Potpuno lažno je bilo oficijelno saopštenje beogradskog Presbiroa da je Petra Zvicera “ubio sam crnogorski narod”, kako je navedeno. To je čak objavio i engleski ugledni list “Tajms”. Englesko Ministarstvo spoljnih poslova (Forin ofis) je, u odgovoru na zahtjeve Ministarstva inostranih poslova Vlade Kraljevine SHS, saopštio da engleska Vlada neće praviti nikakve smetnje i probleme vlastima u Beogradu, te da će, u skladu s tim, ovlašćeni Vladin predstavnik interpelantu koji je postavio pitanje Crne Gore odgovoriti da “ako ima ubijanja u Crnoj Gori to stradaju sve sami razbojnici”.
Istina je bila potpuno suprotna. Ubijeni crnogorski komiti Savo Raspopović, Petar Zvicer, Mujo Bašović, Petar Zvicer i drugovi nijesu bili razbojnici nego rodoljubi. Emigrantski list crnogorskih egzilanata “Amerikanski Glas Crnogorca”- Zvanični organ “Saveza Nezavisnih Crnogoraca”, Čikago, SAD, godina izlaska II, broj 8 od 11. februara 1924. godine na strani 1 objavljuje članak pod naslovom “Upravi S. N. C”, u kojemu stoji i ovo:
“Draga braćo,
Šaljemo Vam ova dva lista, u koje ćete vidjeti, da je naš heroj major Savo Raspopović sa svojih 10 ruga poginuo. Ovu vijest donijeli su svi Europejski listovi, a imamo i povjerljivih vijesti iz … (sukraćeno ime mjesta-ured.), opširnije u ovom pismu nemoguće Vam danas je poslat, jer čekamo prvu poštu iz …, da provjerimo istinitost u detaljima ovog događaja”. Taj tekst završava patriotskim pokličem. “Živjela Slobodna rna Gora! Slava Herojima, koji žrtvuju svoje živote za Domovinu! Živjeli svi iskreni borci I patriote Crne Gore! Živio savez Nezavisnih Crnogoraca.
Željeći Vam slogu, šaljemo Vam bratski pozdrav –
Dr Lazar Bošković i Komandir Marko Vučeraković,
Bari, 10. januara 1924. godine”.
Tekst Crnogorskog glasnika: Novina crnogorskih rodoljuba u progonstvu, koji su našli utočište u Sjedinjenim Američkim Državama, oficijelni organ “Crnogorske narodne stranke seljaka i radnika” – “Crnogorski Glasnik”, koji se izlazio u Detroitu, u broju 52 od 1. marta 1924. godine objavljuje sljedeću verziju njihove pogibije. Tekst integralno glasi ovako:
“KAKO SE DESILA POGIBIJA USTAŠA? – izvještaj uzet iz jednog privatnog pisma”
Jedan od naših prvaka primio je 6. februara pismo iz B…, posato 21. januara, u kome, između ostalog, se opširno govori o pogibiji Raspopovića sa društvom.
Ime i veći dio pisma ne možemo publikovati radi onog, koji piše, a koji se već danas nalazi u vučjim žvalama, te publikovanje njegovog pisma bilo bi dovoljno, da u najmanju ruku pođe u zatvor koji mjesec dana.
Pismo glasi:
“Znam da ti je milo čuti od ovud sve, pa evo ugrabih priliku da ti se javim, pošto sam izašao izvan, a pravo ti reći, iz Crne Gore ti ne bih smio pisati. Ja sam doša u B…., ima tri dana, i čisto sam dušom dahnuo kad sam priješao granicu naše Jugoslavije, pa iz toga vidiš kako nam je.
O Crnoj Gori ti nemam što reći što ne znaš – nesreća i muka, moj dragi brate, kakve još nijedan narod na svijetu nije podnosio. Navalili su porez i prirez, da se zaludu muči i seljak i trgovac; sve poniješe u takse. Za nas postaju naročite takse, koje svaki dan podižu, samo da bi se ovaj narod raseljavao. Hoće da nas rasele, te da bi barem tako uništili postojanje i ime Crna Gora. Ali, vaistinu, narod neće ni da se seli, no trpi muke, nasilja, poreze i zatvore- i opet ustaje vezan za ovaj nesrećni kamen, od kojega nas ne može ništa odvojiti, pa ni smrt.
Znam da ste čuli ya nesrećnu pogibiju Sava Raspopovića i drugova mu, t.j., čuli ste da su ih pobili srbijanski žandari, što nije istina. Baš zato hoću i da ti opišem taj nesrećni slučaj onako, kako mi ga je ispričao jedan, koji je bio prisutan, i koji mi je to na veliko povjerenje pričao.
Njih je neko špijao, da će da dođu u Rubeže kod Nikšića (ali ko je ovaj ne znavaše ili mi ne htjedoše reći). Zato su srbijanske vlasti bile na vrijeme pozvati okolnu žandarmeriju i iznenaditi ih 28. decembra ujutro u 7 sati. Kuću, u kojoj su bili nesrećni ustaši, opkolili su sa pet redova žandarmerije ušančene onako na brzu ruku; ali pošto su ih ustaši bili opazili, to nijesu smjeli jurišati na kuću, već su otvorili paljbu iz pušaka čim je bila zora. Iz kuće nije mogao izaći ni jedan, jer nije bilo zaklona, već čista poljana, a već oko 9 sati pristupilo je pojačanje žandarmerije sa dva mitraljeza. Vojske i žandarmerije bilo je oko 850 ljudi. Ustaši su se junački branili, pucali su oprezno i gađali izvrsno. Jedno odjeljenje žandarmerije, koje se je sa zapadne strane bilo privuklo na 7-8 metara od zida od kuće, odbiveno je ručnim bombama, od kojih su poginuli 8 žandarma i jedan narednik, a 6 teško ranjeni. Oni su se isključivo branili bombama i puškama. Negđe oko 2 i po sata po podne prekinuli su pucati potpuno. Vojska je bila u pripravnosti, misleći, da će oprobati izlazak iz kuće, da bi se probili. Tako je nastao jedan tajac od 10-15 minuta – ni žandarmerija nije pucala. Od jednom se je u kući čula pucnjava revolvera, i to vrlo brzom paljbom; odmah su se otvorila vrata i na njima je izašao jedan ustaš, koji je bio digao desnu ruku naviše i vikao: Živjela Crna Gora! Ali ni jedan korak nije učinio, a već je pod plotunom žandarskog olova pao, ubiven sa preko storinu zrna. To je bio Petar Zvicer.
Na vratima se više nije pojavio niko, a malo docnije zavikao je jedan ženski glas: za Boga ne pucajte, mrtvi su svi!
Dva žandarma i jedan oficir počeli su se primicati sa zapadne strane, krijući se između lješina poginulih drugova. Ali kad su viđeli da više nema pucanja, i kad je na kraju i ženska, koja je kukala i zapomagala izašla na prag od kuće, jedan od žandarma se je približio vratima i viknuo: mrtvi su!
Vojsci je naređeno da ostane na položaju, a jedan policijski činovnik, četiri oficira žandarmerije i deset vojnika su pošli unutra, da utvrde isljeđenje.
U kući je bilo deset poginulih, a jedanaesti, pred kućom. Utvrdilo se je: Ustaši su se branili, dok im je nestalo municije i bomba, a kad im je ovo nestalo, polomili su puške, a revolverima sve poubijali jedan drugoga, samo da ne padnu u ruke tirjanima. Kako su ubijali jedan drugoga, Zvicer je ostao živ, pa ne htijući ubiti sam sebe, a držeći za svaki slučaj revolver u lijevoj ruci, izašao je na mušket, vičući:
Živjela Crna Gora!
Među žandarmerijom i vojskom bilo je 28 mrtvih i oko 45 ranjenih, ali što se najstrožije krije i čuva, da se ne znade.
Evo, moj Dragi brate, ovako ti je bila pogibija nesrećnih boraca i mučenika koji su junački i muški zanijemjeli.
Imam ti napomenuti i to, da kad su uljegli u kuću, onako su ih mrtve mrcvarili, boli bajonetima i tukli kundacima; izbucali su im haljine i pljuvali ih. Ovo je dostojno djelo bratoubilačkog oružja.
Ovđen sam našao desetak tvojih pisama za unutrašnjost, koja ću ponijeti samnom i predati, kao god i listove. Kumim te i molim, ne gubite vrijeme, organizujte se što priđe… - a i ovamo svak vidi da smo na pragu velikih događaja, znaš li što očekivamo od vas tamo, te ako ste Crnogorci i ako vas još išta veže sa nesrećma Crnogorskog naroda, radite brzo i pametno, da ne bude dockan…”.
Pismo produžava o drugim političkim stvarima, koje se za sad ne mogu publikovati.
Mi s naše strane ne dodajemo ni jedna riječi kao komentar ovome pismu-ono je i suviše jasno. Reći ćemo samo toliko: grehota se je ne odazvati očajnom glasu braće!”.
Ovo je jedna od verzija koja svjedoči o stradanju i smrti Raspopovića, Bašovića, Zvicera i njihovih aboraca u Šćepan dolu kod Nikšića 28. decembra 1923. godine.
U vrijeme pogibije ove grupe crnogorskih komita izašla je iz štampe knjiga Aleksandra- Aleksa Devina o Crnoj Gori s naslovom “Mučenička nacija”, a na zidovima u blizini britanskog Forin ofisa, naslikan je bio mural sa alegoričnom porukom: Srbija stavlja ruke oko Crne Gore, ali to je smrtonosni zagrljaj – kako je pisao Devin. Nešto ranije, američki intelektualac Vitni Voren objavio je, u Njujorku 1922. godine, knjigu “Crna Gora- zločin Mirovne konferencije”. Vitni Voren u svom djelu, pored ostalog, navodi: “Saučesnici smo zločina počinjenog u našem prisustvu. Protiv je mira svih ljudi kad ubica podigne ruku. Nijedna žrtva ne umire sama. Ako pustimo Srbiju i njene saveznike da dotuku ranjenu suverenost Crne Gore, mi jačamo svaku ruku koja udara na bezbjednost svijeta. Ako dopustimo da balkanska laž prođe kao istina, potkopaćemo temelje vlastite slobode. To ne može biti, to ne smije biti! Kraj još nije došao. Još ima daha u zemlji na umoru i možemo je spasiti. Crna Gora se mora obnoviti!”.
(Vitni Voren, “Crna Gora- zločin Mirovne konferencije”, treće izdanje, Podgorica, 2000, priredio dr Branislav Marović, str. 16).
Šta je pisalo u Crnogorskom memorandumu: O pogibiji crnogorskog oficira, gerilskih boraca za Crnu Goru- Sava Raspopovića i njegovih saboraca Muja Bašovića, Petra Zvicera i ostalih poginulih heroja, pisali su crnogorski egzilanti i zvaničnici Vladimir Đ. Popović i Andrija Prlja u Crnogorskom memorandumu podnijetom 13. septembra 1924. godine generalnom sekretaru Društva naroda. Naime, peto zasijedanje Društva naroda (Lige Nacija) održano je od 1. septembra do 2. oktobra 1924. godine. Tada je zabilježena diplomastka aktivnost crnogorskih krugova u egzilu.
Naime, 13. septembra 1924. godine predata je Crnogorska nota generalnom sekretaru Društva naroda podnijeta od strane grupe crnogorskih izbjeglica, koji su nastojali da ponovo pokrenu raspravu o crnogorskom pitanju. Crnogorsku notu podnijetu 13. septembra 1924. godine Društvu naroda potpisali su Vladimir Popović, predsjednik Komiteta crnogorskih izbjeglica, bivši predjednik cetinjske opštine i ministar pravde u izganičkoj crnogorskoj Vladi, i Andrija Prlja, bivši čnovnik u crnogorskom Ministarstvu inostranih poslova, koji se na tome aktu potpisao kao ministar inostranih poslova Kraljevine Crne Gore. Ta nota je veoma obimna, studiozno pisana, vrlo zanimljiva i raznovrsna po svome sadržaju. U tom dokumentu, Vladimir Popović i Andrija Prlja opisuju, između ostalog, situaciju u Crnoj Gori u periodu poslije 1918. godine i teror nad crnogorskim narodom, upoznavajući svjetsku javnost i o zločinima koje su velikosrpske agresorske i okupacione trupe izvršile u Rovcima, o pogibiji Sava Raspopovića, Šćepana Mijuškovića itd. U tome aktu citiraju se izvodi iz Beogradske štampe koji govore o represalima nad crnogorskim stanovništvom.
(O tome vidjeti: “Balkan” od 23. VIII 1922 i “Balkan” od 4. IX 1922, te rad Dr Šerba Rastodera “Crnogorsko pitanje u Društvu naroda” objavljen u časopisu “Matica”, izdavač “Matica crnogorska”, br. 7/8, Godina II, jesen/zima 2001. Cetinje/Podgorica, 2001. str. 141-158.).
U tome dokumentu stoji kurzivom napisano i naslovljeno »Crnogorci su za srpsku armiju samo obična divljač« i ovo: »Ova fotografija predstavlja poznatog crnogorskog heroja Sava Raspopovića sa deset drugova, oficira i seljaka, koje je ubila srpska vojska. Komandant Raspopović je tri godine vodio gerilu protiv Austrijanaca. Nakon primirja vratio se kući. Nekoliko nedjelja kasnije, kad je srpska Vlada proklamovala nasilnu aneksiju Crn Gore, ponovo je uzeo oružje da brani čast i slobodu crnogorskog naroda. Od tada se borio protiv novih tlačitelja Crne Gore tokom pet godina, dok ga dva bataljona vojske i žandara nijesu iznenadila i opkolila. Poslije višesatne herojske i beznadežne bitke i pošto je izgubio sve drugove i potrošio municiju, komandant Raspopović je, ne željeći da padne živ u ruke krvnika crnogorskog naroda iskoristio na sebe posljednji metak. Ovaj događaj je proslavljen u Beogradu kao velika pobjeda. Srpska Vlada je razdijelila povodom toga 500.000 dinara nagrade (novac posuđen u Parizu i Londonu) i Beogradske novine su objavile ovaj slučaj u specijalnim izdanjima. Posudili smo fotografiju, koju pokazujemo ovdje, iz političkog i književnog lista iz Beograda, »Ilustrovani list«, koji ju je objavio sa ciničnom nesvjesnošću. Srpska Vlada je, sa svoje strane, učinila da ova fotografija postane razglednica. Ovog puta uzdržavamo se od komentara jer je fotografija najbolja slika koja Vlada u Beogradu. Za srpsku vladu Crnogorci su samo obična divljač. Kao na kraju nekog lova, srpski oficiri su se fotografisali oko slike »razmatrajući« masakr jedanaest ljudi, koji su počinila dva bataljona, kao slavni vojni čin«.
(Citirano prema. Prof. dr Šerbo Rastoder, “Crna Gora u egzilu”, knjiga II, Dokumenta, Podgorica, 2004. str. 545-546).
U to vrijeme, a i kasnije, crnogorski ustanici, rodoljubi vodili su gerilsku, komitsku borbu sa ciljem da se oslobodi Crna Gora od jarma, nametnutog od strane Srbije 1918. godine. Tada je poznati branilac nezavisnosti i prava Crne Gore američki intelektualac Vitni Voren u knjizi »Crna Gora- zločin Mirovne konferencije« 1922. godine zapisao i ovo:
»Žestoki gerilski rat u Crnim Planinama se nastavlja i trajaće dok se uzurpatori ne povuku. Crna Gora ne može biti osvojena. Ona će nastaviti da se bori dok ne izbori svoj povratak, pa makar to trajalo i čitav vijek«.
(Vitni Voren, “Crna Gora-Zločin Mirovne Konferencije”, Treće izdanje, /priredio Dr Branislav Marović, preveo Dragan M. Vugdelić/ Podgorica, 2000, str. 67.)
»Komitet za nezavisnost Crne Gore« iz Njujorka u proglasu od 6. marta 1924. godine govori o pogibiji Sava Raspopovića i Drugova. Evo integralnog teksta tog proglasa u prijevodu sa engleskog jezika na naš jezik:
»KOMITET ZA NEZAVISNOST CRNE GORE
52 East 65 th Street, New York
Časni Luiđi Criscuolo, New York
Brigadni general, F. E. Burnham, Vinnipeg
Kavalir (plemić) J. Eugene Corriveau, Quebec
Dr Aleksander Devine, London
Prof. Antonio Baldaći, Bolonja, Italija
PACIFIKACIJA CRNE GORE OD STRANE SRBIJE
Sliku koju dostavljam poslao mi je Dr Aleks. Devine iz Vinčestera, Engleska, koji je autor nekoliko knjiga o Crnoj Gori i nekadašnji Ministar pri Kraljevstvu u Londonu. Slika govori vjerodostojnije od bilo kojeg falsifikovanog izvještaja o Balkanu i stanju stvari kakve postoje u Crnoj Gori danas. Jedanaest ljudi koji leže mrtvi na snijegu su sve ljudi dobrog karaktera i ugleda, čiji je glavni prestup po mišljenju Srba bio u tome što su se borili za slobodu svoje zemlje.
Osoba Druga po redu bio je Savo Raspopović, čovjek izvanrednog ličnog karaktera, iskreni patriota i vođa borbenog pokreta za slobodu Crne Gore.
Mjesto gdje su ljudi ubijeni je Nikšić, Crna Gora, sa Crkvom Sv. VasIlija u pozadini.
Bila je oDređena nagrada od 100.000 dinara po glavi za svakog od ovih crnogorskih ustanika, a taj novac je trebao biti isplaćen istoga dana kada se ti ustanici ubiju ili zarobe. Potkazivačima je bila zagarantovana puna tajnovitost.
Interesantno je napomenuti činjenicu da, dok su neki samozvani »patrioti« sakupljali novčana sredstava u Sjedinjenim Državama, može se zaključiti iz izvora za koje se vjeruje da su pouzdani – da nijedan cent od tog novca koji je sakupljen, nikad nije stigao u Crnu Goru.
Mole se Amerikanci da pošalju ovaj cirkular svom Kongresmenu i da ga pitanju hoće li Amerika ostati slijepa na ovakav tretman koji se primjenjuje prema jednom od naših savznika.
Luigi Criscuolo, član Američkog Komiteta za nezavisnost Crne Gore
P. S. Ovaj Komitet ne priznaje autoritet (ovlašćenje) gospodina Jovana S. Plamenca, ili njegovih pomoćnika, da djeluju u ime Crne Gore.
Mart 6, 1924. godine«. (Ovaj, originalni, dokument na engleskom jeziku pronašao sam u zaostavštini- radovima Vladimira Popovića, koja je fasciklirana u Biblioteci Istorijskog instituta Crne Gore u Podgorici).
Umjesto zaključka, konstatujem, saglasno istorijskim činjenicama i dokazima sljedeće: Ono što g. Labud Dragić ne zna, ili zna (mada je to malo vjerovatno), ali namjerno prećutkuje, davno je zapisao istoričar Jagoš Jovanović, u knjizi »Orao na Janiku«, 1963, (romansirana biografija dr Vukašina Markovića), koji je za junake i korifeje crnogorskog komitskog pokreta, Milutina Muja Bašovića i Vuka Stojovića, povijesno tačno, konstatovao da su oni čuveni i po tome «što nikad ne odstupaju prije nego što potuku protivnika«.
O Milutinu-Muju Bašoviću i njegovim saborcima mnogo sam pisao, a njegovu biografiju objavio sam u knjizi »Borci za nezavisnu Crnu Goru 1919-1941«, Tom I, Cetinje, str. 138-150. Određeni i značajni dio moje knjige »Crnogorski heroji Savo Raspopović i Petar Zvicer«, Cetinje, 2003., posvetio sam istorijskoj priči o ustaničkoj, komitskoj, državotvornoj i nacionalno emancipatorskoj borbi i Milutina Muja Bašovića, ali, čisto sumnjam da je tu istoriografsku literaturu koristio g. Labud Dragić, prilikom pisanja, svog i ovog, sa stajališta naučne istoriografije, opskurnog i petparačkog djela.
Naravno, opet čisto sumnjam da je g. Labud Dragić, prilikom kreacije ove svoje istoriografske kreature, upakovane u književnu ambalažu, koristio istorijske izvore, objavljene i neobjavljene, dokumentacionu građu, kao i relevantnu literaturu naučne istoriografije o Crnoj Gori XX vijeka.
Ako misli i može dokazati drugačije i antipodno od ovoga što sam iznio, neka to i dokaže i pokaže.
