Već par godina zaredom, ona je prvakinja Crne Gore u tekvondou, a pored toga već deset godina osvaja modne piste. Mitrović za Portal Analitika priča o tome kako je odlučila da se bavi ovim sportom nesvakidašnjim za žene, šta je potrebno za uspjeh u njemu, ali i kako je štikle i pistu zamijenila patikama i borbom.
Počeci: Još kao dijete, na nagovor starije sestre, Podgoričanka Teodora Mitrović (1995) je počela da se bavi manekenstvom. Sa dvanaest godina je učestvovala u prvoj reviji, a tekvondo je pak zavoljela nešto kasnije.
„Počela sam da ga treniram prije deset godina.Moji drugovi iz osnovne škole su me pozvali da dođem da vidim o čemu se radi i poslije par treninga sam znala da je to sport koji je kao stvoren za mene. Bila sam oduševljena nožnom tehnikom, brzinom i kretanjem”, prisjeća se Teodora svojih početaka,
Ubrzo, ovaj sport je postao Teodorina najveća ljubav i pistu je rado zamijenila borbom.“Tekvondo mi je na prvom mjestu, a sve ostalo ukoliko imam vremena. Manekenstvo sam uvijek smatrala hobijem, ali se trudim da uživam u njemu kada imam slobodnog vremena”, objašnjava ona.
Teodora priznaje da su njeni roditelji bili skeptični kada su čuli za izbor sporta. Plašili su se povreda i smatrali da je ovo grub sport i za dječake. Zbog njene velike ljubavi prema tekvondu, vremenom su promijenili mišljenje.
“Kada su vidjeli da se poslije svake svoje povrede vraćam sa još većom željom i voljom, postali su moja najveća podrška, posebno moj tata”, govori nam ona.
Brojne Teodorine medalje i uspjesi: Tekvondom se pored tijela jača i duh, a disciplina zauzima bitnu poziciju u izgradnji borca.“To je individualni sport u kojem preovladava nožna tehnika, što meni najviše odgovara.Već nekoliko godina sam uzastopni prvak Crne Gore i osvajač sam brojnih medalja sa regionalnih turnira, a kao najveći uspjeh bih izdvojila prvo mjesto na prvenstvu Balkana”, nabraja ona svoje uspjehe.
Treninzi za ovaj sport su jako naporni, a priprema za takmičenje podrazumijeva treninge čak i do tri puta dnevno.
“Takav dan se uglavnom svodi samo na treniranje i spavanje. Potrebna su velika odricanja i žrtvovanja ali kada se vratite kući sa medaljom, jedva čekate da sve opet ponovite. Sigurna sam u to da se kad tad isplati sav rad i trud. Moja poruka za one koji žele da počnu da se bave ovim je da ne odustaju, već da postave sebi cilj, ne obazirući se na okolinu istraju u tome što rade”, savjetuje Teodora.
Postoje sličnosti između tekvondo-a i manekenstva: Iako danas više od 70 miliona ljudi trenira Tekvondo u preko 156 zemalja širom svijeta, ovaj sport nije popularan u našoj zemlji. Takođe, u njega se ne ulaže dovoljno, smatra lijepa sportiskinja.“Sigurna sam da kada bi dobili pomoć, bilo bi i više rezultata u ovom sportu. Postoji mnogo propuštenih takmičenja zbog finansija, koje savez nije omogućio. Nadam se da će se situacija ovdje promijeniti i da će svi znati sta je tekvondo”.
Manekenstvo i tekvondo ipak imaju nešto zajedničko, pa Teodora poredivši ih priča da su im pozitivne i negativne strane iste.
“Pozitivne i negativne strane su iste vjerovali ili ne. Pozitivna strana je svakako pronalaženje sebe, uspjeh, putovanja, upoznavanje raznih kultura i ljudi.A mana je-održavanje kilaže. Dok hodam po pisti uglavnom sam opuštena i ne razmišljam, osim kada sam u visokim štiklama pa razmišljam o tome da ne padnem, a dok se borim razmišljam da dam sve od sebe i savladam protivnicu na najbolji način”, zaključuje Teodora priču za Portal Analitika.
Teodora je nedavno imala operaciju koljena,koja je na kratko zaustavila u borbama,ali se oporavila i sada očekuje što više turnira, kao i Evropsko i Svjetsko prvenstvo.
