, u kojima ih zaposleni u Vladi javno vrijeđaju, umanjuju njihovu vrijednost i vezuju za fašističke pokrete, i to zbog pluralizma u mišljenju i nacionalne pripadnosti, nisu demokratije, već diktature...
To nije građansko društvo, već jednoumlje!
U svjetskim demokratijama, protesti su jedan od najopštijih stereotipa. Dešavaju se svuda, gotovo svakog dana: transparenti, parole, govori na lošim razglasima, entuzijasti i sanjari, uglavnom Don Kihoti, ali borci za bolje društvo (osim ako nisu antivakseri).
Protesti su dragocjeni puls demokratije, znak vitalnosti i zdravlja istih. Ova se vlast sa demonstrantima obračunava! Oni protesti na Cetinju bili su im nasilni i ekstremistički, sa golorukim građanima protiv Kobri, BIA, vojske, policije i crkve.
Što bi sa ispruženom rukom pomirenja? Umjesto toga, sa Vladine adrese stiže komentar da smo mi lažni umjetnici i, pazite - USTAŠE
Ovi „umjetnički“ na kojim se pjevalo i recitovalo proglašeni su za ustaške, a zaključeno je i da demonstranti potencijalno priželjkuju vođenje Jasenovca (logora sa više od 80.000 žrtava). Podsjećanja radi, povod za protest je, između ostalog, bila politička pripadnost novopostavljenog kadra opciji koja zastupa podjednako izopačene ideje, samo drugog pola.
To je taj spektar svijeta koji se kreće između Jasenovca i Srebrenice. Ni pedalj dalje, ni pedalj kreativnije! Ma, hoćemo što dalje od toga, heeej! Da li nas čujete!? Hoćemo glavom bez obzira da pobjegnemo u nešto ljepše, u nešto toplije i sigurnije!
Hoćemo da se volimo, da vodimo ljubav, da se svađamo oko toga ko je bolji glumac… Da se više smijemo, da snimamo filmove, da osvajamo nagrade… Hoćemo da svijet bude naša školjka i da nas naša Vlada bezrezervno podržava u tome, a ne da nas vrijeđa!
Pokažite da vam je stalo! Tražimo izvinjenje za kvalifikacije da smo lažni umjetnici i da smo Ustaše! Ako ste pružili „ruku pomirenja“ u „po svim šavovima podijeljenom društvu“, onda makar otvorite dijalog sa umjetnicima i ponudite rješenja!
Ukoliko se, ipak, odlučite za model sijanja straha, selektivne primjene pravde, otvorene političke diskriminacije, onda budite spremni i na tu vrstu sadržaja u narednim non-paperima. Osim ako nećete nastaviti praksu, pa ćete i umjetnike predstavljati radikalnim elementima. EU jedva čeka da priključi zemlje sa antivakser liderima i progonjenim intelektualcima.
Završiću sa Mešom:
„Boj se ovna, boj se govna, a kad ćes živjeti?“
Boj se svega, ne budi ono što jesi, ali do kada tako?!
