Jedina padobranka u Crnoj Gori, za Portal Analitika, donosi priču o životu negdje iznad oblaka i duge.
Djetinjstvo: Ova Nikšićanka je, odrastajući uz tatu pilota, kao djevojčica razvila posebnu ljubav prema vazduhoplovstvu. Dane je provodila na aerodromu, posmatrajući letjelice i zadivljeno slušajući priče o životu iz ptičje perspektive. Pred spavanje, često je pravila papirne avione, puštala sa prozora kuće i zamišljala da je ona leti umjesto njih.
,,Još tada, znala sam da je moja budućnost vezana za vazduhoplovstvo, ali sam mislila da ću vjerovatno biti pilot. Ipak, kada mi je tata rekao da se održava obuka za padobrance i pitao me da li želim da probam, naravno da sam pristala“, kaže ova hrabra Nikšićanka.
Prvi skok: Obuka se sastojala iz teorijskog i praktičnog dijela, a trajala je nekoliko dana. Tako, prvi put je skočila sa 16 godina. Kaže da je, sa blagom dozom straha i uzbuđenja, jedva čekala da izađe iz aviona i osjeti čari ovog sporta.
,,Znala sam kako sve funkcioniše teorijski, ali isto nije učiti nešto, gledajući druge ljude kako to rade, i sam doživjeti. Kada sam skočila i vidjela da je sve u redu sa opremom, tada je strah nestao, a počelo uživanje“, kaže ona.
Tvrdi da se poslije prvog skoka, osjeti ljubav prema letjenju, koja traje cijeli život. Već tada, znala je čime će se u budućnosti baviti. Trčeći je otišla kući da to kaže roditeljima.
,,Ovo je nešto najljepše što sam ikada doživjela, padobranstvo je moj budući poziv“, poručila je ona tog ljetnjeg dana. Tata je bio srećan i odluku, naravno podržao, dok je majka bila jako zabrinuta.
,,Nije željela da me gleda kako skačem. Kao i svaka majka, koja voli svoje dijete, skoro da je plakala, kad god bih ulazila u avion. Vremenom, shvatila je da je ovaj sport dio mene i sada sa oduševljenjem prati svaki moj skok“, priča ona.
Šta je za nju padobranstvo: Na pitanje šta je najviše privlači kod ovog sporta, Ana Marija se blago osmjehuje zamišljeno. Kaže da to riječima ne može da se opiše. Padobranstvo je za nju, jedna vrsta zavisnosti.
,,Taj osjećaj koji imam prilikom skakanja, ne mogu da zamijenim ni sa jednim drugim. Taj adrenalin, uzbuđenje i lavinu posebnih osjećanja samo padobranstvo može da pokrene .Za mene, ovo je nešto više od sporta, način života“, ističe Nikšićanka.
Opasne situacije: Ana Marija tvrdi da je, zbog dobre opreme, opasnost u ovom sportu svedena na minimum.
,,Ovo je sada jedan jako bezbjedan sport. Čak je opasnije voziti auto, nego iskakati iz padobrana“.
Opasnih situacija je imala, pošto se, ipak radi o ekstremnom sportu, ali treba znati reagovati u skladu sa tim šta se događa, kaže ona. Najrizičniji je bio sedamdesetreći skok, u Banja Luci.
,,Na svu sreću, sve je prošlo dobro. Problem je bio taj, što su mi se otvorila oba padobrana, glavni i rezervni“.
Nakon te neprijatne situacije, sjetila se tatinih riječi, da ne treba dozvoliti da strah prespava. Zato, petnaest minuta kasnije, uzela je padobran, ušla u avion i ponovo skočila.
,,Kada se padobran otvorio, ja sam odahnula. Shvatila sam da je sve to iza mene, da ja nastavljam gdje sam stala. Taj skok je samo dobro iskustvo i životna lekcija, tako nešto ne bi moglo da me navede da prestanem da se bavim ovim sportom. U Rusiji, kada neko ima problem sa padobranom i na kraju sve prođe kako treba, slave, jer je, kako kažu, to prilika za novi život. Eto, imam više života“, navela je ona.
Slobodni pad je posebni užitak: Ana Marija je do sada imala preko 700 skokova, sa različitih visina, od 650 metara, pa sve do 5200. Iako svaki zauzima posebno mjesto u njenom srcu, najdraži joj je, priznaje ona, slobodan pad-period od izlaska iz aviona do trenutka kada se otvori padobran.
,,U zavisnosti od visine na kojoj ste, on je kraći ili duži. Kada ste na visini od, na primjer 5000 metara, do trenutka kada se padobran otvori, imate više od minut i to je čar, to je ono najljepše“.
Slike različitih krajolika, planina, a posebno mora, iz vazduha, ostaće joj zauvijek urezane u sjećanju. Posebno pamti let iznad Bukurešta- iznad palate pravde, kraljevskog dvorca, predsjedničke palate i mnogih drugih znamenitsti, a slijetanje u samom centru, kod parlamenta. Sjeća se i slika Dubaija iz vazduha, Čečenije, crnogorskog grada Bara.
,,Letjela sam iznad mora, dok je sunce zalazilo. More je imalo neku nestvarnu boja, između narandžaste i plave“, prisjeća se. Grad je, iz vazduha izgledao jako mali, dok je, kako mu se približavala, u punom sjaju vidjela njegovu ljepotu.
Planovi: Da bi se neko bavio padobranstvom potrebno je mnogo ljubavi, volje, ali i želje da se nauči, kaže mlada padobranka. U našoj zemlji, nije razvijeno, jer je dosta skup sport, tako da se, većina takmičenja, ali i samih skokova održava sa strane. Ana Marija bi voljela da se, u skorijoj budućnosti, više razvije i u Crnoj Gori. Ona planira da radi na tome, ali joj je potrebno više finansijskih sredstava.Iako iza sebe ima pet svjetskih takmičenja i jedno evropsko, želi još veće uspjehe. Ove godine je čeka prvenstvo u Čikagu.
,,Naravno da želim još bolje rezultate. Za sada, najbolji sam postigla u Kikindi, na evropskom takmičenju, gdje sam bila peta. Želim i da postanem instruktor padobranstva u mojoj zemlji, da prenesem znanja, ali i ljubav prema sportu mladim generacijama“, zaključuje Ana Marija.
Ivona DROBNJAK
