Još mnogo toga bismo mogli da nabrajamo, pa opet ne bismo uspjeli da obuhvatimo sve što je ova svestrana umjetnica jedinstvenog kreativnog zamaha uradila i što znači našoj kulturnoj sceni. Zato, za početak, pitanje da li se i koliko ona tražila u različitim umjetnostima ili je, možda, umjetnost nalazila nju...
– Ljudskom biću dato je da iskustvom, promišljanjem i akcijom pokuša, a možda i uspije, spoznati ko je. Duboko vjerujem da su umjetnici privilegovani prirodom profesije i najbliži toj spoznaji. Da sam odgovarala na ovo pitanje prije dvadesetak godina kazala bih da sam umjetnošću istraživala sebe. Prije desetak godina rekla bih da me je umjetnost pronalazila. Sad sam u saznanju da su tragalac i traženo Jedno – kaže za Portal Analitika Vjera Nikolić.
Neraskidiva veza
Umjetnica nesvakidašnje energije, svoju svestranost pripisuje vjerovanju da je svako ljudsko biće privilegovano najrazličitijim darovima (talentima).
– Da bi jedan cvijet procvjetao, i to cvjetanje krunisao plodom, potrebni su: dobro sjeme, plodna zemlja, dobra klima i svjetlost. I okruženje u kome može slobodno da cvjeta. Tako je i sa ljudskim bićima – smatra naša sagovornica.
Svijet muzike i teatra Vjerina su nepregledna polja izražavanja i istraživanja... i neodvojivi su dio njenog bića. A njen umjetnički put, kaže, počeo je samim rođenjem u porodici opčinjenoj muzikom, pozorištem, knjigama...
– Od kad znam za sebe moja porodica neraskidivo je vezana za pozorište, scenu, koncerte, muziku, umjetnost... Moja baka, Anđelija Nikolić, bila je glumica Nikšićkog pozorišta. Moj đed, Jevto Nikolić, bio je u to vrijeme sudija, ali i amaterski režiser Nikšićkog pozorišta. U pozorištu su se upoznali. Moja majka pjeva savršeno, kao što je igrala i folklor. Moj otac je takođe pjevao savršeno. Upoznali su se na sceni. Pjevajući. Doživljavajući baš na sceni trenutke nevjerovatne ushićenosti i uzvišenosti i ja sam odlučila da se posvetim umjetnosti – priča Vjera.
Njena sjećanja na djetinjstvo su, napominje,snažno povezana sa utiscima, slikama, mirisima, bojama...
– Knjige iz porodične biblioteke i mnogo, mnogo gramofonskih ploča... Pa herbarijumi, koji su uvijek bili bogati zahvaljujući ogromnoj bašti koja je i danas raskošna. Albumi sa isječcima iz novina, fotografijama filmskih zvijezda, fotografijama iz predstava u kojima je glumila moja baka... Sa zadovoljstvom smo komentarisale (meni uvijek predivne) kostime. Bez daha i treptaja slušala sam njene priče o pozorištu. Onom pozorištu na sceni i iza nje – prisjeća se Vjera.
Pozorište je, priznaje, zavoljela upravo kroz baku. Njen prvi susret s čarobnim svijetom teatra nije bio odlazak na predstavu, nego istraživanje zgrade Nikšićkog pozorišta u trenutku kad u njemu nije bilo nikoga osim bake, nje i, kako kaže, vjerovatno portira.
– Sjećam se da mi je baka pokazala sve: i hol i salu s mekim sjedištima i scenu sa bogatom zavjesom (radi akustike). Čak su mi jednako jasna sjećanja i na ono što sam tada stvarno vidjela i na ono što sam zamislila kad mi je ispričala da je Nikšićko pozorište (davno prije nego sam u njega ušla prvi put) imalo lože i da je izgledalo kao što i danas izgleda Kraljevsko pozorište Zetski dom na Cetinju. Istraživale smo i garderobe, šminkernicu, scenu i „džepove“ – prostore oko scene iz kojih se nekad pojavljuju glumci, pa prostore za suflere i inspicijenta, i fundus - prostor gdje „stanuju“ kostimi i scenografije iz svih predstava – dodaje naša sagovornica.
Posebno se sjeća jednog bakinog savjeta:
– Rekla mi je: „Ako nešto ne radiš srcem, onda to uopšte nemoj da radiš“.
Savjet je zapamtila. I uspješno ga prenosi dalje. A još od tada, ističe, pozorište doživljava kao svoju bajkovitu kuću u kojoj može da šetapo epohama, da ulazi u intime Šekspira, Ibzena, Aristofana... I, naravno, da se druži sa njima.
Spoznaja iznutra
Osvrćući se na današnje naraštaje djevojčica koje, nažalost, uglavnom odrastaju u porodicama opčinjenim rijalitijima i društvenim mrežama, interesovalo nas je koliko Vjera kao profesorica uspijeva da djeci usadi ljubav premaumjetnosti i istinskim vrijednostima.
– Umjetnost se ne može ni učiti ni doživjeti „spolja“ ili „izvan“ nas. Naravno, neophodni su joj zanat-tehnika i teorija, ali jezgro koje treba dokučiti je duboko u nama. Biti profesor jeste ogromna odgovornost, ali tu odgovornost ne doživljavam kao tešku, jer i sama sam prošla cijeli taj put učenika i studenta. Sve ono od „spolja“ možemo spoznati samo na jedan način: spoznajemo ga Mi, iznutra. I, zahvaljujući prirodi moje profesije, nije mi teško djeci skrenuti pažnju na njihove emotivne i intelektualne vrijednosti. Najveći problem čovjeka i čovječanstva je ogromna pažnja na „spolja“, umjesto na „unutra“, to jest, življenje sa spoljašnjom umjesto s unutrašnjom svrhom – napominje Vjera.
Da je ovakvim stavom i pristupom uspjela da na pravi način dopre do svojih učenika, svjedoči i to da slovi za omiljenuprofesoricu u Muzičkoj školi „Vasa Pavić” u Podgorici. U prilog tome govore jedno srce i sunce koje je iznad vrata njene učionice, s obje strane broja kabineta, nacrtao neko od njenih đaka. To joj je, priznaje, pravo i najdraže priznanje.
– Hvala što ste to pomenuli. Učiti umjetnost i baviti se njome zahtijeva velik iskorak (čak, odricanje) od uobičajenih ljudskih navika, ali, na prvom mjestu zahtijeva ogromnu emotivnu i intelektualnu otvorenost i posvećenost. Pri takvoj zahtjevnosti posla, a pri činjenici da pola svoga života provodimo u školi, naprosto nemam ideju na koji drugačiji način bi i učenici i ja mogli funkcionisati osim kao jedna velika porodica, s osmijehom – kaže naša sagovornica.
Za nju, umjetnost je neodvojiva od života koji je, kako ističe,„prema vama tačno onakav kakvi ste vi prema njemu“. I tu, ocjenjuje, nema mjesta za pravljenje razlika među polovima.
– Ljudsko biće, bez obzira da li je rođeno kao žena ili kao muškarac, zaslužuje optimalne uslove da otkrije i razvije svaki svoj talenat. Kvalitetno društvo čine ostvareni pojedinci – poručuje Vjera.
Jednak izazov njoj predstavlja angažman u pozorištu, nastup sa bendom, komponovanje ili pedagoški rad. Ni tu ne pravirazlike u pristupu.
– Uvijek je otkrivanje, kreiranje – stvaranje. Ako zaista volite to što radite onda znate da ste uvijek i učitelj i učenik – kaže Nikolić.
Drugačija ustrojstva
Na višem nivou, kako primjećuje, sve su umjetnosti jedno, a to, naglašava ona, „shvatite onog trenutka kad je u vašem životu umjetnost na prvom i na posljednjem mjestu (i u sredini)“. Ističe i da svijet umjetnosti funkcioniše po drugačijim ustrojstvima...
– U trenutku kada u njega zađu rodni ili bilo kakvi drugi stereotipi to više nije ni umjetnost niti umjetnički svijet. Koliko dobro taj pravi, netaknuti, umjetnički svijet (kako ga nazivaju) funkcioniše u susretu sa svjetovima recimo bankara, političara, ekonomista i ostalih zanimanja zavisi od nivoa obrazovanja i osviješćenosti ovih drugih, a, rekla bih, ponajprije od njihove procjene koliko veliku korist od umjetnosti mogu imati. U vrlo uspješnim državama ta „korist“ od umjetnosti je visoka, pa samim tim umjetnici imaju vrlo dobre uslove za život i rad. I visok status – smatra Nikolić.
Apostrofira i to da ona umjetnost niti živi i niti doživljava kroz eksponate u poznatim muzejima ili statuse stečene državnim i inim priznanjima.
- Ne doživljavam umjetnost kao jako popularnu predstavu ili muziku – to su spoljašnji činioci koji umjetnost čine vidljivom i prihvatljivom za čula. Umjetnost je za mene posebna dimenzija, nepregledan prostor mogućnosti i dubokih svjesnih i nesvjesnih razloga koji, kroz posvećenu osobu/ruke/prste/emocije... nalaze način da se materijalizuju. Boravak u toj dimenziji i donošenje – materijalizovanje – nečega iz te dimenzije za umjetnika je dragocjenije nego bilo što iz „realnog“ života – kaže Nikolić.
Prema njenim riječima, za stvaraoce prva realnost je umjetnost, ostale „realnosti“ su sekundarne.
– Kad ste zaljubljeni osjećate „leptiriće u stomaku“, znoje vam se dlanovi, nikako da se smirite... Kada ste zaljubljeni u umjetnost onda je isto, ali mnogo snažnije. Umjesto „leptirića“ imate „tektonska pomjeranja“ u organizmu. Sve je propraćeno ushićenjem zbog kojeg molite svoje tijelo i dušu da „još malo i samo još malo“ pomjere granice izdržljivosti da bi produžili „boravak“ u tom „prostoru bez prostora i vremenu bez vremena“– ističe naša sagovornica.
Arhetipski kod
Među brojnim projektima ove izuzetne umjetnice, za ovu priliku nametnuo se onaj naslovljen „Dame čuvari tradicije“. Bio je to smjeli poduhvat muzičke intertekstualnosti, u koji je Vjera kroz klasičnu partituru inkorporirala teme crnogorskih izvornih pjesama. Tako su „Sejdefa“, „Milica jedna u majke“, „Gusinjske đevojke“, „Veselice“... ispričale novu, savremenu priču o ženskom crnogorskom arhetipskom kodu, sačuvanom u izrazu narodnih pjesama.
Na pitanje kako bi riječima (umjesto muzikom) opisala taj naš arhetipski kod, Vjera odgovara:
– Vaša profesija su riječi. Moja profesija kreće od tankoćutnosti, čitanja između redova, naslućivanju skrivenog i pretvaranju svega toga u zvuk. Zahtjevnost i težina objašnjavanja muzike i umjetnosti riječima ne krije se samo u razlici u profesijama i u tome da su riječi – epika, a muzika-lirika, već je razlog upravo jedan arhetipski-epski kod koji nosimo zbog ratničke prirode našeg naroda.
Prema njenim riječima, junaci naše proze i poezije (koje su epske, a junaci mahom muškarci) gotovo su mitski junaci čija su filosofska promišljanja, dileme, akcije i junaštva opisani do u tančine, pri čemu emocije nijesu ni dotaknute kao tema, osim, kako kaže, uskog izbora jakih emocija koje ih i potaknu na junačka djela.
– Emotivnost se od davnina (ne samo kod nas) smatrala slabošću, pa je uz našu, ratovima i stradanjima ispunjenu istoriju, zatajivanje i neizražavanje emocija postalo naše, više istorijsko nego kulturno, ali ipak nasljeđe. Kako harmonija nije samo muzički, već prirodni, univerzalni pojam, tako su se kao protivteža našoj epskoj poeziji javile i pjesme koje govore o ženama i nose njihova imena i koje intimno doživljavam kao jednu vrstu prećutnog izvinjenja za vjekove neizraženih i neizgovorenih osjećanja ljubavi i priznanja – naglašava Vjera.
Međutim, kako ocjenjuje, ni te pjesme, osim epike (događaja, raspleta tih događaja i njihovog epiloga) ne bave se psihološkom i emotivnom građom likova, tananijim emocijama i ženskom mistikom.
– Zbog toga sam odlučila da na crnogorske pjesme o ženama, kao paralele, napišem svoje instrumentalne kompozicije koje će muzikom komentarisati sve što riječima nije: nikad do kraja izraženu ljubav, stradanje, skrivanje patnje, čekanje, brigu o domu, djeci, mužu... I uvijek iz sjenke – pojašnjava Vjera.
U tom kontekstu, podsjeća da je projekat „Dame čuvari tradicije“ obuhvatio i simbolikom bremenite kostime koje je ona uradila, i sa saradnicama nosila na svim izvođenjima te muzike.
– Bile su to ženstvene suknje ispod čije se prozirnosti vide pantalone, simbol uloge „stuba porodice“, i grudnjake od kašika i viljušaka, koji izgledaju poput ratničkog oklopa: žene hrane i brane – dodaje naša sagovornica.
Zakon jačeg
Razgovor nas je neminovno odveo i do činjenice da se, generalno, o stvaralaštvu žena u muzici malo govorilo u knjigama namijenjenim proučavanju tradicionalne istorije muzike, naročito u poređenju sa znanjem koje imamo o kompozitorima, uglavnom muškarcima.
– Umjetnost je, između svega ostalog što jeste, i tumačenje i komentar i nadilaženje prirode. I upravo je ta priroda (možda kao izazov) ženi dodijelila mogućnost rađanja, što zahtijeva fokusiranje na neki potpuno drugi svijet, na drugačiju „realnost“, u njihovom mnoštvu. U fizičkom svijetu opstaje zakon jačeg, što cjelokupna istorija obuhvatajući, nažalost, i istoriju umjetnosti, potvrđuje, s rijetkim izuzecima – kaže Nikolić.
Ipak, istraživanja pokazuju da je polovina 20. vijeka donijela i ekspanziju kompozitorki, kojih je, tokom druge polovine 20. i početkom 21. vijeka, bilo više nego muškaraca u ovoj oblasti...
– Izborivši se početkom 20. vijeka za elementarna ljudska prava, žene su na globalnom nivou dobile mogućnost (mada ponegdje ni dan danas sasvim) da odlučuju o svom životu, to jest – dobile su priliku da budu samostalne. To je uslovilo ženski prodor u svim djelatnostima – zaključuje naša sagovornica.
Fascinantne žene
A umjetnici čije stvaralaštvo za Vjeru predstavlja izvor inspiracije i nedvojbenog divljenja jesu Leonardo da Vinči i Mikelanđelo... Što se, pak, tiče žena u umjetnosti, njen izbor su dva imena.
– Najlakše se odlučujem da pomenem dvije svestrane i fascinantne žene. Prva je Kasija Konstantinopoljska, čije je ime (mislim) prvo ime žene kompozitorke zapisano u istorijskim spisima, u IX vijeku. Monahinja. Bavila se filosofijom. Napisala je mnoštvo epigrama i himni u tekstu i muzici. Druga je Hildegard von Bingen, XI vijek. Monahinja, mistik, kompozitorka. Napisala je mnogo tekstova o medicini, botanici, prirodnom liječenju, geologiji...i izmislila alternativni alfabet – ističe Vjera.
Za kraj, ne govorećisamo o muzičkom već, generalno, o umjetničkom jeziku, naša sagovornica poručuje da ne treba praviti razliku između umjetnosti žena i muškaraca. Evo i zašto...
– Svaki umjetnik donosi sebi svojstven kreativni univerzum bez obzira da li je tijelo u kome je rođen žensko ili muško – poručuje naša sagovornica.
