Balada o posrnulom vitezu

I dalje se kroz daljinu čuje huk lokomotive koja je zagrmjela „našim malim mistom“ i koja je za sobom odnijela posljednje plamičke zablude da se ovdje sreća može ikad trajno naseliti. Poput kolonije mrava koja vrijedno podigne svoj „grad“, uvijek se nađe neki oholi dječak da ga u trenu zgazi i iz čiste obijesti s lica zemlje zbriše nečiji univerzum. Baš to smo mi ovih dana. Bivši mravinjak kojim se u panici i haosu tumara za smislom, svrhom i redom. 

Pravda je ovog puta izgubila bitku

Bojnim poljem na kom je poginula evropska ideja za Crnu Goru patroliraju odredi koji kopljem „ovjeravaju“ ranjene. Javnim prostorom dominiraju patetične „utješne misli“, poput one Balšine, o logici nastanka Cetinja. Kad vazalni riter u romantičnom maniru stihoklepca, romantikom otužno skriva svoje vazalstvo. Nekoliko lijepih riječi o Cetinju, dok taj grad na strijeljanje vodi ista vojska kojoj stihoklepac služi. 

Po prvi put, predsjednik države neće biti inaugurisan u prijestonici. Nijedan gest nijednog prethodnog osvajača, okupatora ili izdajnika, nije tako snažno i slikovito govorio o njegovom karakteru. Gest po kome ćemo zauvijek pamtiti novu političku elitu i koji nemilosrdno razotkriva kako se ista osjeća pred prezirnim pogledima građana prijestonog grada i Crne Gore - sramota ih je! I nema toga stihoklepca koji tu sramotu može skriti.

No, slavna se istorija naša pisala baš ovakvim primjerima. Kad se strijeljani u oči smije onome koji strijelja, dok se ovaj nad sopstvenim kukavičlukom stidi. Ne, nemam namjeru da patriotskim lamentom kamufliram istinu da smo kao društvo poginuli. Da je klasična Crna Gora koju poznajemo pod tim imenom, sa vrijednostima koje su stajale uz njega, poražena. Pravda je ovog puta izgubila bitku.

Nije ovo ni politički osvrt. Politička je ravan ovih „događanja naroda“ samo nus pojava jedne šire priče. Jedne, na primjer, balade o posrnulom riteru. Riteru čiji je srebrni oklop izgubio sjaj zbog nekoliko srebrnjaka ostavljenih u lokalnoj krčmi. 

Bojnim poljem na kom je poginula evropska ideja za Crnu Goru patroliraju odredi koji kopljem „ovjeravaju“ ranjene

Ma koliko mučno bilo osjećanje koje čovjeka stigne „koji dan nakon“, ma koliko siv horizont izgledao i koliko te bespoštedno razočarenje šamaralo, mi, na kraju dana, imamo gdje da se vratimo. Nas ipak čeka jedno upaljeno svijetlo u ovoj mračnoj kotlini zlih lica. A to je FAKAT koji nikad ne smijemo da zaboravimo, već da na njemu gradimo naš novi mravinjak. Da smo, iako smo svi dobro znali da ispred nas stoje nuklearne velesile, milijarde, vojske, mafije i crkve, uprkos tome stali u svoje redove na bojnom polju, da branimo ono što nam je sveto. Da to nije bila „šaka zanesenih junaka“ kao što je često znalo biti posljednih decenija, nego 40 i kusur posto od svih koji žive pod kapom crnogorskom! 

Nismo mi budale da nismo znali što nas čeka, pa ipak nismo bili ni „operisani“ ni „izvan situacije“, a niti nam je manjkalo hrabrosti!

Stali smo u redove i toliko koliko nas je, uz pjesmu, poginuli protiv nepobjedivog neprijatelja! Ostali smo ono što smo vazda bili, a naši viteški oklopi sijaju istim sjajem. Crne Gore kakvu smo željeli više nema. One evropske i progresivne, viteške i romantične. Ali smo sačuvali sjeme koje moramo da sijemo. To je na kraju dana, ipak, najvažnije. A mi ćemo se u ovom vremenu meteža i posrnulig ritera i dalje prepoznavati po pogledu, stisku ruke, osmijehu i držanju - crnogorskom!