Muzikoterapeutkinja i profesorica klavira, Mirjana Rajčić, rođena je 7. jula 1981. godine.
Muzičku školu je završila 1996. godine u Baru, a četiri godine kasnije i Srednju muzičku u Podgorici. Diplomirala je 2004. na cetinjskoj Muzičkoj akademiji, u klasi Vladimira Bočkarjova i Olge Borzenke, a potom 2009. specijalizirala na FMU u klasi Aleksandra Serdara.
Završila je master studije - odsjek Muzikoterapija - na Medicinskom fakultetu Univerziteta Autonoma, u Madridu.
U toku master studija iz Muzikoterapije bila je stipendista programa „Nacionalne stipendije za izvrsnost“, koji su organizovali Ministarstvo nauke i prosvjete.
Osvojila je 20 nagrada na državim i međunarodnim takmičenjima.
U posljednjih nekoliko godina Mirjana je imala koncertnu saradnju sa renomiranim umjetnicima kao što su: Jovan Kolundžija, Radmila Bakočević, Admir Šabović, Dina Kukalj, Ljubica Bukvić, Aleksandra Vojvodić, Miro Kruščić, Vjera Nikolić i mnogi drugi.
Iza nje je već više od 100 održanih koncerata, što u zemlji, što u inostranstvu - a od zemalja u kojima je nastupala izdvajaju se: Rusija, Velika Britanija, Njemačka, Austrija, Italija, Hrvatska, Srbija, Španija...
BUĐENJE
Što Vam nedostaje iz vremena kada ste bili dijete?
- Organizovanje porodičnih predstava i pravljenje splava sa sestrama i braćom, da bi pošli u potragu za magičnim ostrvom.
Što najviše volite u tome što ste odrasli?
- Bore smijalice.
Za koji Vaš talenat smatrate da nije došao do izražaja?
- Mislim da sve moje talente tek čeka potpuni izražaj.
Koju svoju osobinu smatrate najgorom?
- Svaka je tu s nekim razlogom i trudim se da ih ne kvalifikujem u dobre ili loše. Moje su. Nekada sam bila perfekcionista. To je bila naporna i nepotrebna osobina.
Što najviše cijenite kod drugih?
- Ljubav prema postojanju.
U OGLEDALU
Kako bi se zvala Vaša filmska biografija i ko biste voljeli da glumi Vas?
- „Haos je dio sklada“, Izabel Iper ili Žili Delpi.
Kako biste nekome, preko telefona, u pet riječi opisali sebe?
- Ne bih se opisivala.
Kako biste opisali sebe da ste hrana?
- Kao vrelu palačinku napunjenu Nutellom i višnjama, koji se pri svakom ugrizu blago izlivaju, tek toliko da umažu prste i obraze.
Koju moć super-junaka biste voljeli da imate?
- Voljela bih da imam velikog zmaja i da mi iz dlanova izlazi iscjeljujući ljubičasti slap.
Sa kojom ličnošću, stvarnom ili izmišljenom, biste se zamijenili na jedan dan?
- Sa ribicom Dori iz crtanog „U potrazi za Nemom“
SVAKODNEVICA
Što radite nedjeljom poslijepodne?
- Dugo nijesam voljela nedjelju, jer je u mojoj percepciji imala neku tugu i opterećenje koje je ustvari dio ponedjeljka. Organizovala sam svoj život i rad sa što manje razlike u danima. Ponekad odlučim da je srijeda ustvari nedjelja i obrnuto. Trudim se da svakog dana radim ono što mi tog dana dođe kao inspiracija.
Koja pjesma Vam je uvijek u vrhu liste omiljenih?
- Sve češće konzumiram tišinu. Zna da bude raskošna. Što se pjesama tiče, postoje periodi kada na „repeat“ slušam jednu pjesmu, sve dok je ne upijem, a onda znam da je ne slušam godinama. Nekada sam voljela da dosežem „patos“ uz muziku...Sada sam više za pjesme čiji ritam golica i tjera na radosni pokret.
Koja knjiga/predstava/film je, u posljednje vrijeme, na Vas ostavila najsnažniji utisak?
- Dokumentarni film „ Alive Inside“ , predstava modernog plesa „ Mesa para tres“ i knjiga „Knjiga o tebi“ Petra Perovića i Nebojše Vučkovića.
Gdje biste voljeli da otputujete?
- Maču Pikču, Jordan, Havaji..
Koje prevozno sredstvo najmanje volite?
- Autobuse. Mada svako putovanje, bilo kojim sredstvom, pruža jedinstvenu priču. Čini mi se da su prevozi svojevrsni životni teatar.
DA TI KAŽEM...
Kome sve ispričate?
- Imam baš mnogo dugogodišnjih prijatelja i bliskih sestara. Međutim, sa svakom osobom dotičete određene dimenzije. U okviru tih dimenzija govorim sve.
Čemu se uvijek obradujete?
- Lista je dugačka. Avanturi, prijateljima, porodici i mirisu doma, mom psu Bakiju...
Da li za nečim žalite?
- Svjesno ne. Vjerujem da se sve dešava s razlogom.
Bez čega ne možete?
- Vrlo sam adaptivana, tako da prije ili kasnije vidim da mogu i bez onoga što sam mislila da je neohodno. Često shvatim da to nešto nije ni bilo potrebno u suštini. Porodicu bih izdvojila kao najneophodnije.
Za što ste se posljednji put izvinili?
- Kad god se sjetim govorim „izvini“. Ako ne naglas, onda u sebi. To je divna riječ. Svakodnevno se izvinjavam svima za sve ono svjesno i nesvjesno u meni što može da povrijedi sklad.
SUMRAK
Koje tri želje biste tražili da Vam ispuni zlatna ribica?
- Pa može i jedna. Da ljudi iskreno i duboko zavole sebe i svoje Biće. To je, čini mi se, jedino prirodno stanje čovjeka i ako ga zaboravimo, svijet postaje nesrećan. Ljubav počinje od nas samih.
Što je najteže što ste do sada uradili?
- Život je dobar prema meni. Uvijek postoje izazovi, više ili manje zahtjevni, ali ako dođem do trenutka da nešto percipiram kao teško, sjetim se Ajnštajna - „Za rješenje problema, moramo prestati razmišljati na onaj način kao kada je problem nastao“ i tako vidim da nije teško ništa, samo sam ga pogrešno posmatrala.
Kada biste saznali da Vam je ostalo samo tri mjeseca života, kako biste ih proveli?
- Prvo bih vjerovatno osjetila ogroman strah, a onda se potrudila da to prihvatim i pružim najbolje od sebe.
Kako biste voljeli da umrete?
- Što svjesnije i u miru.
Koji bi bio Vaš epitaf?
- „Sve je u redu, čak i kada se čini da nije“.
Priredila: A.POPOVIĆ
