Borbe ustaničkih snaga i okupatorskih srpskih formacija počele su 6. januara 1919. godine u 8 sati izjutra i trajale su čitav dan. Srpska vojska i bjelaši koristili su u sukobu artiljerijska oružja. U početku sukoba na zapadnom sektoru poginuo je 6. I. 1919., kapetan Đuro Drašković, jedan od glavnih ustaničkih vođa.
Stradao je u borbi da se sačuva crnogorski barjak, koji je ulaskom srpske vojske u Crnu Goru oskrnavljen od strane domaćih renegata (bjelaša). Naime, 1918. godine stara crnogorska zastava nije pošteđena. Crnogorski Barjak sa dvoglavim orlom domaći izrodi u službi srpske okupacione vlasti su skinuli sa Cetinjskog Dvora i brutalno, ogavno ga oskrnavili.
Da napomenem da je crnogorsku zastavu u vrijeme okupacije Austro-Ugarska iz rojalističkog pijeteta i obzira ostavila nedirnutu. Ali, kad je Crna Gora 1918. godine prisajedinjena Srbiji crnogorska zastava nije pošteđena, nego je skinuta sa Dvora na Cetinju, zgažena i uprljana na mjestu đe je bio monogram kralja Nikole, t.j. na mjestu đe su inicijali crnogorskog suverena izvezeni. To je okupacionom srpskom generalu Dragutinu Milutinoviću, komanantu Jadranskih trupa, rekao crnogorski kapetan sa Čeva Đuro Drašković, saopštivši mu da su to uradili crnogorski potuđenici. Tada se pod zaštitom bajoneta srpskog okupatora od strane bjeaša uriniralo i izmet činio po crnogorskom svetom barjaku.
KO JE URINIRAO PO CRNOGORSKOJ ZASTAVI
General Dragutin Milutinović je to naveo u svojoj memoarskoj građi. Naime, okupacioni srpski general Dragutin Milutinović u svojim Zabilješkama (Arhiv SAN 11441/11443, 1-8) veli i ovo: »Komandir Đuro Drašković i ovi kod Belvedera rekoše mi da je crnogorsku zastavu poštedela i Austrija, a da je s našim dolaskom skinuta sa Dvorca na Cetinju i da ju je neko uprljao i to gde je ime kralja Nikole izvezeno. Upitam da nije ko to od nas izvršio. Rekoše mi da su to Crnogorci izvršili. Pored toga oficiri u Bajicama pokazaše mi i na samovolju policijske vlasti u Danilovom Gradu gde su kaznili na 10 dana zatvora jednog mladića, što je rekao da je Crnogorac a nije kazao da je Srbin; i kod Belvedera jedan od pobunjenih oficira reče mi, da je deset dana kažnjen što je nosio medalju kralju Nikole«.
Kapetan Đuro Drašković, crnogorski junak i patriota, bio je jedna od prvih žrtava u Božićnom ustanku crnogorskog početkom 1919. godine. Ubijen je na Cetinju 6. januara 1919. godine prilikom ustaničkog juriša na okupacione trupe na zapadnom sektoru iznad Cetinja. Kako piše istaknuti bjelaš Jovan Ćetković, koji je neposredno učestvovao u ugušivanju januarskog ustanka 1919. godine na području Cetinja, u svojoj knjizi »Ujedinitelji Crne Gore i Srbije«, Dubrovnik 1940, situacija na zapadnom frontu oko Cetinja (iznad Škrke i Bogdanova Kraja) bila je najteža. »Protivnika mnogo, ovdje je najjača njina snaga, a imaju jake zaklone. Naše puške i mitraljezi ne mogu da ih dignu iz ovih klisura, bombe smo već sve utrošili, artiljerije za ovaj front nemamo. Blješkaju sablje protivničkih oficira, a poneki se prkosno ukaže i razdere koliko ga grlo nosi. Na desnom našem krilu tako se ukaza jednom, prkosno, izazivački, na nepunih sto koraka pred našima sa isukanom sabljom protivnički vođa Kapeten Đuro Drašković i podviknu:- »Kralj Nikola jaše vranca, a kralj Petar na magarca«. Jedan naš omladinac zgodno ga uze na nišan i obori ga jednim metkom. Drašković pade mrtav«, piše Jovan Ćetković.
MEMORANDUM
Ustanički memorandum, kojeg je iz Bajica 22. decembra 1918. godine, u ime ustaničkog Odbora poslao kapetan Krsto Popović “Komandi Jadranskih trupa” i tzv. “Izvršnom odboru Cetinje”, te komandantu savezničkih trupa u Kotoru generalu Polu Venelu. Komandant srpkih trupa general Milutinović o ovim zahtjevima koje je u ime crnogorskih ustanika uputio Krsto Popović obavijestio je komandanta II armije u Sarajevu Stepi Stepanovića. Na ovo pismo, umjesto tzv. izvršnog narodnog odbora odgovorio je komandant okupacionih srpskih trupa u Crnoj Gori general Dragutin Milutinović. Bila je to uvertira u početak krvavih obračuna. General Milutinović poslao je na taj način kapetanu Krstu Popoviću jasan signal da će pružiti otpor crnogorskim ustanicima ukoliko oni budu krenuli na Cetinje.
Crnogorski ustanički vođa Krsto Popović je iz Bajica 24. XII 1918. godine dao upustva za postupanje ustaničkih snaga u Riječkoj nahiji koje su bile pod komandom komandira Đura Šoća. U pismu Đuru Šoću veli Krsto Zrnov Popović: »Dragi Đuro, Te neprijatelje Držite u škripac. Ako se i sjutra produži ovamo borba bilo bi dobro kad biste poslali ma koliko vojnika da napadnu u pravcu depozita. Očekuju se međunarodne trupe. Od svih ovamo pozdrav osobito od Krsta Popovića«.
Na skupu nekolice od organizatora crnogorskog ustanka održanom na Bokovu, održanom 13/26/ XII 1918. godine, kojemu nijesu prisustvovali ni Krsto Popović ni Jovan Plamenac, ali su o njegovom radu bili obaviješteni i tražena je njihova saglasnost i odobrenje za dalje djelovanje, odlučeno je da se pozovu srpske trupe da do 20. XII 1918/ 2. januara 1919. godine napuste Crnu Goru, a ako to ne učine da će ih Crnogorci silom protjerati sa svoje zemlje. Na tom skupu je bilo dogovoreno da crnogorski ustanici osvanu oko Cetinja i da ga opsadiraju 21. XII 1918/3. I 1919. godine.
Raspored trupa bio je određen na sljedeći način: Katunjani su bili određeni da posjednu i drže sekror od Đinova Brda do donjeg Kraja, Lješnjani i dio Riječana (Ceklinjani i Dobrljani) trebalo je da zauzmu prostor od Donjeg Kraja do kabla, a Ljubotinjani i Crmničani od Kabla do Đinova Brda. Za Riječane i Crmničane bio je određen plan i zadatak da Cetinje opkole i zauzmu pozicije oko njega sa mitraljezima i topovima pošto prijethodno posjednu i oslobode Virpazar i Rijeku Crnojevića. Prema planu na Kablu kod Cetinja bilo je predviđeno da se nalazi Glavna ustanička komanda na čelu sa vođom ustanka Jovanom S. Plamencem.
O tim odlukama koje su sa Bokova poslate Cetinjskom odboru na provjeru, u kojemu su bili Jovan S. Plamenac, Risto Popović, jedan od njegovih članova Jovan S. Plamenac bio je, kako piše u svom Dnevniku Krsto Popović, da se pričeka sa oružanim ustaničkim opreacijama 15 dana. Međutim, ta njegova sugestija je odbijena i prijedlog nije usvojen, već su prihvaćene odluke donijete na Bokovu, koje je Plamenac i konačno prihvatio. Potom su uslijedile akcije u pravcu realizacije donesene odluke. Jovan S. Plamenac je slao naređenja i instrukcije u pogledu izvršenja ustaničkih akcija na prostoru Virpazara, Crmnice i Rijeke Crnojevića. Krsto Popović u svom Dnevniku navodi da su se crnogorski oficiri iz Katunske nahije okupili na Milušinom Počivalu 17(30) XII 1918. godine na tajnom sastanku zbog izvršenja naređenja i zadataka koje je saopštio Jovan S. Plamenac.
Na tome sastanku bilo je 12 crnogorskih oficira. Oni su se dogovorili kada i na koji način treba da zauzmu položaje oko Cetinja. Tada je odlučeno da jedna četa ustanika ostane na Njegušima sa ciljem da zaustavi i blokira napad i kretanje srpskih trupa sa prostora Kotora, potom da u Cuce ostave nekoliko vojnika koji bi motrili na Grahovljane, a Čevljani su imali zadaću da kod Sušice paze na Bjelopavliće. Takođe je donijeta odluka da se pod prismotrom drži Janko Vukotić kao njihov političi protvnik koji se nalazio kod svoje kuće na Čevu. Odlučeno je da se sa Cetinjem prekine svaka vrsta saobraćaja, te da se ulazak u grad svakome zabrani do daljnjeg. Takođe je odlučeno da se u Pipere kod generala Milutina Vučinića pošalje kapetan Abramović, a poručnik Andrija Dragutinović kod Jovana Plamenca na Ljubotinj, oba sa ciljem da ih informišu da će Katunjani 21. XII 1918/3. I 1919. godine biti na utvrđenim položajima oko Cetinja.
STRANPUTICA
Međutim, stvari su krenule potpunom stranputicom za organizatore Božićnjeg ustanka. Izaslanici Abramović i Andrija Dragutinović su se 19. XII 1918/1. I 1919. vratili. Abramović je saopštio da su vlasti u Podgorici uhapslile Milutina Vučinića, a Jovan Plamenac je bio na Ljubotinj, u kojemu je bio primoran da se skloni poslije bjekstva od okupatorske vojske sa Cetinja 18/31/ XII 1918. godine, kada je odbio da se sastane sa pukovnikom, odnosno, već generalom Dragutinom Milutinovićem u Štabu »Jadranskih trupa«.
Jedan od aktivnih učesnika u ustaničkoj akciji i vrlo značajna ličnost zelenačkog pokreta, raniji crnogorski diplomatski predstavnik i pristalica kralja Nikole - Jovo Popović-Jabučanin je 18(31) XII 1918. godine sa Cetinja izbjegao za Kotor, đe je sa Italijanima održavao vezu i od njih tražio određenu pomoć i podršku i obavijestio ih o pripremama ustanka u Crnoj Gori. Članovi Cetinjskog odbora ustanka, Petar Lompar i Risto Popović istoga dana su uhapšeni od strane srpske vojne sile. Politički vođa ustanka Jovan S. Plamenac sa Lubotinja je preko poručnika Andrije Dragutinovića 18(31) XII 1918. godine ustanicima iz Katunske nahije poslao određene naredbe vojničke i političke prirode.
Napisao je Plamenac pismo komandiru Blažu Vrbici, kojim ga je postavio za šefa Štaba ustaničkih trupa, a za njegovog zamjenika odredio je kapetana Krsta Popovića. Plamenac je u istome pismu saopštio da akcije u pravcu oslobođenja Cetinja treba da otpočnu 21. XII 1918. /3. I 1919. godine. Plamenac je poslao pismo i bratu od strica generala Anta Gvozdenovića komandiru Petru Gvozdenoviću u kojemu navodi da je komandira Blaža Vrbicu postavio za Šefa štaba ustaničkih trupa te da će operacije prema Cetinju krenuti kada je dogovreno i da će on sa svojima doći. Ovo navodi Krsto Popović u svom Dnevniku.
Komandir Blažo Vrbica je odbio da se prihvati onoga što ga je Plamenac postavio, sa motivacijom da ne želi da se proliva bratska krv i da se vodi bratoubilačka borba. Kako je Blažo Vrbica odbio Plamenčevo naimenovanje, to je komandovanje ustaničkim snagama, odnosno, položaj šefa Štaba ustaničkih trupa preuzeo kapetan Krsto Popović, koji je ranijom Plamenčevom naredbom bio postavljen za Vrbičinog zamjenika. Crnogorski ustanici iz Katunske nahije su 20. XII 1918. godine / 2. 1919. godine krenuli prema Cetinju i postepeno zauzimali određene pozicije. Njihovoj kontroli sa Čeva uspio je 2. I 1919. godine da pobjegne Janko Vukotić koji je pošao na Cetinje i sklonio se pod zaštitu srpskih okupatorskih trupa. Položaje oko Cetinja zaposjeli su crnogorski ustanici 21. XII 1918/3. I 1919. godine.
Komandant Štaba ustaničkih snaga kapetan Krsto Popović smjestio se sa svojim štabom kod Barutane u Bajicama. Krsto Popović je sa sobom imao 180 vojnika (100 koji su pripadali Zapadnom Sektoru, i 80 sa prostora Istočne kolone). Štab Krsta Popovića sačinjavali su ljudi iz raznih crnogorskih plemena. U njemu su bili narodni poslanik Savo Krivokapić, 4 komandira, 4 kapetana i dva sekretara koji u bili tumači za francuski, italijanski i engleski jezik (jedan od njih bio je Ilija Martinović).
JAČINA USTANIČKIH SNAGA
Broj ustaničnih snaga koje su zauzele položaje oko Cetinja nije precizno utvrđen. Više izvora pominje jačinu ustaških snaga, ali se nijedan od njih ne slaže u procjenama brojnosti. Krsto Popović u svome Dnevniku tvrdi da je Istočna kolona brojala 730 vojnika. On pominje i cifru od 180 vojnika koji su bili rezerva i koji su se nalazili u Bajicama u njegovom Štabu. U svome Dnevniku on ne daje podatke o brojnosti Zapadnog sektora, koji je, prema raspoloživim izvorima bio brojniji u ljudstvu od Istočnog sektora. Jedan od učesnika tih dramatičnih zbivanja bjelaš Vukašin Božović u svom Dnevniku navodi da je oko Cetinja bilo između 1500 i 2000 ustanika. A francuski general Pol Venel navodi da ih je bilo oko 1000-1500. Drugi izvori govore da je bilo od 3.000 do 5000 hiljada. A neki izvori u propagandne svrhe predimenzionirali su broj ustaničkih snaga. Kada se zbroje snage ustanika, koji su uzeli učešće u borbi i onih koji su mobilisani a nijesu uzeli učešće u sukobima sa porstora Katunske, Riječke, Lješanske, Crmničke nahije, okoline Podgorice, Nikšića i Rovaca dolazimo do cifre oko 5.000 ustanika. Međutim, nešto više od 2.000 ustanika je uzelo aktivno učešće u oružanim sukobima tokom januarskog ustanka crnogorskog naroda 1919. godine.
Brigadir Đuro Šoć glavni je organizator Božićnog ustanka Crnogorskog naroda na prostoru Riječke nahije 21. XII 1918. godine. Pored njega u vodeće organizatore ustanka spadaju kapetan Jovan B. Vujović i serdar Joko Jovićević. Održavao je prepisku i komunikaciju sa ustaničkim vođama Jovanom S. Plamencem, serdarom Jokom Jovićevićem, Jovanom B. Vujovićem, Ristom Hajdukovićem i drugima. Jovan S. Plamenac mu je 15 i 16. XII 1918. godine izdavao upustva i naredbe o rasporedu trupa i o planu akcija koje treba preduzeti za zauzimanje Rijeke Crnojevića. U Dubovi, selu u kojemu je živio Đuro Šoć, susreo se, u noći između 19. i 20. XII 1918. godine, sa Jovanom S. Plamencom, sa kojim se dogovarao o planu akcija. On je Jovanu B. Vujoviću davao sugestije i uputstva iz Dubove 17. XII 1918. godine oko opsadiranja i oslobađanja Rijeke Crnojevića. Prepiska oko stanja među ustaničkim prvacima, oko plana akcije, vođena između Đura Šoća i Jovana B. Vujovića odvijala se intezivno 18 i 19. XII 1918. godine.
On je 19. XII 1918. godine davao uputstva o vojnim akcijama kao i obavještenja o vojničkim ustaničkim stažama na Debeljaku (iznad Kosijera). Barjaktar Pero Vučković sa Prekornice pisao je 19. XII 1918. godine Đuru Šoću o prikupljanju grupe od 20 Prekorničana i njihovoj spremnosti na borbu u ustaničkom taboru. Oko Rijeke Crnojevića ustaničke snage pod komandom komandira Đura Šoća i Jovana Belova Vujovića 20. XII 1919. godine okupile su se oko Rijeke Crnojevića, opkolile je i držale u opsadnom stanju. Kako je naredio Đuro Šoć, snage kojima je komandovao Jovan Belov Vujović imale su zadatak da posjednu položaje od Dvorca do blizu Košćela. Ustaničke snage pod komandom Blaža Pejovića trebalo je da budu na njegovom desnom krilu i da ovladaju novim mostom. Prema planu nešto dalje od Pejovićevih snaga trebalo je da se nalazi Pero Đurašković koji je iznad novog mosta i Jovanovog brijega trebao da ima snažnije straže. Ljubotinjani su jednim dijelom bili raspoređeni na Košćelama, a glavnina je Ljubotinjana trebala da bude iznad Riječkog Grada, a na samom Riječkom Gradu jedna jaka izvidnica i pregovarači.
Ali, u ustaničkim snagama iz Riječke nahije pod komandom Đura Šoća i Jovana B. Vujovića od samog početka akcije osjećao se izvjesni pasivizam, kolebljivost i neodlučnost, odnosno, kod određenog ne malog broja oficira i vojnika koji su pripadali ustaničkom taboru nije postojalo raspoloženje i energičnost za oružanu borbu. Uprkos tome, uslijedila je ustanička opsada Rijeke Crnojevića. Ustaničke snage imale su oko 600 ljudi. Jovan B. Vujović i Đuro Šoć su sa svojim snagama opsadirali Rijeku Crnojevića u noći 20 i 21. XII 1918. godine sa dvije strane, u pravcima prema Cetinju i Podgorici.
PEJANOVIĆEVO PISMO
Jedan od glavnih bjelaških vođa u Riječkoj nahiji, pristalica srpske okupacije i uništenja crnogorske državne nezavisnosti brigadir Niko Pejanović je, 21. XII 1918. godine, poslao pismo Jovanu B. Vujoviću i njegovom društvu i tražio je od njih da odustanu od napada, ustaničke akcije, na Rjeku Crnojevića. Međutim, ustaničke snage pod komandom Đura Šoća i Jovana B. Vujovića nijesu se odazvale tom pozivu nego su opsadirale Rijeku Crnojevića. Međutim, ta opsada nije uspjela. Ustaničke snage su razbijene i povukle su se sa posjednutih položaja, a Jovan B. Vujović je odbio da se preda vlastima. Emigrirao je u inostranstvo. Izbjegao je najprije za San Đovani di Medua, nakon sloma ustanaka, đe je stigao, po starom kalendaru, 12. I 1919. godine, odakle se prebacio u Italiju.
Brigadir Đuro Šoć je, kao komandant ustaničkih snaga, ili kako se potpisuje »komandant sektora ustaške vojske« u pismu sreskom načelniku – Čista Strana 21. XII 1918. godine - Rijeka napisao, ističući političke stavove i ciljeve ustanika, kao i postavljajući zahtjeve i uslove, sljedeće:
»Od nazad dva mjeseca prodata je naša mila Crna Gora za Judine srebrenjake, kupili su je oni za čiju smo slobodu toliko naše krvi prolili i koji su kao komordžije u tuđinskoj vojsci dolazili da vojuju protiv naše slobode i našega svetog Barjaka. To se nasilje nije moglo podnositi, jer su nas ti novi Gospodari prije nego su sjeli na stolicu, počeli šamarati i kandžijati i to baš u vašoj varoši.
Čaša žučnosti protiv tih nasilnika prelivena je. Stoga jutros ustalo je 35.000 organizovanih Crnogoraca da odbrane svoja prava i vaspostave Crnu Goru u svima svojim suverenim pravima, a na nečelu ustavno-parlamentarnih principa crnogorskih.
Nama je u dio palo da blokiramo vašu varoš te stoga vas pozivamo da od Vaše vojne posade pošljete tri taoca kod naših izvidnica na Riječki grad u roku od jedan sat kao znak da protv nas nećete upotrebljavati oružje. Naravno, činovništvo, žandarmerija i vojništvo vaše, koje ne bude diglo ruku protiv naših vojnika, ono će ostati na svoja mjesta, jer mi ne idemo nikoga da uzurpiramo, nego samo tražimo da uskrsnemo naša pogažena prava i podignemo naš sveti Barjak – oko kojega su i vaši preci dosta svoje krvi prolili.
Stoga Vas pozivamo, kao brata Crnogorca, da naš zahtjev ispunite i tijem pretečete prolijevanju bratske krvi, koju bi uzalud prolijevali, jer biste ipak morali podleći ovolikoj sili pošto vas opkoljava 600 vojnika a do doveče biće i 1500, jer dolaze k nama i Crmničani koji su još sinoć Vir očistili od nasilnika.
Dozvolite li ipak, da se krv prolijeva, ista neka pane na Vas i na Vašu đecu«, piše Đuro Šoć.
Brigadir Đuro Šoć je slično pismo poslao istoga datuma i predsjedniku opštine varoši Rijeka, u kojemu takođe govori o izdaji i prodaji Crne Gore od strane ovdašnjih Juda. U tome pismu on navodi i ovo: »Naš sveti Barjak pogažen je, naše tradicije i svetinje za koje smo se 600 godina borili, su sve porušene«. U tome pismu on ističe ustaničke zahtjeve i poziva protivnike da se uzdrže od prolijevanja krvi.
Predvodio je Đuro Šoć crnogorske oružane snage u pokušaju oslobađanja Rijeke Crnojevića i okolnih mjesta. Sa ustaničkim snagama vršio je opsadu Rijeke Crnojevića 19. i 20. XII 1918. godine. Pod njegovom komandom bilo je oko 800 ljudi. O situaciji oko Rijeke Crnojevića, o pregovorima koje su ustanički predstavnici vodili sa srpskim vlastima i bjelaškim licima u njihovoj službi, kao i o jačini velikosrpskih oružanih snaga, pisali su Đuru Šoću sa Šinđona 22. XII 1918. godine komandir S. Jovićević i kapetan Jovan B. Vujović. O rasporedu crnogorskih ustanika iz Boguta i Prekornice prema Cetinju pišu Đuru Šoću - Niko Vučković i Pavle Drecun 25. XII 1918. godine.
Ustanički vođa sa Ljubotinja Đuro Šoć prilikom opsade Rijeke tražio je u ime ustaničkih snaga od komande mjesta Rijeka da se srpske i jugoslovenske trupe protjeraju iz Rijeke, da im se ona preda u ruke i da se na Rijeci izvjesi, pobije crnogorski krstaš Barjak. Ali, ti njegovi zahtjevi nijesu zadovoljeni, pa je opsada Rijeke uslijedila, ali ona je ostala bez uspjeha. Dakle, opsada i oslobađanje Rijeke Crnojevića nijesu uspjeli. Srpska vojska i domaći bjelaški odredi pod komandom brigadira Nika Pejanovića i drugih bjelaških vođa razbili su blokadu Rijeke Crnojevića. Ustaničke snage primorane su bile da se povuku. Jovan B. Vujović je emigrirao u inostranstvo, a serdar Joko Jovićević je uhapšen i zatvoren. Treba reći, da pošto se ustanička akcija završila porazom, da je postignut sporazum između ustaničkih pregovarača sa Ljubotinja i komande mjesta Rijeka, čiji je komandant bio Petar Isakov, po kome su se ustaničke vođe predale vlastima, a ustanici - vojnici razišli svojim kućama. Bilo je to 27. XII 1918. godine. Vlasti su 28. XII 1918. godine uhapsile brigadira Đura Šoća i utamničile ga. Brigadir Đuro Šoć je robijao u podgoričkom zatvoru »Jusovača« više od dvije godine, do 1921. godine. Dakle, tamnovao je više od dvije godine zbog svoje privrženosti časti i pravu Crne Gore.
Na prostoru Rijeke Crnojevića i okoline, srpska vojska i bjelaši predvođeni brigadirom Nikom Pejanovićem, brigadirom Đuzom Đuraškoviem, komandirom Markom Đuraškovićem i kapetanom Markom Radunovićem odnijeli su totalnu pregovaračku pobjedu. Ustanici su se povukli bez borbe, potisnuti jačinom bjelaških snaga iz Lješanske nahije i okoline Podgorice.
Rijekom Crnojevića ovladala su srpska vojska i bjelaši. Ustanički plan oko zauzimanja Rijeke Crnojevića i produžavanja za Cetinje propao je. Time je zadat težak udarac preostalim usatničkim snagama oko Cetinja. Ustaničke snage koje su preduzele akciju oko Virpazara 22. XII 1918/ 4. I 1919. godine nijesu uspjele. Tu je ta akcija sasječena, a Jovan Plamenac je izbjegao za Albaniju, odakle se nešto kasnije prebacio za Italiju. Tako je, objektivno, ustanak pod stvarnom komandom Krsta Popovića bio osuđen na propast.
KIDANJE VEZA
Pored premoći okupatorske sile, njihovog oružja, bjelaških snaga itd., Krstu Popoviću i njegovim ustaničkim snagama teško je pala činjenica hapšenja i odustajanja značajnog dijela vođa Ustanka od oružane akcije, kao i bjekstvo političkog lidera ustanika Jovana Plamenca, odmah po slomu opsade Rijeke Crnojevića, te oskudica u oružju, opremi, hrani i nedostatak bilo kakve pomoći, koja bi nagovijestila eventualni uspjeh ustaničke akcije. Za slom ustanka relevantno je uticalo i to što ni koordinacija između ustaničkih vođa nije bila ozbiljna u onoj mjeri kakvu je tražila odogovornost u tome trenutku. Drugim riječima, priprema Ustanka bila je puna manjkavosti, nedostataka, nužnih improvizacija, to jest, nije bila dovoljno dobro odrađena.
(Nastavak sjutra)
