Neđelja je za medije najgori dan. Svi odmaraju. Obično se ništa ne događa. A avgust je za novinare najgori mjesec: Vlada, parlament i većina ostalih institucija ne radi, glumci i pjevači na tezgama, zaposleni na odmorima… Nema mrtvijeg razdoblja od kombinacije to dvoje – neđelja u avgustu. Medijsku robu valja prodavati, a materijala niđe.
Zato u ovo doba na svim stranama svijeta mediji recikliraju bezbroj puta prežvakane teme, izmišljaju – najčešće vodu na Marsu, morske nemani i slične beštije, prećeruju – najočitije u izvještavanju o vremenu pa uobičajena žega postaje „paklena vrućina“, a pljusak „biblijski potop“… U avgustu svaka vijest zlata vrijedi.
I onda u takvoj oseki sadržaja, u neđelju, 2. avgusta od četiri popodne do osam naveče, u medijski mrtvu uru da mrtvija ne može bit, pojavljuje se na društvenim mrežama serija video objava Vladislava Dajkovića u kojima on tvrdi da su na aerodromu u Tivtu „među 200 putnika sa leta sa Kopenhagena“ baš njega „priveli u tivatsku policiju“, da su mu pregledavali „ženine gaće i đecine čarape“ te da je razlog to što je on „srpski političar“.
Video objave, međutim, pokazuju da nije riječ o „privođenju u tivatsku policiju“ već o carinskom pregledu robe, uobičajenom na aerodromima širom svijeta, da nema nikakvog prekoračenja službenih ovlašćenja niti maltretiranja putnika, već, naprotiv, da je jedino maltretiranje ono koje je počinio autor video uradaka osorno i bahato se obraćajući carinicima, prozivajući ih po prezimenu i prijeteći im da će snimak objaviti.
Dobar dio crnogorskih medija je bez mnogo razmišljanja jedva dočekao da iskoristi priliku. A zapravo da proguta mamac.
Da se nije u Danskoj digla velika prašina zbog skandalozne odluke tamošnjeg poslanika, nekakvog Mortena Messerschmidta da u parlament uvede, kako su danski mediji navodili, „otvorenog podržavaoca Kremlja“, „obožavaoca Marije Zaharove“, i „osobu koja podržava najave Donalda Trumpa da SAD preuzmu Grenland“, ne bi ni većina crnogorskih medija vidjela ništa neobično u prepričavanju u objavljivanju problematičnih video sadržaja problematičnog Vladislava Dajkovića.
Danski parlamentarac Morten Messerschmidt i Vladislav Dajković
Kritičku poziciju zauzeli su tek kada je Morten Messerschmidt počeo, pod pritiskom medija i javnosti, da se vadi kako je Dajkovića primio kao turistu na molbu zajedničkog poznanika, te da „nije tačno znao ko je on“. I pogotovo kada je Dajkovićeva stranka brže-bolje obrisala saopštenje u kojem je prethodno tvrdila da je na tom sastanku zavrijedila „duboko poštovanje“ danskog političara. Do tada je samo jedan medij u Crnoj Gori uz Dajkovićeve objave i saopštenje njegove stranke naveo da je riječ o tvrdnjama i suprotstavio te tvrdnje sadržaju samih snimaka.
Kako rade drugi
Što je trebalo činiti?
U medijima u državama razvijene demokratije u ovakvim situacijama, kada marginalne figure izvode bizarne performanse, tabloidi i clickbait portali jedva čekaju takve hepeninge. Objavljuju sve što stigne jer to generiše klikove odnosno posjećenost i čitanost, dakle zaradu.
Vermin Supreme, američki ekscentrik vazda s čizmom na glavi
Ozbiljni i renomirani mainstream mediji se uzdržavaju odnosno ignorišu ovakve „događaje“. Njihova logika počiva na testu relevantnosti: je li osoba relevantna, je li „događaj“ relevantan, odnosno da li utiče na građane i društvo? Ako su oba odgovora negativna pribjegava se uskraćivanju kiseonika (deplatforming) akterima uz jasnu svijest i iskustvo urednika da je često riječ o osobama koje namjerno prave ovakve incidente i performanse samo zato što je to jedini način da dobiju besplatan medijski prostor. Zato danski javni servis kao ključno navodi da „Vladislav Dajković nikada nije izabran u parlament“ i da uglavnom djeluje na društvenim mrežama.
A kada o nekom performansu izvijeste, čine to uz jasan otklon da je akter politički performer, marginalac, ekscentrik ili sl.
Doista, ko je Vladislav Dajković? Nekada tvrdi Crnogorac, danas vatreni Srbin. Osoba je čija je „stranka“ na izbore uvijek izlazila kao dio neke koalicije, pa je tako došla do tri odbornika – po jednog u Nikšiću, Beranama i Budvi. Onaj iz Podgorice ga je otkačio.
Dajkovićevi raniji performansi – iznošenje lanaca i lopata pred Skupštinu 2019, i živog praseta 2021, te veslanja kroz poplavljene ulice te iste godine, blokiranja policije u Gornjem Zaostru 2025. itd, kao i sadržina njegovih video objava, ukazuju da je riječ upravo o osobi koja proizvodi performanse da bi bila u medijima. I to nije problem, nego je problem to što se većina medija u Crnoj Gori ne ponaša prema njegovim igrokazima s potrebnom ozbiljnošću.
Manjak vijesti – tradicionalni problem Crne Gore
No, ne zavređuje Vladislav Dajković toliku pažnju samo zato što su crnogorski mediji većinom takvi kakvi su i zato što je bila avgustovska neđelja. Crna Gora je specifična po tome što inače proizvodi malo informacija bilo koje vrste. To se prije svega odnosi na one koji bi silom posla trebalo da svakodnevno produkuju relevantne medijske sadržaje.
Kada sam prije petnaestak godina napravio tromjesečnu analizu sadržaja u tadašnjim crnogorskim medijima ispostavilo se da je više od 80% sadržaja koji su kolali medijskim prostorom proizvelo tadašnjih pet medija: Dan, Vijesti, Mina, Pobjeda i Radio i TV Crne Gore. Tim redom. Preostalih 20% popunjavali su svi ostali, uključujući i državu – dakle i Vladu sa svim ministarstvima, agencijama, službama itd, lokalna samouprava, pravosuđe, predsjednik države…
U razvijenim zemljama institucije odnosno njihove PR službe proizvode 50% – 75% sadržaja, a mediji 25% – 50%. Crna Gora je pred promjenu vlasti 2020. dostigla donju granicu ovog odnosa razvijenog svijeta – stigla je bila do toga da otprilike pola sadržaja koji kolaju medijskim prostorom proizvode institucije, a pola mediji. A onda su „oslobodioci“ i ovaj točak vratili unatrag. Sada više taj odnos niko ne mjeri – nemaju razloga, ali je pad evidentan i golim okom.
Uostalom, u gotovo šest godina oslobodioci su proizveli tek desetak i danas relevantnih informacija: Hapšenja zvaničnika bivše vlasti, zatvaranje Montenegro Airlinesa i osnivanje Air Montenegro, potpisivanje ugovora s Crkvom Srbije, „ekonomski program“, a zapravo politički manifest stranke Pokret Evropa sad, potpisivanje ugovora s Emiratima, Regionalni centar za sajber sigurnost i SEPA plaćanja. Tome valja dodati poklon Evropske unije u obliku IBAR-a, i finalizaciju tri projekta prošle vlasti – autoputa, žičare i Naučno-tehnološkog parka.
Pored očitog kvantitavnog pada, pad u kvalitetu je daleko veći. Institucije danas formalno proizvode nekakav sadržaj, ali je najčešće riječ o prepisivanju administrativnih akata – skupova birokratskih frazetina bez upotrebne vrijednosti. I dok na unutrašnjem planu taj manjak sadržaja administracije nadoknađuju mediji, informisanje ka vani je crna rupa.
Ima li u MVP ko živ osim ministra
Dovoljno je pogledati portale Agencije za (strane) investicije i Ministarstva vanjskih poslova.
I dok je portal koji bi trebalo da privuče strance da ulože novac u Crnu Goru nemaštovita i besadržajna skupina nabacanih finansijskih podataka s vidljivim nedostatkom informacija o investicijama nakon 2020. – jer ih nema, sajt Ministarstva vanjskih poslova je knjiški primjer tematske fiksacije trenutnim ministrom. U odjeljku predviđenom za aktuelne informacije dominiraju intervjui Ervina Ibrahimovića dati prije godinu ili godinu i po, danas apsolutno irelevantni, među kojima su i linkovi na intervjue koje su čak mediji o kojima je riječ makli.
No nijesu samo intervjui u pitanju. U proteklih mjesec MVP je objavilo 43 sadržaja – 35 o Ervinu Ibrahimoviću, i osam o svemu ostalom. U protekla dva mjeseca objavljeno je 79 sadržaja: 61 o trenutnom ministru, i 17 o svemu drugom. Da nije bilo odgovora Hrvatskoj, pozivanja ambasadora Rusije i inače neažurne informacije o stanju u zemljama Persijskog zaliva, odnos bi bio još gori.
Treba li tako? Za odgovor na to pitanje dovoljno je posjetiti sajt ministarstva vanjskih poslova neke normalne države.
Portal svakog ministarstva, a pogotovo vanjskih poslova jedne zemlje je, što se javnosti tiče, institucionalna memorija ili referentna tačka. A ne ni Potemkinovo selo ili nečija prćija ili đedovina. Portal Ministarstva vanjskih poslova služi da informiše građane, strane diplomate i analitičare, a ne da pokušava da priskrbljuje Bošnjačkoj ili bilo kojoj drugoj stranci glasove.
A ima li ova fiksacija neke svrhe? Ima one koju danas imaju neki djelovi paradnih vojnih uniformi. Na primjer one jastučaste epolete koje su nekada služile da nosioca zaštite od udarca mača, ili gajtani koji su držali oklop. Danas su to samo šljašteći nepraktični ukrasi bez upotrebne vrijednosti.
Crna Gora, vidjeli smo, nažalost ni kada joj je vlast bila homogenija i dalekovidija nije bila kadra da proizvede dovoljno relevantnih informacija i ispriča priču o sebi. Tek ovakva, satlerizovana tabuom usisavanja u EU pošto-poto, ne može proizvesti ništa bez Dajkovićeve gaće i Ervinove gajtane.
Zato su u većini otvorenih izvora za vrijeme bivše vlasti dominirali sadržaji nekih ovdašnjih medija o kriminalnoj prirodi crnogorske vlasti što je za one u vlasti koji su to otkrivali tek kada bi krenuli u inostranstvo znalo da bude toliko frustrirajuće da je svojevremeno ambasador u jednoj relevantnoj zapadnoj državi predlagao napismeno da pošaljemo komandose da dignu u vazduh servere s negativnim sadržajima. Za vrijeme ove vlasti nema vani toliko negativnosti. Jer nema ničega.
Video objave Vladislava Dajkovića i intervjui Ervina Ibrahimovića, uz cjelokupan opus Milojka Spajića, nenadoknadivo siromašan, i vokabularom i širinom i dubinom, atributima koji se stiču čitanjem knjiga u ranoj mladosti, slika su današnje satlerizovane Crne Gore. I najbjelodaniji dokaz kakistokratske i ohlokratske prirode ove vlasti.
