“Žurnal Dorian”, list koji izlazi u Carigradu, na francuskom jeziku, donio je članak pod naslovom “Romantični svršetak jednog vođe Crnogorskih ustanika”, u kom je gospodin doktor Ivan Jovićević demantovao telegram, pušten iz Biograda, preko “Ujedinjenje Prese”, a koji se odnosi na pogibiju Sava Raspopovića i ostalih Crnogorskih ustnika. Pomenuti članak glasi:
Mi smo objavili prema jednoj depeši “Ujedinjenje Prese” svršetak Sava Raspopovića, vođe Crnogorskih ustaša. Povodom publikovanja pomenute depeše, gospodin doktor Ivan Jovićević, bivši Crnogorski generalni Konsul, uputio nam je jedno opširno pismo, iz kojeg donosimo sljedeće stavove, za čiju tačnost i istinitost isti ostaje odgovoran.
“Nije istina da se je Raspopović ubio, nego ga je ubila Srbijanska regularna vojska, oficiri i policija, to su živi nepobitnim faktima neoborivi u rukama naroda dokazi”.
Dopisnik ovog dokumenta u rukama ima sa istoga mjesta koji su sve to očima vidjeli neoborive dokaze.
Slučaj se dogodio na sljedeći način: Pošto Biogradska Vlada nije mogla, pomoću vojske i policije uništiti četu sa kojom je komandovao Raspopović usljed toga, što je istu narod čuvao. Ona je publikovala iz više mahova objave po novinama da će Vlada krvoločnog Biograda dati nagradu od 100 hiljada dinara za glavu Raspopovića, a druge nagrade od 50 hiljada dinara za svakojeg od njegovih Drugova. Našlo se je dakle novijeh Brankovića i Juda, špijuna i izdajnika, koji su u nadi da se koriste sramnom nagradom kao Juda koji je Hrista izdao za 30 srebrnika, pokazali vlastima kuću u kojoj se nalazio Raspopović da prenoći sa njegovih 10 drugova, jer su ih velika studen i mećava primorali da sađu sa planina.
Oni su bili opkoljeni noću sa nekoliko stotina regularne vojske pod komandom sa svom ratnom opremom vojske i policiije. Sjutri dan borba je otpočela u zoru: ona je trajala 7 sati t.j. dokle god nije nestala municija hrabrim ustašima. Ne imajući više fišeka, oni se riješe da junački poginu, te izađu iz kuće, sa bombama u rukama i sa usklikom: “Živjela Sloboda”! Živjela Crna Gora! Živio Crnogorski Narod! Juriš naprijed”.
Čim su se pojavili bili su odmah izrešetani stotinama kuršuma od mitraljeza i mašinskih pušaka. Čak su i topove upotrijebili!!!
Svi su jedan do drugoga kao snopovi popadali, onda su Srbijanski oficiri, policija i vojska došli kod njihovijeh mrtvijeh leševa te su im mrtvijema oči vadili, noseve, brke i uši osijecali, utrobice na bajonetima vadili. Sva su im tjelesa bajonetima isparali, a neke su sve na male komadiće isjekli. “Ovo su krvolični Biograde neoborivi i nepobitni živi dokazi što radite od svoje braće Crnogoraca”.
Nije istina ni to da je Raspopović potonji vođa crnogorskih ustaša, jer u Crnoj Gori ima i Drugih vođa i Drugih ustaša na stotine ništa gorijeh od Raspopovića (Viđi “Amerikanski Glas Crnogorca” od 29. marta ove godine, broj 11.)
I biće ih sve dotle, dokle god nesrećni narod Crnogorski bude stenjao i ovakve grozne muke nezapamćene bude podnosio pod jarmom Srbijanskih upravljača.
Nije istina napokon ni to, da su slavni Crnogorski junaci Raspopović i njegovi Drugovi bili banditi, jer danas narod crnogorski oplakuje sa potocima suza smrt Raspopovića i onih koji sa njime padoše za slobodu Crne Gore i njenog naroda…Neka im je svijema slava i vječni pokoj… Izvjestilac Crnogorac”.
Nova žrtva na oltaru otadžbine: Pogibiju komandira Sava Raspopovića, te zajedno s njime, Muja Bašovića, Petra Zvicera i drugih crnogorskih rodoljuba konstatuje i crnogorski oficir, komandir i emigrant u SAD - Mašan Milošev Borozan, u tekstu pod naslovom “Nova žrtva na oltaru otadžbine”, kojeg je napisao u Hazleton, P.a., 30. marta 1924. godine.
U tome opširnom članku, u kojemu govori o ubistvu majora Šćepana Mijuškovića i ukupnoj golgoti Crne Gore, pored ostalog, komandir Mašan Borozan piše i o “junačkoj pogibiji velikog Crnogorskog junaka Sava Raspopovića i njegove viteške Družine”, kako sam navodi. Taj tekst Mašana Borozana objavljen je u emigrantskom crnogorskom listu, koji se zvao “Amerikanski Glas Crnogorca”, zvanični organ udruženja “Saveza nezavisnih Crnogoraca”, godina II, br. 12 od 12. aprila 1924. godine, na strani 2 i 3. Grupa od 11 crnogorskih komita likvidirana je na brutalan način od strane srpske vojske i žandarmerije i domaćih renegata pod komandom srpskog žandarmerijskog kapetana i komandanta Nikšićke žandarmerije Milana Kalabića u Šćepan dolu u Rubežima kod Nikšića krajem 1923. godine.
Odgovornost za njihovo ubistvo pada i na sreskog načelnika Živka Kosovića i velikog župana Milovana Džakovića. Postoji sačuvana fotografija na kojoj se vide izmasakrirana tijela 11 crnogorskih komita, koji su u Šćepan dolu u Rubežima kod Nikšića ubijeni u petak 28. decembra 1923. godine. Tada su, junački poginuli: Savo Ristov Raspopović, Milutin-Mujo Bašović, Petar Tomašev Zvicer, Miloš Kovačević, Jovo Savov Krivokapić, Golub Andrijin Vujović, Radovan Jovanov Bigović, Labud Jovanov Bigović, Stevo Ivov Božović, Ilija Đukić i Krsto-Kićun Popović.
Kako je pisao list Slobodna misao: List “Slobodna misao”, Nikšić, u broju od 31. decembra 1923. godine, donosi članak o pogibiji Sava Raspopovića, Muja Bašovića, Petra Zvicera i cijele navedene komitske grupe. List za Sava Raspopovića i Muja Bašovića tvrdi da su bili komitske vođe i da “njihova se riječ slušala i oni su bili ne samo gospodari svojih odjeljenja nego i stvarni gospodari cjelokupnog odmetničkog rada”. U tom članku se tvrdi da je navedena komitska grupa 23. decembra 1923. godine ušla na područje Nikšićkog sreza i dodaje ovo: “Preduzimljivost zastupnika okružnog načelnika g. Dedovića i žandarmerijskog kapetana g. Kalabića (Milana-prim.N.A.) izdata su naređenja da sve stanice u okrugu pa i u okolnim okruzima budu u pokretu ka selu Župi. Isto tako leteća odjeljenja kao i jedan policijski pisar sa brojem žandarma bio je upućen u Župu.
Tri dana je sve bilo u pokretu. Odmetnici su se povukli iz Župe i nikud drugo nego u pravcu Nikšića, svakako su imali najveće povjerenje da im iz varoši prijeti najmanja opasnost”, navodi se u tome tekstu i dodaje da su na šest km od Nikšića “odmetnici došli u selo Rubeža u Šćepan do. Kretanje im je bilo opasno i htjeli ne htjeli, morali su tu konačiti. Oko deset časova uveče, banuli su u kuću Marka Draškovića, jednog pukog siromaha sa ženom i jednim djetetom. Bilo ih je po njegovom pričanju 12 druga. Tražili su im da im da večeru, ali kako ništa nije imao sem brašna, otišao je u selo Mujo Bašović i poslije dugo vremena vrati se sa suvim mesom i drugim potrebama.
Večerali su, bilo je prošla ponoć. Razgovori su se vodili o njihovim običnim stvarima iz borbe sa žandarmima. Prije nego što su legli Savo Raspopović je upitao da li je straža postavljena. Bašović mu je odgovorio: u četiri pravca je postavio straže i da nema šta da brine”, navodi se u tome članku. Potom se konstatuje da je grupa žandarma iz Župe krenula u pravcu Nikšića i da su u sedam sati ujutro stigli u Šćepan do ispred kuće Marka Draškovića, u kojemu su crnogorski komiti konačili.
Zatim se dodaje i ovo: “Dvojica od njih svratili su na vrata i pitali ko je unutra? Na odgovor domaćina, da je puna kuća odmetnika, oni pokušavaju da zauzmu bolje mjesto. U tom momentu jedino je bio budan Mujo Bašović i istrči i sukobi se sa Đurom Ignjatovićem. Jedan drugoga su uzeli na nišan i obojica su pali na mjesto mrtvi. Osam žandarma bili su dovoljno prisebni, okrenuli su plotun kroz prozor i odmah smtno rane u sobi Sava Raspopovića. Poslije pogibije dvije “vojvode” među odmetnicima nastala je potpuna panika. Otpočela je prava bitka.
Na prvu pucnjavu prispjele su u pomoć žandarmima i ostale stanice iz sreza, koje su bile u pokretu kao i odjeljenja B. Pešikana, cijela žandarmerija iz varoši sa sreskim načelnikom g. Kosovićem. Puškaranje je trajalo sve do deset časova, kada je učinjen napad sa bombama. Nekoliko odmetnika istrčalo je iz kuće među njima i Petar Zvicer”, kaže se uz ostalo u tome članku. Iza toga list piše i to da “u jednom opštem pokolju niko nije pošteđen. Ovom prlikom poginuo je žandarm Niko Đurašković, a teško su ranjeni Milan Raketić i Božo Popović”, konstatujći da je “u 10 i po časova borba bila završena. Kuća i cio prostor kuće predstavljao je krvavo razbojište”.
To je bilo saopštenje, verzija događaja, “Slobodne misli” o pogibiji 11 čuvenih crnogorskih komita.
Liist »Crna Gora«, glasilo Narodne radikalne stranke, koje je izlazilo na Cetinju, u broju od petka, 4. januara 1924. godine, pisao je o pogibiji crnogorske gerilske grupe Sava Raspopovića, Muja Bašovića i Petra Zvicera i ovo:
»U petak, 28. pr. mj. kad je već naš list bio izašao iz štampe, stigla je iz Nikšića vijest, da su se odjeljenja žandarmerije i odjeljenja kombinovana od žandarma i mještana borila sa većim brojem odmetnika u »Šćepanovu Dolu« više hana »Zmajevića«, u srezu Nikšićkom.
U borbi koja je trajala oko tri časa pomenuta krstareća odjeljenja uspjela su da ubiju ove odmetnike: Ucijenjene sa po 100.000 dinara: Muja Bašovića i Sava Raspopovića; Ucijenjene sa po 30.000 dinara: Marka Raspopovića, Petra Zvicera, Miloša Krivokapića, Jova Krivokapića, Maja Vujovića, Radovana Bigovića, Mihaila Dulovića i Andriju Pejovića.
Nesumnjivo, ovo je jedan veliki uspjeh za javnu bezbjednost u Crnoj Gori. Mi se tome radujemo i čestitamo svima onima borcima, ne obazirući se na političku boju, bili oni žandarmi, mještani ili upravni organi, koji su uspjeli, da se naša sela od podivljale nemani oslobode«, kaže se, uz ostalo, u tome tekstu.
Primjećuje se da se u navedenom tekstu pominju desetorica stradalih crnogorskih komita, umjesto jedanaest, što je, njihova ukupna brojka izginulih, kao i da se potkrala materijalna greška izvještača u pogledu identiteta nekoline stradalih. Takođe, tekst objavljen u listu »Crna Gora« prepun je lažnih ocjena, etiketa, kleveta i denuncijacija u pogledu ljudskog i patriotskog profila stradalih crnogorskih komita.
Beogradski list: Jedan srpski beogradski prorežimski list donosi svoju verziju o njihovoj pogibili. Taj list objavio je članak naslovljen “Pogibija odmetnika u Crnoj Gori” s podnaslovom “Pažnja g. Ministru unutrašnjih dela”. U tom tekstu navodi se izvještaj o borbi sa crnogorskim komitima, i konstatuje se i ovo: “Mi smo nekoliko puta donosili kako je kretanje odmetnika u Crnoj Gori sadašnjim vremenom otežano. Odmetnici su se bili našli pred ogromnim teškoćama i jedva su odolevali velikim poterama koje je protivu njih priredio načelnik okruga Nikšićkog g. Dedović. Juče smo doneli izvještaj o njihovoj pogibiji koja je ovako tekla.
Prekjuče je načelnik sreza Nikšićkog g. Živko Kosović saznao da je jedna jaka i prilično velika odmetnička grupa prešla iz sreza čevskog u Nikšićko polje. I Kosović je u društvu sa komandantom žandarmerije g. Kalabićem pošao odmah u Ozriniće, a drugo odelenje žandarmerije poslao je odmah u Drugom pravcu.
Ovo drugo odelenje primetilo je odmetnike baš kad su oni izlazili iz kuće Marka Draškovića u selu Rubeža. Žandarmi su odmah otvorili vatru na odmetnike, no ovi se povuku u kuću i iz kuće počnu pucati na poteru. Žandarmi su se našli pred dilemom: nisu mogli pucati jer je u kući bilo i drugih ukućana, koji bi izginuli, a s druge strane morali su odgovarati na česte odmetničke plotune. U tom su momentu na pucnjavu pušaka došli g. g. Kosović i Kalabić koji su prvo preduzeli mere da spasu porodicu iz kuće koja je bila opsednuta. Malo docnije došla je u pomoć žandarmerija sa stanice iz Lukova, Nikšića i Župe... Na ovaj način žandarmerija je sada mogla da gusto posedne kuću i da povede borbu na život i smrt.
Borba je otpočela u 7 časova ujutro, a trajala je do 2 časa po podne. Odmetnici su se očajnički branili. Nisu nijedanput hteli da odgovore pozivima na predaju.
Oko 11 časova iz kuće su se čuli sve slabiji i sve ređi pucnji, a oko 2 časa oni su sasvim prestali. Kuća je bila sva izrešetana od kuršuma. Tada su žandarmi ušli unutra. Videli su pred sobom jezovitu sliku. Jedanaest odmetnika bili su već mrtvi i ležali po sobi. Jedan se nalazio u samrtnim trzajima i kad su naišli žandarmi on je glasno kriknuo i izdahnuo. Bio je to čuveni Savo Raspopović.
Odmah na licu mesta utvrđena je identičnost leševa. To su: Savo Raspopović, Mujo Bašović, Marko Raspopović, Petar Zvicer, Miloš Kovačević, Andrija Pejović, Majo Vujović, Golub Vujović, Radovan Bigović, Jovo Krivokapić i Mihajlo Dulović. Sem pobijenih odmetnika uhvaćeni su jataci Blažo Pejaković i Marko Drašković.
U ovoj borbi poginula su dva žandarma. Ubijeni Raspopović i Bašović bili su ucenjeni sa po 100. 000, ostali sa 30. 000, na taj način učesnici ovog velikog uspeha dobiće po pet hiljada dinara”, kaže se u tom tekstu.
U ovom tekstu, takođe, navodi se u par slučajeva pogrešno identitet poginulih. Tu i tada nijesu poginuli Marko Raspopović, bat Sava Raspopovića, Andrija Pejović, Majo Vujović i Mihailo Dulović, već oni, kako sam ranije u ovom tekstu naveo.
Emigrantski crnogorski list “Amerikanski Glas Crnogorca”, zvanični organ “Saveza nezavisnih Crnogoraca” u Americi, koji je izlazio u Čikagu, godina II, broj 11, od 29. marta 1924. godine, na strani 1 i 2 objavljuje tekst, t.j., pismo crnogorskih ustaničkih četovođa od 6. februara 1924. godine upućeno u Americi crnogorskom egzilantu poznatom i uglednom komiti i arhimandritu Crnogorske pravoslavne crkve - Nikodimu Janjuševiću. U tome pismu, kojeg objavljuje “Amerikanski Glas Crnogorca”, navodi se, između ostalog, da su na komitski zbor došli 600 crnogorskih gerilaca i dodaje: “Svi smo zakletvu položli jedan Drugome da mira i spokojstva imati nećemo sve dokle dostojno i po Crnogorski ne osvetimo Sava Raspopovića sa Društvom kao i mnoge druge, i dokle Crnu Goru od gedža ne oslobodimo pa makar da ćemo i mi svi glave izgubiti.
E moj Dragi Nikodime da ti je bilo viđeti kako su nam pričali oni koji su gledali, kako je srbijanska vojska i oficiri postupala sa Raspopovićem i njegovim društvom, sa mrtvim tijelima. Oči su im vadili, noseve su im osijecali bajonetima, utrobice su im vadili, lice svakome su nagrdili, svakome sa bajonetima tijelo isparali, tako su im tijela nagrdili od kako istorija ljudskoga čovječanstva na šaru zemaljskome pamti, niko niskim nije tako učinio kao što su oni sa Raspopovićem i njegovim društvom.
Pored ovoga ostale muke i pritisak na naš žalosni narod Crnogorski, to ti brate ne mogu nikako opisati velike strahote i grozne muke i takvi pritisak da niko nikuđ maknuti ne može; tako nije bilo ni u vrijeme cara Nerona i Dioklecijana kad su Hrišćane mučili i bacali lavovima”, kaže se u tome dokumentu i konstauje da su arhimandritu Nikodimu Janjuševiću poslali slike Sava Raspopovića, Muja Bašovića, Petra Zvicera i drugova im, naglašavajući “da im jednom njihove sjenke poljubiš i opoješ svetu liturgiju i Druga pjenija, pa makar ta služba bila i pod veDrim nebom”. U tome pismu navodi se da je arhimandrit Nikodim Janjušević crnogorske ustanike lično poznavao, da je sa njima četovao “kao prosti vojnik više od dvije godine kroz Crnu Goru. Znamo i to, da su tebe Savo i Marko Raspopovići i serdar Mujo Bašović pričasni kao lični pobratimi. Znamo da ćete ova njihova slika kao i ovo pismo duboko potresti, žao tih je svijeh kao braću. A osobito pobratime, dobro nam vjeruj da ćemo ih dostojno osvetiti”, piše “Amerikanski Glas Crnogorca”.
Grupa od 11 crnogorskih komita, heroja, boraca za pravo, čast i slobodu Crne Gore poginula je u žestokoj oružanoj borci sa srpskim okupacionim vojnim i žandarmerijskim formacijama 28. decembra 1923. godine. Nakon što su crnogorski komiti izginuli, okupacione militarne formacije odnijeli su ismasakrirana tijela 11 crnogorskih komita i položili ih na snijegu ispred crkve Svetog VasIiija Ostroškog u Nikšiću. Ubice su se potom slikali iznad tijela svojih žrtava i uživali u svome zločinu. (Nastavak sjutra)
