Uspostavljanje kontrole nad partnerkom: “Dok živiš pod mojim krovom, nećeš raditi, jer za tim nema potrebe. Ti ćeš biti kraljica, uživaćeš i odmarati, dok ja donosim novac u kuću. Ni moja majka nije radila”, često joj je pričao. Kada su se u ovom braku potrošile emocije, bilo joj je jako teško da se razvede od njega, jer je ubijedio da nije sposobna za rad, a ni finansijski nije bila samostalna. Proces razvoda je trajao nekoliko godina, a u tome su joj pomogli roditelji.
I Podgoričanka, koja je bila u braku 25 godina, ispričala nam je sličnu priču. Već poslije nekoliko mjeseci braka vidjela je da joj muž nije onakav kakvim se predstavljao na početku, ali je u braku ostajala zbog finansija i djece.
“Mislila sam da sam sam nemoćna da ih sama odgajam, jer nijesam imala novca. Jako dugo je trajao proces izlaska iz braka i bilo je pakleno teško. Nakon što sam odlučila da se razvedem, više puta sam ostajala bez posla jer je on dolazio na radno mjesto i pravio scene. Bila sam dovedena do toga da nemam od čega da se izdržavam i da moram da otkazujem stan, i to je potrajalo prilično dugo. Prvi posao koji sam zadržala je onaj koji sam uspjela da sakrijem od njega”, kaže nam ona.
Naše dvije sagovornice samo su neke od mnogih žena koje su godinama trpjela ekonomsko nasilje. Osim fizičkog i psihičkog zlostavljanja, muževi nasilnici često ne dozvoljavaju suprugama da rade, niti da raspolažu finansijama. Dok on ide na posao, ona najčešće ostaje u kući i čeka da joj on da nekoliko eura za osnovne životne potrebe. Tako on uspijeva da uspostavi moć i kontrolu nad svojom partnerkom.
“Ova vrsta nasilja se najčešće ogleda u tome da, ukoliko žive zajedno, on raspolaže porodičnim budžetom, donosi finansijske odluke samostalno, čak i ako doprinose porodičnom budžetu jednako. Ima situacija i kada je ona ta koja zarađuje više, a odluke o tom novcu ipak donosi on. Ekonomsko nasilje nad ženama je, takođe, i onemogućavanje žene da radi i to ili tako što joj otvoreno zabranjuje ili to radi suptilno, uz obrazloženje da nema potrebe da radi jer on doprinosi dovoljno „a ona je potrebnija djeci“, objašnjava za Portal Analitika psihološkinja Centra za ženska prava, Ana Jaredić.
Zarađuju, ali ne za sebe: Osim žena koje ne rade, ima i onih koje imaju uspješne profesionalne karijere, nekada i privatni biznis, ali ne i svoj novac.
“Rade i zarađuju, ali cijeli novac ide na račun supruga, to je još teža situacija nego kada ne rade. One jesu pod pritiskom, čekaju kada će neko da im dodijeli par eura na dan, ne raspolažu svojim novcem, i ne samo da ne raspolažu nego ne znaju koliko muž ima novca, odakle je novac, gdje ga troši…”, ističe predsjednica Sigurne ženske kuće, Ljiljana Raičević i dodaje da ima dosta takvih primjera.
“Sada se dopisujem sa jednom ženom, strankinjom. Bogata je, došla je ovdje, udala se za našeg čovjeka, u međuvremenu je ubijedio da ona kao strankinja nema ovdje nikakva prava. Sve račune je otvorila na njegovo ime. Kada joj postavim pitanje: voziš svoje auto, možeš da ga prodaš, ona kaže da ne može, jer je i automobil na njegovo ime. Ima i situacija kada zajedno počnu da se bave privatnim poslom, ali je sve na njegovo ime, jer mu vjeruje.”, iznosi Raičević neke od primjera sa kojima se svakodnevno susrijeće.
U teoriji, pod ekonomskim nasiljem se podrazumijeva neispunjavanje zakonske obaveze izdržavanja članova porodice, nasilno oduzimanje novca, vrijednih stvari i druge imovine, kontrolisanje zarade i drugih primanja, zabrana partneru da raspolaže sopstvenim ili zajedničkim prihodima, kao i zabrana zapošljavanja.
U praksi, da je žena trpjela ekonomsko nasilje teško je dokazati. Kod nas u Krivičnom zakoniku i ostalim zakonima koji tretiraju ovu oblast ovaj termin ne postoji. Jedino Zakon o zaštiti od nasilja u porodici tretira zaštitu ekonomskog integriteta.
Ekonomskog nasilja nema pred sudovima: Tako se pod ugrožavanjem fizičkog, psihičkog, seksualnog ili ekonomskog integriteta, mentalnog zdravlja i spokojstva drugog člana porodice smatra i ako član porodice ne vodi dovoljnu brigu o:
1) ishrani, higijeni, odijevanju, medicinskoj zaštiti ili redovnom pohađanju škole ili ne sprječava dijete u štetnom druženju, skitnji, prosjačenju ili krađi ili na drugi način u većoj mjeri zanemaruje podizanje i vaspitanje djeteta;
2) ishrani, higijeni, odijevanju ili medicinskoj zaštiti drugog člana porodice o kome je dužan da se stara, a kome je potrebna posebna pomoć zbog bolesti, invaliditeta, starosti ili drugih ličnih svojstava zbog kojih nije sposoban da se stara o sebi.
Zato pred sudovima i nema slučajeva ekonomskog nasilja.
Jedino kada dođe do razvoda i podjele imovine postoji mogućnost da se dokaže da je i žena učestovala u kućnom budžetu i na neki način posredno trpjela ekonomsko nasilje.
Jedna naša sagovornica je ispričala da je tek kada se razvela vidjela da je muž svu imovinu koja se prethodno vodila samo na njegovo ime prepisao na ime svojih rođaka. U takavim situacijima je bitno da se imaju dokazi.
“Najčešće sredstvo dokazivanja su pisani dokazi. To mogu biti računi i zaduženja kod banaka. Naravno, strankama su na raspolaganju sva dokazna sredstva, ali pisana su najefikasnija”, objašnjava za naš portal advokatica Divna Vukadinović.
U posebno teškoj situaciji nakon razvoda su žene koje nikada nijesu radile, koje nijesu nikada raspolagale svojim novcem, koje nemaju radno iskustvo i kojima je potpuno uništeno samopouzdanje. Ženama koje su, recimo, u srednjiim godinama, jako je teško da nađu posao, kaže Ljiljana Raičević.
“Mi smo prije nekoliko godina dali inicijativu Zavodu za zapošljavanje da one budu prioritet, da se njima pronalazi neki posao, makar to bio posao sa pola radnog vremena. Postoje i mali krediti, žene su veoma dobre u tim malim poslovima, ali žena koja je izolovana godinama i ne zna za takvu mogućnost”, napominje ona.
Prema posljednjem istraživanju, iz 2017. godine, jedna od pet žena u Crnoj Gori bila je izložena nasilju – 17 odsto njih fizičkom, sedam odsto seksualnom, 38 odsto psihičkom i 20 odsto ekonomskom nasilju. Istraživanje kojim je obuhvaćeno 1.014 ispitanika urađeno je u okviru programa „Podrška antidikriminacionim i politikama rodne ravnopravnosti“.
