Ono što se ne može zamisliti

U faraonsko doba, narodski su ga zvali Misir, što je imalo značenje beskonačnog samoobnavljanja, i sve vezano za to modro izobilje: Nil, koje oplođuje dugački uski pojas duž svog toka, a u kojem izranja fundamentalna kultura čovječanstva.

Nezaobilazna trgovačka raskrsnica, plodno tlo islama, početna stanica Mojsijeva i utočište prvog hrišćanina. Zemlja puna kontrasta, zelene plodnosti i žute pustoši, stjenovitih uzvišenja i plave vode, bogatstva i siromaštva, svježine noći i užarenosti dana, izlazaka i zalazaka sunca …..

Sedefasta prašina: Prijestonica je Um el Dunja (Majka svijeta), arapsko poetsko ime za Kairo. Od 86 miliona Arapa, Kopta, Nubijaca …. koliko stanovnika ima ova zemlja, 15 miliona je u Kairu noću, a preko 19 miliona danju.

U jednom dijelu Kaira, više od tri miliona živi u fatimidskim i mamelučkim grobnicama čuvenog Grada mrtvih, dok se na suprotnom kraju proteže luksuzna četvrt Heliopolis, na mjestu gdje je nekada bila prijestonica boga sunca.

Duž obala Nila, među modernim zdanjima arhitekture izranja hotel Ramzes Hilton, jedan od najvećih hotela na Bliskom istoku, a nešto dalje zgrada Radio televizije, sa polukružnom fasadom.

Kairo - pogled sa citadele

Kada smo  dolazili sa aerodroma u naš hotel Safir, u skupoj i modernoj rezidencijalnoj četvrti Daki, grad je izgledao blistav, pod noćnim osvjetljenjem, ali sjutradan, kada je granulo sunce i dok ga iz autobusa panoramski razgledamo čini se  kao da ga je upravo protresao jači zemljotres.

Prašina se slegla na preživjelim zgradama koje ili izgledaju nedovršene, ili napola srušene, sa jednom fasadom razorenom, a drugom tek dotjeranom, ravni krovovi, kao podrumi, pretpani odloženom starudijom.

Promiču džinovska stabla sa čijih ogromnih listova pustinjski vjetar, kamsin, odnosi i ponovo donosi sedefastu prašinu iz obližnjeg kamenoloma Mokatama.

Arapski istoričar Ibn Haldun je rekao: “Ono što čovjek može da zamisli, obično prevazilazi ono što on vidi, osim kada je u pitanju Kairo, gdje čovjek vidi ono što ne može da zamisli”.

I tako iznova postajem svjesna da se nalazim u gradu haosa, bolje reći organizovanog haosa.

Krovovi Kaira i minaret džamije El Isakija

Zvuci Kaira: Mujezini se oglašavaju sa bezbroj predivnih minareta, vozači trube iz raščerupanih automobila – važno je da truba radi, a motor i ne mora.

Luksuzne limuzine bojažljivo mile, semafori se revnosno pale, ali za njih niko i ne haje, ugroženi biciklisti viču ili psuju, taksisti se u vožnji dovikuju, okićene magareće i konjske zaprege natovarene voćem, indolentno kasaju.

Dio stada crnih, malenih koza dočepalo se uređenog travnjaka koji razdvaja dvije trake saobraćajnice i slatko brsti ukrasno šiblje, a onaj drugi dio stada, zarobljen među vozilima, mekeće ….

Decibeli su visoko na skali. Uživam.

Prodavac vode u Halili bazaru

Francuzi: Na Trgu oslobođenja, Midan El Tahrir,  najvećem turističkom i administrativnom centru grada, nalazi se Muzej Egipta, Ministarstvo inostranih poslova, Moderna džamija  gdje se održavaju opela za uglednike, hotel Hilton Nil …. Njegova zapadna fasada gleda na veličanstvenu rijeku i na veliko pješčano ostrvo Geziru.

Na tom pješčanom ostrvu, vladar Egipta kediv Ismail je dao da se sagradi velelepna palata iz 1001 noći za smještaj  visokih gostiju 1869. godine, a povodom svečanosti otvaranja Sueckog kanala.

Put piramida

Za tu prigodu je izgrađen Put piramida da bi gosti mogli što komfornije da stignu do tog svjetskog čuda. Priča se da je Kediv Ismail, kao domaćin, pratio  mladu i živahnu francusku caricu Evgeniju u kočijama po vrlo džombastom drumu. Svaka neravnina je uzrokovala, po zakonu inercije, da se carica nađe na suprotnom sjedištu gdje je kediv ublažavao posledice tog preleta.

Egipatski muzej Kairo

Na sjevernoj strani trga je Muzej Egipta koji ima preko 100.000 eksponata.

Ispred Muzeja je fontana, a u vodi rasvijetali bijeli i plavi lotosovi cvjetovi i ćubaste stabljike zelenog papirusa, simboli Gornjeg i Donjeg Egipta.

Na posebnom mjestu, u dvorištu muzeja su grob i statua čuvenog Ogista Marijeta, mladog i skromnog arheologa koga je 1850.godine francuska vlada ga je poslala u Kairo sa zadatkom da pokuša da dobije koptske, arapske i etiopske rukopise iz egipatskih manastira.

Ali, desio se neočekivani obrt. Marijet se bukvalno opio ovom zemljom, njenim umjetninama, do te mjere da je promijenio vjeru i zauvijek u njoj ostao.

Zahvaljujući njegovoj ulozi, egipatsko blago sada krasi Muzej u Kairu.

Jedan još slavniji Francuz, Napoleon, u svom osvajačkom pohodu, 1789g, sa sobom je poveo u Egipat čitav institut od 165 naučnika, da prikupe prirodnjačke i arheološke informacije.

Njihova opsežna studija je postala osnova modernom Egiptu.

Od Napoleonovog vremena svijet luduje za ovom zemljom i u francuskoj je zavladala pomama za stilom inspirisanim Egiptom.

Treći Francuz genijalni mladi Žan Fransoa Šampolion iz Bordoa je imao važnu ulogu za konačno razjašnjavanje istorije iz doba faraona.On je uspio 1822. g da dešifruje hijeroglifsko pismo.

Stela (kamena ploča) slučajno nađena u delti Nila sadržala je isti tekst nekog dekreta isklesanog na tri različita pisma: hijeroglifskom, demotskom (uprošćeni hijeroglifi) igrčkom. Poznavajući ova dva posljednja, uspio je da protumači prvo. Kamen potiče iz 196 g.p.n.e. iz vremena Ptolomeja V i danas se nalazi u Britanskom muzeju u Londonu.

U egipatskom muzeju je otisak tog tako značajnog eksponata.

Princeza maže faraona mirisnim uljem

Poljsko cvijeće za faraona: Vidjeti Tutankamonovo blago je cilj svakog turiste koji uđe u muzej. Beznačajan faraon, ali najviše poznat. Predmeti nađeni u njegovoj grobnici su fascinantne izrade i raskoši.

U pokušaju da ih opišem ili fotografišem, shvatila sam da to ne treba raditi, to treba okom zapamtiti. Jedan, za mnoge beznačajan detalj je buket sušenog poljskog cvijeća, koji je mlada žena stavila na grudi svog muža, kao posljednje zbogom. To je ona ista što u nježnoj sceni, naslikanoj na ceremonijalnom zlatnom prijestolu, maže mirisnim uljima mladog Tutankamona.

Još jedan važan eksponat daje interesantan podatak, a prikazuje ujedinitelja Gornjeg i Donjeg Egipta, Narmera, prije više od 5000 godina. Na njegovoj paleti za šminku prikazana je scena u kojoj on stoji bosonog, jer se nalazi na svetoj zemlji, dok mu dvorjanin drži sandale.

Starozavjetna scena u kojoj Jehova naređuje Mojsiju da izuje sandale, prije nego što će mu se javiti u plamtećem grmu kupine, očigledno ima prauzor u egipatskoj istoriji.

Nefertiti Egipatski muzej

Ljubav bez sumnje: Ima jedan eksponat zbog kojeg uvijek i ponovo želim da dođem u Tutankamonov muzej. Pretpostavlja se da je posmrtna maska kraljice Nefretiti od smeđeg kvarcita. To lijepo lice, otmene smirenosti, sa malo naglašenim jagodicama, sklopljenim, vječno usnulim očima i usnama na kojima lebdi jedva primjetan osmjeh.

Nevjerovatna sličnost sa meni dragom osobom, mojom Rajkom. Glava je dio izgubljene cjeline, sa oštećenim lijevim obrazom i nedovršena. Možda je i ta činjenica čini savršenom. Uradio ju je Tutmozis, glavni kraljevski vajar na dvoru u Tel el Amarni, za kojeg se smatra da je bio zaljubljen u lijepu kraljicu. Ta pretpostavka je gotovo sigurna, jer dok je gledate ne može se dovesti u sumnju osjećanje zaljubljenog umjetnika, koji je u to djelo utisnuo toliko ljubavi.

Iz muzeja sam izašla prilično umorna. Nije baš lako vidjeti toliko zgusnute ljepote na jednom mjestu, popamtiti i presabrati utiske. Daleko više je vremena potrebno za jedno opuštenije razgledanje i po mogućnosti uz manji broj znatiželjnih turista.

Poslije muzeja smo se okrijepili u restoranu hotela Hilton Nil. Naručila sam jelo od piletine, Shawermal Chicken sa egipatskim hljebom ejš, koje je tako lijepo mirisalo na Orijent.

Mlada djevojka, jedrih obraza sa obaveznom maramom, koja pokriva kosu, ramena i vrat, pomoćnica pomoćnika glavnog kuvara, oduševljena mojim oduševljenjem (namjerna pretjerivanje koja odražavaju mentalitet – op.aut), odvela me u kuhinju gdje su mi pokazali jednostavnu vještinu spremanja ovog jela. I ne samo to, nego mi pokloniše četiri velike jedre paprike, jarkih boja: crvene, zelene i žute, zeleni biber, glavicu bijelog luka, ljute papričice i tahini-začin u vidu paste od susama, neizostavne u egipatskoj kuhinji.

Halili bazar

Ne želeći da kvarim njihovo oduševljenje zbog ljepote čina darivanja, zahvalih se srdačno na neobičnom poklonu i nastavih put kroz Kairo, pa iz Kaira do Luksora dolinom Nila, pa rijekom do Asuana, preko Nubijske pustinje do Abu Simbela i natrag, pa preko Sredozemnog mora u Podgoricu, sa svim paprikama i lukom u prtljagu.

Prodavac ejša u Halili bazaru

Polako, polako: Ibn Haldun je za Egipćane rekao: “Za njih je osmjeh važan, narod je nasmijan, brbljiv i pitom. Žene se cijene". I  zaista, na svakom koraku osjeća se toplina i gostoljubivost naroda prema strancima. Taksista ne propusti priliku da Vas ovlaš dotakne po koži, naročito ako ste razgolićeni, jer kažu donosi sreću.

Kod njih je sve švaja švaja – polako, polako, pa kad se za vrijeme doručka ugovori sastanak u vrijeme ručka, sigurno će se održati u vrijeme večere.

Bakšiš je na nivou institucije, kako za prodavce, nosače, tako i za ministre. Svako ima pomoćnika, a ovaj svog pomoćnika …..

Jedan konobar prima narudžbu, drugi vas služi, treći donosi račun, a četvrti naplaćuje. Važno je da ih je što više zaposlenih. Često se čuje habibi – dragi, a svaki se razgovor završava “inšalah”, akobogda.

Koptska četvrt: U Heliopolisu, rezidentnoj četvrti Kaira, koji se u vrijeme faraona zvao Oni bio glavni grad jedne od noma (provincija, bilo ih je 40), nalazi se crkva Svete porodice.

Tu je sikomorova smokva u čijoj je prijatnoj hladovini odmarala majka Isusova, pa je po njoj i dobila ime Bogorodičino drvo.

Još jedno sveto mjesto čuva uspomenu na Mariju i Hrista. Nalazi se u kripti crkve Svetog Sergeja u koptskoj četvrti, na mjestu gdje su boravili u vrijeme kada su izbjegli iz Jerusalima, sklanjajući se od Irodovog pogroma.

Nijesmo se mogli spustiti u kriptu, jer je bila pod vodom. Podzemne vode dosta štete nanose istorijskim spomenicima, a vjerovatno ima i posljedica izgradnji velike asuanske brane.

Bila je Velika subota, pa je bilo mnogo Kopta u crkvama i ispred njih. Svi su bili u nama već poznatoj, crnoj odjeći.

Koptska četvrt je na mjestu nekadašnje tvrđave Babilon, koju je podigao rimski car Trajan.

Drvena vrata u Koptskoj četvrti - Kairo

Zgrade u ovoj četvrti imaju šturi izgled sa ravnimi krajnje jednostavnim fasadama od cigli i sivog maltera, na kojima se tako dobro ističu kameni okviri i stara, drvena, pri vrhu zaobljena vrata po kojima su zakovane velike crne glave gvozdenih eksera, poneki otvor sa gvozdenom rešetkom da nas podsjeti na teška vremena i viseći prozori ugrađeni od mašrabija, drvenih rešetkastih zasuna, ugašene boje. Nema ništa što bi vas podsjetilo na radost života, osim (ako je to) osmijeh melanholičnog prolaznika.

Mašrabije (drvo)

Popodnevni čaj: Vraćajući se iz Koptske četvrti, prođosmo preko jednog od mnogobrojnih trgova Kaira, u samom centru gdje ugledah impozantan natpis “Gropi” i odmah se sjetih da je to poznata poslastičarnica još iz 19. vijeka.

Naravno, taksista se zaustavi i zamoli saobraćajca da se parkira na nedozvoljenom mjestu da  bi nas sačekao par minuta. Bilo je vrijeme popodnevnog čaja, običaj ostao iz perioda engleskog uticaja. A pošto je bio hrišćanski praznik, otmene Koptkinje, očigledno iz viših slojeva društva, ispunjavale su svojom naglašenom elegancijom prostranu dvoranu.

Gropi Kairo

Obavezne crne toalete od svile i tafta, tijesno pripijene, visoke potpetice i maštovit zlatni nakit u kombinaciji sa tirkiznim, lapis lazulijem, karnelianom krasio je dekoltee dama a  najnoviji francuski parfem ”Les vallees des rois” nazvan po Dolini kraljeva, osjećao se u vazduhu i bojio atmosferu diskretnim šarmom Istoka.

Sala je bila okićena uskršnjim jajima od čokolade i marcipana u velikim zlatnim i srebrnim korpama.

Na brzinu kupismo po paket urmi, presvučenih čokoladom, a filovane bademom  -  specijalitet po kojem je ova poslastičarnica poznata u svijetu.

Opis slike

Noć na Nilu: Odlučismo da obavezno probamo egipatsko nacionalno jelo, pečenog goluba – hamamu. U Kairu, taksi je vrlo jeftin, a taksisti sve znaju. Jedan nas je odvezao u vrlo prijatan restoran u ko zna kojem kvartu, naravno uz obavezan bakšiš.

Zidovi su obloženi keramičkim i svijetlo plavim i tirkiznim mozaikom, sa okvirima od tamnog drveta, konobari u crno-crvenoj kombinaciji sa fesovima na glavi, gosti strani i domaći, ili jedu ili srču šerbet uz relaksirano pušenje nargile.

Čula se neka milozvučna svirka, a podijum na sredini obećavao je možda i egzotičan program trbušnog plesa ….

Donesoše nam golubove, maštovito servirane, sa kupama piriča. Uz to, donijeli su nam raznih salata od plavog patlidžana sa tahinom – bijelim sosom od susama, ejš – okrugla lepinja samo dvije tanke kore i neko crno vino. Kada počeh da jedem, naravno prstima, jer tako običaj nalaže i kada osjetih božanstven ukus hamama, krenu moje spontano oduševljenje, ali samo za trenutak jer se sjetih darovanih paprika i luka u mom prtljagu i otmeno i tiho završih večeru.

Povratak taksijem te noći nije bila obična vožnja već čudesna predstava svjetlosti. Vozeči se duž Kormiša, priobalnog puta, prolazimo pored luksuznih hotela, noćnih klubova, šetača i spavača po travnjacima, osvijetljenih kontura mostova, blještavih, pulsirajućih reklama na elegantnom arapskom pismu …. A bezbroj brodića osvijetljenih girlandama raznobojnih sijalica, nalik na velike svjetleće košare, klize po tamnoj površini Nila.

Bila bi to romantična noćna šetnja rijekom, da nije bilo već prilično kasno, a osim toga sjutradan počinjemo uzbudljivi obilazak faraonskog Egipta, što je je posebni doživljaj za odvojenu priču.

Posebna priča je i onaj Kairo pri povratku, koji nas  “čeka” strpljivo  kako bi otkrili i onaj drugi, čarobni svijet, islamskog, srednjovjekovnog grada …