U stvari, mnogo toga bi u proteklom periodu morali da zaboravimo u pogledu Vrhovne komande Demokratskog fronta. Recimo, onu, sada već čuvenu reakciju njemačkog poslanika Bundestaga Dmitara Nitana, nakon što su predstavnici DF-a pokušali da mu nametnu izjave na koje čovjek, zaista, nije želio da pristane.
Jednokratne upotrebe: Ili, još bolje, sporadične usluge iz Moskve, poput one kada se penzionisani ruski general Leonid Ivašov odlučio da za jedan srpski medij ispriča dirljivu “mušku” priču o tome kako se crnogorski premijer Đukanović pred Medlin Olbrajt “nije držao kao muškarac”, a za koju će se odmah po objavljivanju utvrditi da je najobičnija laž. Interesantno je samo da se upravo ta priča, a nakon svog fijaska, pokazala kao jedna od najbrže gurnutih pod tepih.
Mada, ništa bolje nisu prošle ni priče Glazjeva, Železnjaka, Rešetnjikova, Čepurina…pa, sve do onog “portreta sa Lavrovim”. Ili ovog Bondareva, iz čuvenog ruskog nacionalističkog kružoka zvanog Ruski institut za strateška istraživanja, inače omiljene institucije svakog četnika -početnika.
No, sve je to bilo za jednokratnu upotrebu. I sve je ostalo bez daha.
Baš kao i ova posljednja, prekookeanska, sa savjetnicom jednog senatora, u ponudi Medojevića. Ta priča, jedva da je i ugledala svjetlo dana, a već je bila kompromitovana.
Uostalom, kako u cijeloj toj ujdurmi, svojevremeno, ni Robi Vilijams nije bio pošteđen, zašto bi to sada bila jedna savjetnica američkog senatora.
Zato, Vrhovna komanda DF-a, a u potraživanju istinitosti navoda njenih lidera, suočava se zaista sa ozbiljnim problemom. Vjerodostojnost je u svim tim slučajevima krajnje proizvoljna stvar. Samim tim, biće da je ozbiljan problem i naći nekog specijalnog državnog tužioca koji bi im povjerovao. Ili, možda, da odmah fino potražimo nekog normalnog srpskog ili ruskog tužioca i završimo ovu priču?
Ili se samo cijela ta priča, svakako, bliži svome kraju. I tome nema nikakve pomoći.
Vrijeme ističe: No, sada, vrijeme je za propitivanje. A tamo, nema baš prostora za one izlizane govorancije o “ugnjetavanom srpskom nacionalnom biću” u Crnoj Gori, niti o zahtjevima za pomoć srpskim ustanovama kulture u toj, jel’ te, kako se već zove, Crnoj Gori.
Izbor tema se naglo sužava. Nema demagogije. Samo učinak. I nema onih 88 verzija “državnog udara”, kako su to već lideri DF-a umjeli da promovišu u svoje vrijeme. Jer, to vrijeme sada, stvarno, ne pije vodu. Broje se samo činjenice. I to one koje zanimaju državnog tužioca. A svakako ne one koje isporučuju lideri DF-a. Jer, radi se o istrazi i činjenicama. I o učinku. A onda i o sudu, pa presudi.
Još samo 10 minuta: U prilog tome, vjerovatno bi najzanimljivija bila upotreba mobilnih telefona kao izvora digitalnih dokaza, te načina i procedure prikupljanja podataka, kao relevantnog rezultata forenzičkog rada.
Nego, biće da je ta tehnika stvarno čudo. Sve pamti. Pa i ono: “Još samo 10 minuta i ne odgovaramo za ono što slijedi.”
U svakom slučaju, učinak DF-a, bar za proteklih godinu dana, stvarno podliježe ozbiljnom preispitivanju.
Priča o mobilnim telefonima stiže tek kasnije. I tiče se zavjere, dokaza o planiranju izazivanja nemira i sukoba na teritoriji Crne Gore. A o tome, da li su pohapšeni učesnici kriminalni srpski otpad ili nikogovići sa spiska službe bezbjednosti druge I treće zemlje ili samo nekakvi urlatorski jad koji koji je bilo poželjno angažovati, sasvim je svejedno. Broji se angažman.
A broji se i oholost. Plus, sva ona trabunjanja o jurišima, kažnjavanju, robiji, stradanju… Jer, tako stoje stvari, kad sve to dođe pred specijalnog državnog tužioca. A on čovjek samo mora sve da sabere, kako već sve to jedna istraga zahtjeva. Dok se onaj ratni poklič, vraća se kao bumerang.
“Još samo 10 minuta…”.
Željko VUKMIROVIĆ
