Bilo je sasvim jasno, da je u trenutku prvih detonacija, u zoru 5. septembra, bilo suviše kasno da bi šok bombe, suzavci i meci ugušili groznicu crnogorskog otpora, koja se u talasima širila sa Belvedera na cijelu Crnu Goru.
Srca su zakucala jače, koža se ježila kao kod prvog poljupca, harizma belvederskih barikada je bila neuporedivo jače oružje od vojno-policijskog arsenala nanišanjenog na svoje sugrađane. Kao u nekom snu, ona Crna Gora iz mitova, pjesama i predanja otjelotvorila se u svom najromantičnijem izdanju. I konačno, u nama probudila ono što dugo, predugo čekamo da se probudi... Samopoštovanje!
Prvi zraci sunca tog jutra su, kao nekog lopova u krađi, uhvatili na djelu crnogorsku realnost! Barikade su precizno razdvajale, ne samo policiju od demonstranata, već istinu od poluistine, pravdu od nepravde, lojalnost od izdaje, ljubav od mržnje... Sa jedne strane barikada stajala je crnogorska inteligencija, cetinjska gospoština i mlade generacije vaspitane na „oprosti nam, Dubrovniče“, a sa druge strane dobro poznati, stari neprijatelj sa istim rukopisom - duge cijevi i kandila, uniforme i mantije, psalmi jevanđelja i „kad se vojska na Kosovo vrati“.
Sa jedne strane lijepe i hrabre Crnogorke u prvom redu, a sa druge kockasti ljudi-mišići tupavog pogleda iz dominantno kriminalnog miljea.
Na barikadama je zaustavljeno sve ono što je trebalo - vulinovski hegemonizam, NVO licemjerje, politički pajaci, akademici i umjetnici ćutači, lažni i dojučerašnji Crnogorci
Osim popova, topova i lopova, a to ne smijemo zaboraviti, sa druge strane su bili i oni koji su odbili vršiti naređenja! Naređenja za sramnu izdaju protiv svog naroda! Čak i oni koji nisu, jer od te plate moraju sjutra djeci kupiti knjige, ali su se iznutra jeli i „odigrali“ ulogu pred generalima, ali koji će sjutra biti sa nama jer im je jasno da - nema te Crne Gore bez Cetinja i ideja sa cetinjskih trgova!
Nema te političke kombinacije koja može uperiti cijevi u te ideje, u takvo Cetinje, a ne biti zapamćena kao IZDAJA!
Kako drugačije razumjeti takvu količinu ispaljenih suzavaca, šok bombi, kako razumjeti gumene metke i rane od njih, na goloruki narod? Fantomski molotovljev koktel? Nee...
Strah od oslobođene energije, svijesti i razuma je ono što vas je ponukalo da tog dana, iracionalnim postupcima, sebe smjestite u prošlost, političku, ljudsku i moralnu! Pogledajte analogiju svih prethodnih akcija domaćih izdajnika, sa kojima, uzgred budi rečeno, dijelite vrijednosti, usmjerenih ka Cetinju, i kako su završavali nalogodavci. U dugim, usamljenim noćima, u haškim tamnicama. I dalje su mi svježe „uspomene“ sa Cetinja, kada su na motorima gradom sijali strah naoružane bradonje, a topovi bili postavljeni oko grada. Iste vrijednosti dijelite sa njima!
Belveder je, neznalice, mjesto u krvi ugušene pobune za dostojanstvo Crne Gore. Nije se za opstanak od vaše stihije borilo samo 1918, 2006, i 2021.
Martirska smrt Žarka Marinovića sa Očinića, odakle su mi po ocu, i smrt braće Lekića iz Seoca, odakle su mi po majci, inspiriše crnogorski narod na ujedinjenje i pobunu protiv terora okupacionih žandara u „Zetskoj banovini“ kako su zvali okupiranu zemlju. Tada su i komunisti (tada zabranjeni) i federalisti zajedno na Belvederu prolili svoju krv u brutalnom obračunu žandara sa golorukim narodom.
Eho tog događaja direktno je vodio do vaskrsnuća crnogorske države, koju godinu nakon, kao što će i ovaj događaj ujediniti narod u reafirmaciji modela građanske, evropske, suverene i ekološke Crne Gore, što danas više, nažalost, suštinski nije.
Više od stotinu godina, srpski popovi žive na Cetinju, pa im „nacionalisti“ nisu nijedan jedini ružan gest ikome uputili. Pitajte oca Gojka ima li kuće u kojoj nije srdačno dočekan.
Sve što su Cetinjani tražili, bilo je poštovanje najosnovnijeg dostojanstva, uz simboličan kompromis. Dobili su, od sopstvene države, desant na njihove ulice, domove, sinove i kćeri, dobili su haos na ivici rata, sve zbog dva popa koji negiraju da Crnogorci uopšte postoje. Pošto za njih ne postoje, nije ih imao ko ni dočekati, do četa plaćenih tabadžija, i specijalaca koji ih brane od „njihovog stada“.
Brzi „bogobojažljivi“ koračići, preko vladičanske livade, u tom duhovničko militarnom debaklu... Samo je nedostajalo da se čuje: „Dajem kraljevstvo za pancirsko ćebe! Dajem kraljevstvo za pancirsko ćebe!“ Svetosavski Ričard treći u agoniji suzavca.
Na barikadama je zaustavljeno sve ono što je trebalo - vulinovski hegemonizam, NVO licemjerje, politički pajaci, akademici i umjetnici ćutači, lažni i dojučerašnji Crnogorci.
Sjetimo se bezbroj barikada, blokiranih ulica, trgova, pečenih prasadi, barske srbadije... Mjesecima je znala biti silovana svakodnevna rutina života u Podgorici. Odlazili su sami, zbog zime i gladi... „Demokratija“ se morala poštovati.
Na Belvederu su Crnogorci, legitimnim aktivističkim metodom građanske neposlušnosti, izrazili svoj bunt na miran način i bili brutalno napadnuti, izranjavani i izdati - od svoje države. Pariz gori svakih nekoliko godina, pa Francuska i dalje važi za par ekselans demokratiju.
Ambasadori kvinte - neko vas je ozbiljno prešao, ali baš na tim barikadama odbranjenje su vaše vrijednosti i vaši interesi! Baš me zanima, kada se dim od bombi, suzavaca i vatre razbistri, kako ćete u vašim matičnim zemljama pravdati podršku rusko-srpskim interesima na Balkanu. Kako god bilo, mi ostajemo dosljedni u ulozi vaših saveznika, a nepravda je nešto na što smo se navikli.
Prijatelji sa belvederskih barikada, hvala vam! Luča je upaljena, sija jako, jako… Stigla je do svih nas! Idemo dalje! Ne damo je!
