Piše: Maja MILIČKOVIĆ, profesorica i građanska aktivistkinja
Predsjednik Demokratske Crne Gore, mladi i vitki Aleksa Bečić, napokon je pokazao da mu je stalo do ženskog roda. It’s raining men. Hallelujah!
Poslanici Socijaldemokratske partije Crne Gore, Draginji Vuksanović Stanković, iz poze predsjednika Skupštine Crne Gore, je skresao, skrenuo pažnju da ne dozvoli da joj radna sedmica krene po zlu. Iako možda nije izvorni suverenista, pokazao je da je tata-mata sujevjerja. Do ponedjeljka, kao prvog dana od kojeg sve počinje, mu je posebno stalo. Plemenito je htio, na bazi narodnih vjerovanja, da pomogne Vuksanović Stanković da i njoj krene, da joj bude dobro, da napokon bude pozitivna, da bude uvijek nasmijana…
U jednom trenutku, milosno se zanijevši, Bečić se nasmijano i pozitivno projektovao u (demokratsku) arenu, vidjevši sebe kao ponosnog i prvog gladijatora. Vuksanović Stanković je, kao visprena žena, osjetila da tu nešto ne štima i da je vrag odnio šalu. Na vrijeme je izašla iz tripa (iz sabornice) ne čekajući priliku da joj Bečić pusti i “laviće” i otpjeva pjesmu Miroslava Ilića “Smej se, smej, uvek se smej”. Shodno narodnom predanju, ta se pjesma naročito pjeva i emituje sa radio prijemnika ponedjeljkom kada se od žena očekuje da budu pozitivne i nasmijane, da ugode i da budu na visini očekivanja (zadatka).
Vuksanović Stanković ću ovog puta ostaviti po strani. Da, zbog solidarnosti i jasne poruke da prave feministkinje muškarci nikada ne mogu razočarati, a da feminizmu i ženskom identitetu treba dati potrebni politički značaj (koji definitivno izostaje).
Vratiću se na Bečića. Muškarci su mi, bez obzira na pakovanje, posebna inspiracija.
Juče sam cijeli dan razmišljala i u sebi se pitala “Jebote, od čega je, kako je, onaj Bečić tako dobro raspoložen, nasmijan i pozitivan ponedjeljkom. I to ponedjeljkom ujutro”. Kakva li je to pozitiva tako dobro digla i uradila Bečića. Na momente, koliko sam grešna, pomislila sam, Bože mi oprosti, i na dejstvo nečastivog. Jer, ponedjeljak je, prema širokom vjerovanju i iskustvu, najomraženiji dan. To uvjerenje dijele školska omladina (prije Covid-19) i radni narod ( i prije Covid-19, a i poslije će). Polazeći od svog školarskog iskustva i minulog radnog staža, ponedjeljkom ujutro bih bila raspoložena samo onda kada je tome prethodio dobar seks. Kod drugova i drugarica iz škole, tokom obrazovanja i rada, pozitivne vibracije nakon dobrog seksa sam mogla odmah osjetiti. Zato sam osjetila i Bečića. Iako nijesam vidjela da mu brčići igraju (nosio je propisno masku) čovjek je, u ponedjejak ujutro, zračio oksitocinom.
Možemo se praviti politički korektni ili kriti, poput Dajkovića i Markuša, od Srpske pravoslavne crkve tjelesno opštenje prije (i van) braka ali svima nam je ugodno kada vodimo ljubav. U podijeljenoj Crnoj Gori, seks (u vjernom narodu poznati su još i ovi termini: jebanje, kresanje, karanje, ševljenje…) postaje jedini zajednički imenitelj svih njenih građana. U vođenju ljubavi svi uživamo, bez obzira na blagoslov. Da smo se predali blagodatima kresanja svjesna je i sama Srpska pravoslavna crkva. Zato prenosnici Božije volje i energije (sveštenstvo oba reda) žmure na oba oka u glavi dok se odbrana svetinja ne dovede do kraja i ne uspostavi nova, moderna i pomirena Crna Gora u kojoj će svetosavlja i svake vrste seksa i ljubavi biti u izobilju. It’s raining men. Hallelujah!
I pored svog bogatog seksualnog iskustva ne namjeravam da pišem dijagnoze i recepte. Ali upoređujući blaženstvo i onaj smijeh kod Bečića i to u ponedeljkak ujutro sa onom uzrujanošću i zajapurenošću u licu i mlataranje desnicama kod Branka Radulovića ili Dritana Abazovića - jasna je razlika o prisutnosti oksitocina u organizmu. Znam da je profesor Radulović čovjek u godinama ali baš zato što ga volim i poštujem (posebno kad onako muški, iz same prostatate, podvikne ono čuveno “Mrššš”) mislim da od seksa ne treba nipošto da odustane a sva sredstva i pomagala su legitmna (blagoslovljena). Crkva svakako već žmuri. U odnosu na njih dvojicu žmurio je i Bečić mada tada možda nije bio ponedjeljak ili nije bilo oslobađanja hormona ljubavi.
Sada je vrijeme da šalu stavimo po stranu i da kolumnu ozbiljno privedem kraju. Kao bogougodnoj profesorici koja i dalje drži do metodologije nastave stalo mi je do zaključaka koje svi nosimo kući, i u krevet.
Koliko je Bečićeva ljubaznost, prema svima i svemu, samo površinska potvrđuje i način na koji se navodno izvinio Vuksanović Stanković. Nije imao potrebu da se izvini zbog tuđih zluradih komentara nego obavezu da se izvini zbog svog seksizma i svoje “duhovitosti” koja je pokrenula primitivizam kod ostatka populacije. Slobodu izražavanja i interpretaciju, htio ne htio, mora da dozvoli i prepusti drugima. To je već njihova stvar. Negativne komentare je mogao i morao da spriječi na licu mjesta. Momentalno izvinjenje bi zaustavilo dalje neprijatnosti bilo kojeg tipa.
Kolika je iskrenost izvinjenja govori i postupak najvjernijeg, koji vodi Agitprop odjeljenje Demokrata, koji po društvenim mrežama izvlači iz konteksta Draginjine rodno neosviješćene izjave predstavljajući da joj je, manje nego Aleksi, stalo do ženskog roda. Tako otvaraju dilemu da li su Bečićev smijeh i šala bili prijateljski i što je najvažnije da li su bili spontani. Jer ono što je spontano i iskreno (uljudno i dobronanjerno), pa kada je i pogrešno, je najlakše objasniti. Onda nema potrebe za kontra kampanjom protiv Vuksanović Stanković i SDP kako to sada rade.
Muškarci u politici i njihovi sljedbenici oba pola moraju shvatiti i prihvatiti da žena koja se ozbiljno zanima i bavi politikom nije oštrakondža kojoj na licu nedostaje osmijeh. Dvostruki standard u Skupštini je već dugo očigledan jer nikada od muškarca nije traženo da se nasmiju, dok se od žena to traži.
Reakcije javnosti su poželjne i korisne jer dozivaju pamet i udaljavaju društvo, koliko toliko, od crvene linije kojoj smo sve bliži.
