Srđa Božov, godina 44, radan i porodičan čovjek, nije ni slutio da će se jednog jutra probuditi na crnogorskom primorju i da će to biti, bar prema pisanju regionalnih medija, u onoj petoj dimenziji, ogromnoj kao svemir i vječnoj kao beskraj, prostoru između svjetlosti i sjenke, između ponora ljudskih strahova i vrhova spoznaje, dimenziji imaginacije i oblasti koju nazivamo - Zona sumraka.
Tog jutra, Srđa Božov je nakon uobičajenog polučasovnog hoda od kuće do posla, prilazio bašti kafea u kojem radi kao konobar, vidio prepoznatljiva lica koja su se dosađivala i iščekivala njegov dolazak. Znao je da prva porudžbina podrazumjeva jedan espresso, malo više od pola šolje, jednu dojč kafu bez pjene, jedan ženšen i dvije domaće loze iz Goljemada. I da dan koji je pred njim može da počne da se odmotava…
A onda je, kao i tih nekoliko gostiju kafea, bacio pogled na dnevnu štampu. I tada se dogodilo.
Sve što je stigao da kaže bilo je tek tih nekoliko riječi: “Što veliš to, druže?!”
“Apocalypse Now”: Svakog ljeta u srpskoj štampi se servira nekakva teška nedaća u Crnoj Gori. Apokaliptične vizije koje bi za tamošnje stanovništvo mogle da piju vodu obično, i za prvu ruku, podrazumjevaju najezdu komaraca, totalni haos, virus zapadnog Nila… pripazite malo sa tom odlukom o odlasku u Crnu Goru… i tome slično. Poslije tek ide, ali ne sa velikim odlaganjem, epidemija meningitisa. Onda slijede problemi na granici. Pa, masovna trovanja hranom. A onda se neko sjetio i onog napada ajkule iz 1955. godine, tek da zamuti cijelu stvar. U svakom slučaju, srpski novinski naslovi su i ovog ljeta bili ispunjeni golgotama sa crnogorskog primorja, koga bi, naravno, valjalo zaobići.
Otprilike, sa tradicionalnom porukom, bolje idite u tri lijepe piz.. materine, samo ne u Crnu Goru.
Doduše, interesantna je bila i podrška ovdašnjih medija, pa se tako onomad moglo naći u domaćoj štampi kako prava opasnost vrijeba iz Zogajskog blata i Kneta, nadomak Ulcinja, ali svakako u blizini Velike plaže, kao jedne od najatraktivnijih destinacija crnogorskog primorja. A i malo šire.
Plus, već pomenuta i progurana epidemija meningitisa. To nemojte nikako da zaboravite. A ni ono sa trovanjem hranom. Tek poslije je došlo nešto sa prslom sezonom, te saopštavanjem podataka kako u Crnoj Gori možeš naći sobu i za pet ili osam eura. Naravno, od toga nema ništa, čista ispala, možda jeste krevet za pet eura, ali soba je i dalje četvrokrevetna, košta 20 eura, pa ti vidji…kome ‘oćeš da vjeruješ. Uostalom, zbog građevinske sezone, moguće je u Crnoj Gori, a i na primorju, naći krevet u sobi sa deset kreveta, po cijeni od tri eura. Ali, ta soba za građevinske radnike iz Bosne, Makedonije i Srbije i dalje košta 30 eura i svom gazdi obezbjeđuje sasvim pristojan mjesečni profit. Dakle, nemojte da se palite, samo vas lože, ovamo uopšte nije jeftino, čak će vam i flašicu vode prodati za euro. Ili evr, čisto da zaobiđemo jezičke barijere. Naplata, svakako, ne podrazumjeva nikakve barijere. U prevodu, izbiće te ka’ konja ako nemaš da platiš. Samim tim, viđi lijepo prijatelju što ti se više isplati. Ali svakako prestani da pljuckaš po Crnoj Gori.
“U raljama života”: Nego, dok smo mi ustanovljavali neke činjenice, neko se sjetio da proturi podatak kako je na crnogorskom primorju ajkula ubila čovjeka. I to se zaista dogodilo. Tada, 1955. godine. Prilično davno. Lično, kao reporter, a liše biologa mora i zvaničnih saopštenja, od jednog lovca na školjke iz Tivta sam čuo sasvim upriličenu priču o tome kako ajkule zaista posjećuju Jadransko more. On mi je rekao da je u životu vidio nekoliko, ali i da je sa jednom bio baš na ti, a sve računajuči njegov strah, rekao mi je da je imala preko pet metara, stvarno bila prava ajkula i stvarno se prepao kao nikad u životu. A onda i rekao kako nam to ne gine, kako je Jadransko more, baš kao što svi znamo, u stvari samo zaliv, da je ajkulama ovo more kao i svako drugo, samo malo mirnije, ovamo poneka navrati dok nosi mladunce, tada je neaktivna, miruje na dnu, neće nikom ništa, gleda svoja posla, a i mali joj je posa’ je li ovo albansko, crnogorsko, italijansko ili hrvatsko more. Dobro, znam da nije neka utjeha, ali tako stoje stvari na moru. Mislim, ko ima more….
Tek, tako stigosmo do srpskih medija koji su za ovo ljeto provalili neko naročito biće, a onda i od toga napravili sasvim izvjesnu Zona sumraka. Ukoliko se baš zainteresujete, otkrićete da je na stranicama te Zone sumraka objavljeno svašta (lični favorit: Najdeblja žena u Srbiji – Muž me napustio jer nije mogao da prodre u mene) pa ako baš volite...samo naprijed.
U svakom slučaju, za ovo ljeto i Crnu Goru, uredništvo ovog srpskog medija je izabralo naslov - “Vodeni dečak potapa kupače Mogren plaže”.
Đe ćeš jače? A onda su i saopštili par “činjenica”. O tome kako je stradala jedna starija žena i kako je “ogromno vodeno biće čovječjeg oblika” nekako obuzelo, potopilo i onda izbacilo. Slijedi drama, pričaju “očevici” srpskih medija:
“A onda nam je prišao starac koji naplaćuje usluge WC-a plaže, odveo nas u ostavu toaleta i zamolio nas da mu ispričamo šta se desilo. Delovao je zainteresovano, kao da već zna o čemu se radi. Kada je sve čuo, bilo mu je jasno. Rekao je da to nije prvi slučaj ove godine i da je taj monstrum posećivao more Budve još dok je on bio dete. Slušao je legende kao klinac o vodenom čudovištu koje utapa kupače, ali nikada se nije susreo sa njim do ovog leta.”
Jeste, baš ovog “leta”.
“The Twiglight Zone”: A Srđa Božov, godina 44, radan i porodičan čovjek, ne sluteći da se nalazi u petoj dimenziji, ogromnoj kao svemir i vječnoj kao beskraj, prostoru između svjetlosti i sjenke, između ponora ljudskih strahova i vrhova spoznaje, dimenziji imaginacije i oblasti koju nazivamo Zona sumraka, samo mrmljajući izusti:
“A bataljujte više. Presmrđeste.”
Željko VUKMIROVIĆ
