Najavljena „Deklaracija o pomirenju“ je mali korak za Crnu Goru, ali veliki za njenog predlagača.
Ako ostavimo po strani patetiku i dnevnopolitičku upotrebu, ovaj potez ne treba odmah opstruirati. Naprotiv, njegovom autoru treba ostaviti prostor da ovu političku rokadu izvede do kraja.
Za izvorne suvereniste i reformiste to je samo još jedno u nizu pokajanja koja pamtimo u posljednjih 35 godina. Najveći protivnici i negatori Crne Gore, sazrijevajući u svom političkom djelovanju, postajali su njeni „branioci“, svaki sa svojim motivima.
I ništa novo.
Jovan Tomašević, jedan od prvaka „bjelaša ujedinitelja“, kasnije je postao jedan od osnivača crnogorskog komunističkog pokreta. Savo Fatić, koji je na tzv. Podgoričkoj skupštini izgovorio rečenicu: „Od danas više nijesmo Crnogorci, sada smo Srbi“, poslije 1945. godine postao je predsjednik Vrhovnog suda Crne Gore.
I tako redom – sve do aktera „devedesetih“.
Dakle, ništa novo. Već viđeno.
I zato, uz napomenu „znamo se“, bolje poziv na „pomirenje“ nego kalašnjikovi kao sredstvo političkog uvjeravanja.
Autori ovog dokumenta trebali bi, prije nego što svoju „ideju“ proglase epohalnom, da pročitaju i nešto o stvarnom i istorijski potvrđenom gestu pomirenja.
Takav je Titov govor na Cetinju 13. jula 1946. godine, u kojem je, govoreći o djeci onih koji su bili na suprotnoj strani, poručio:
„Neću govoriti o izdajnicima, ali hoću da govorim o djeci onih čiji očevi nisu znali da cijene slobodu naših naroda. Ta djeca su naša. Ona su općenarodno dobro. Primite ih i prihvatite i budite im očevi i majke! To su naša djeca, naša omladina, i mi ne smijemo ni na jednom koraku dozvoliti da trpe oni koji nisu ništa krivi.“
A potom je naglasio:
„Ni sin ni kći ne odgovaraju za djela očeva i majki. Oni su naši i mi ćemo se brinuti o njima. To vam stavljam na srce i neka bude naše geslo: djeca ne odgovaraju za očeve.“
Te riječi dobijaju posebnu težinu ako se zna šta se samo nekoliko godina ranije događalo u Crnoj Gori.
Recimo, u Mojkovcu, u decembru 1942. godine, kada je, prema svjedočenjima i zapisima o četničkim zločinima, Pavle Đurišić izdao komandu da ranjenog i zarobljenog Milana Vidakovića – „zakolju“.
Tada su ubijena, odnosno strijeljana, i njegova braća Janko, Đorđe i Miraš Vidaković, kao i učitelj Jagoš Rabrenović, u kojeg je, dok je ranjen ležao na zemlji, ispaljeno šest metaka.
A onda je došlo ono najstrašnije.
U „Mojkovačkoj hronici“ Mido Milikić sačuvao je svjedočenje o Jevri, učiteljici i supruzi Jagoša Rabrenovića, koja je bila pred porođajem.
Prema tom svjedočenju, Đurišić joj je „ponudio milost“ ako se odrekne muža i partizana. Jevra je odgovorila:
„Ja se Jagoša neću odreći i radije ću biti mrtva sa njima nego živa sa vama izdajnicima.“
Nakon toga je „komandant“ izdao naređenje da se puca u trudnu ženu.
Pobjednici i poraženi
Kada pobjednik u ratu – partizani i njihov vrhovni komandant – 1946. godine, poslije zvjerstava kakvo je bilo ono u Mojkovcu, pošalje sa Cetinja poruku da djeca ne odgovaraju za očeve, to nije samo poziv na pomirenje. To je ljudska i civilizacijska pobjeda.
Jer pobjeda ima smisla samo ako poslije nje djeca žive u miru, slobodi i društvenoj harmoniji.
A kada uporedimo „pomirenje“ iz 1946. sa ovim novokomponovanim, razlika je ogromna.
Ovo drugo mnogo više liči na pokajanje. A pokajanje, ako je iskreno, najbolji je put ka izbavljenju.
Zato – ko ima pravo drugome osporiti da se pokaje, pa makar svoje pokajanje nazvao pomirenjem?
Stoga, što se nas tiče – neka se prvo izmire sami sa sobom i svojom prošlošću.
Popovi im tu teško mogu pomoći, jer grešnik grešniku ne daje oprost – da ne pominjemo Amfilohija, koji ih je znao „u dušu“.
I konačno, dobro je da su, makar i sada, došli koliko-toliko „spoznaniju prava“, da više otvoreno ne negiraju nacionalne Crnogorce, ne progone „nekrste“ i ne veličaju etničko čišćenje.
Stoga – dobro došli kući.
Svojoj kući.
Za dobro njihove i naše đece.
Da im više niko ne stavlja zastave Evropske unije u ruke da ih pale, nego da pod njima grade neke bolje, pravednije i uspješnije živote od naših.
A nama ostaje da oprostimo, a arhivi neka čuvaju i pamte.
Nije nam prvi put.
I zato, i ovoga puta – sve za Crnu Goru i svu njenu đecu.
I za koju vašu „fotelju“.
A vi viđite – hoćete li ponovo izdat.
Onako, bratski.
