"Ukratko, za Umjetnički muzej stoji da je broj nedostajućih radova po raznim osnovama dosta veliki, ali da je baš nestalo nekih 25 radova, među kojima dvije ukradene slike Bukovca, o kojima je dosta pisano, ali i mnoge o kojima nije, kao, na primjer, četiri rada Marka Brežanina, dvije slike Vuka Radovića, isto toliko Anastasa Bocarića, tri grafike Dada Đurića ... ", kazao je za naš portal Berkuljan.
ANALITIKA: Na sjednici Vlade predstavljen treći izvještaj Državne komisije za nadzor revizije u Narodnom muzeju. Da li su prezentovanim izvještajem Državne komisije za nadzor revizije u Narodnom muzeju potvrđeni vaši nalazi o nestanku istorijske građe i muzejskih predmeta iz NM, zbog kojih ste podnijeli u proteklom periodu više krivičnih prijava?
BERKULJAN: Dio mojih nalaza, koji se odnose na više od 5.000 originalnih dokumenata iz fonda bivšeg Muzeja NOB, zajedno sa 8 pištolja, zatim 10 od 13 topova, o kojima ste već pisali i „neodređenim brojem“ jedinica registraturne građe, odnosno muzejske dokumentacije za cijelu jednu godinu, u rasponu od minimum 500-800, a moguće i do cijelih 2.400, zavisno od toga koliko registratora fali, potvrđeni su još u martu i aprilu u izjašnjenjima revizionih komisija za Istorijski muzej i Arhivsko-bibliotečko odjeljenje, ali i nalazu komisije za Arhivsko odjeljenje još u novembru prošle godine, dok je Državnom komisijom predsjedavao Čilikov.
Međutim, radi se samo o dijelu manjkova za koje postoji veoma konkretna dokumentacija. To je i ušlo u originalni, III izvještaj Državne komisije, međutim, rezultate izjašnjenja je neko izbrisao ili smišljeno odćutao u prerađevini III izvještaja DK, koji je serviran Vladi u formi toliko skraćenoj, da se „skraćenje“ odnosi i na podatak o kumulativnom manjku od 6.000, a možda i cijelih 8.000 jedinica građe i predmeta koji ne mogu baš stati u džep. Neki teže i na kamion.ANALITIKA: Što su pokazali rezultati dvije revizione komisije koji su prezentovani kao završni Državne komisije za nadzor revizije u Narodnom muzeju, o koliko nestalih predmeta oni govore?
BERKULJAN: Da bi se znalo šta su sve pokazali rezultati ove dvije komisije, preporučujem da se pročitaju njihovi izvještaji, a ne naknadne interpretacije sa sijasetom intervencija.
Ukratko, za Umjetnički muzej stoji da je broj nedostajućih radova po raznim osnovama dosta veliki, ali da je baš nestalo nekih 25 radova, među kojima dvije ukradene slike Bukovca, o kojima je dosta pisano, ali i mnoge o kojima nije, kao, na primjer, 4 rada Marka Brežanina, dvije slike Vuka Radovića, isto toliko Anastasa Bocarića, 3 grafike Dada Đurića ...
Otuđene su, ili, kako neki vele „propale“ u vremenskom rasponu od 1950. do 1998. Međutim, da to nije sve i da šta god tvrdila DK „slika“ nije kompletna ni nakon 6 godina od kad je revizija u Umjetničkom muzeju počela, svjedoči i dokument koji imam pred sobom, br.01 / 123/1 od 01.02.1973., kojim Umjetnički muzej traži od bivšeg Zavoda za zaštitu spomenika dozvolu da dvije slike, među kojima je i jedna mojega pokojnog oca, pokloni ambasadi u Belgiji.
Njih nema u izvještaju o manjkovima ni po jednom osnovu. Ni jedna ni druga slika nijesu prethodno obrađene i inventarisane, a da je bilo „poklona“ te vrste dosta, bilo je.
U Etnografskom muzeju su se približili brojci predmeta koje je potraživala Uprava za kulturna dobra 2016.
Tada je traženo nekih 115 predmeta, proglašenih kulturnim dobrom i oko 170 fotografija. U zadnjem izvještaju fotografije više niko ne pominje, a broj nestalih predmeta je sveden na 106. Bez obzira na činjenicu što u narednom periodu imam namjeru i tu da intervenišem, jer po meni podaci iz izvora nijesu kompletni, ipak mislim da je napravljen značajan otklon od početnog ubjeđenja da je u tom muzeju maltene sve perfektno.
Tako su tvrdili i u izjašnjenju Upravi 2016., gdje se pominje manjak od samo nekoliko predmeta. Naknadno se pokazalo da fale ne dva, nego pet pištolja, nema ni nekih ćemera i „gomile“ starog crnogorskog namještaja... Mislim da se radi o brojci od oko 20 tronožaca i stolovača.
ANALITIKA: Može li se očekivati da će ovaj treći izvještaj kao i konačni četvrti koji je najavljen za kraj ove godine Državne komisije za nadzor revizije u Narodnom muzeju dati odgovore na pitanje kako je moguće da krovna institucija za zaštitu i evidentiranje kulturnih dobara naroda i države nije uspjela da za više od pedeset godina napravi validnu dokumentaciju o njima. Može li se reći da sličan slučaj nije zabilježen u muzeološkoj praksi u Evropi kojoj nesumnjivo pripadamo?BERKULJAN: U to iskreno nijesam ubijeđen. Ipak je ovo još uvijek poluplemensko društvo sa teškom hipotekom raznih ličnih, političkih, interesnih i kojekakvih još kompromisa.
Na zid se nailazi odmah kad se dođe do imena pojedinaca ili „remećenja“ slike koja je o njima stvorena, jer to se nikad ne tiče samo jednog. Još će proći dosta vremena da ICOM-ov kodeks muzejskih radnika zaista zaživi ovdje i da se shvati da lojalnost prema kolegama ne smije biti po svaku cijenu i na štetu integriteta fondova i zbirki, odnosno zaštite kulturne baštine.
ANALITIKA: Kako je moguće da generacije rukovodećeg kadra iz NM nikada nisu pokrenuli priču o dramatičnom stanju u NM o kome smo se upoznali poslednjih godina, o vlažnom depou, nestalim muzealijama, nedostatku dokumentacije… Kolika je i njihova odgovornost za ovu današnju negativnu sliku o nebrizi za kulturnu baštinu?
BERKULJAN: Odgovor je jednostavan. Uglavnom se radilo o privilegovanim ljudima, koji su se bavili menadžerisanjem i poslovima van suštine posla jednog muzejskog radnika. Neki su fakat to i priznavali.
A kako se muzejskim poslovima nijesu bavili ni oni kojima je to jedina dužnost, rukovodioci su nalazili opravdanje i za svoju inertnost i oportunizam. Da su čisto menadžerski dio obavljali kako treba, sigurno bi stvari bile drugačije.
ANALITIKA: Da li je kulturno dobro Njegošev sat o kome postoje zapisi da se vodi kao trezorska vrijednost prepoznat u ovom izvještaju, kakav je njegov trenutni status?
BERKULJAN: Pa, status Njegoševog sata iz spiska trezorskih vrijednosti je da uopšte nije prepoznat kao kulturno dobro. U stvari, on je dugo bio zaboravljen, praktično izbrisan iz našeg istorijskog sjećanja, tako da nije valorizovan 1962. ni kasnije, a kamo li revalorizovan. Po prvi put je upisan u neku evidenciju 1975. godine, upravo u spiskove za inventar muzejskog trezora, za koji je urađen čitav elaborat. Onda je opet bio period čutnje duži od decenije. Eto, zadnjih petnaestak dana saznali smo da je 13 godina nakon upisa u muzejske trezorske vrijednosti, odnosno 1988. godine, upisan je kao „dopuna inventara“ manastirske Riznice od strane komisije Zavoda za zaštitu spomenika kulture, u kojoj je bio angažovan i Aleksandar Čilikov.
Ta ista komisija, upisala je u inventar postavke Riznice kao „poklon“ čak i Povelju Ivana Crnojevića, koja je bila data na revers, kao pozajmica za otvaranje izložbe u Riznici godinu dana ranije. Na osnovu istog reversa je i vraćena, ali tek prije nekoliko godina.
Treba znati i to da je sve do početka devedesetih čak i manastirska Riznica bila pod upravom Muzeja.
Ko je, kada i kako „poklanjao“ stvari, prenosio ili se njih odricao, kao što je slučaj sa topovima, moguće je da i ne saznamo do kraja, jer muzejska dokumentacija ipak nije komplena niti pokriva baš svaki aspekt problema sa kojim moramo da se nosimo.
Ivan KERN
