Prostim čitanjem zakona, nije najjasnije kakve bi bile kazne ako roditelj po turu udari dijete koje vrišti u prodavnici? Da li je to tjelesno kažnjavnje? Može li roditelj doći u situaciju da mu na vrata zbog toga zakucaju službenici Centra za socijalni rad koji će ispitivati na koji način vaspitava dijete? I da mu ga oduzmu, ako utvrde da to za dijete nije dobar metod vaspitanja?
Gdje je u tom slučaju granica između tjelesnog kažnjavanja djece i nasilja nad djecom?
Važećim zakonskim rješenjima nasilje nad djecom je strogo kažnjivo - zvanični podaci pokazuju da je što zbog grubog zanemarivanje djece, što zbog neke vrste nasilja iz porodice 2014. godine izdvojeno 35-oro, a lani 26 djece.
“Djeca koja su izdvojena iz porodice uglavnom su zbrinuta u drugoj porodici ili u instituciji. Veliki broj djece je smješten u srodničke porodice, gdje su im za staratelja postavljeni bliski rođaci. Takođe, znatan broj djece je smješten u JU Dječiji dom “Mladost" u Bijeloj", saopšteno je iz Ministarstva rada.
Da li i u ovom slučaju samo prepisujemo evropske zakone, bez ikakve ozbiljne analize i kako će se to rješenje primjeniti kod nas?
Tjelesno kažnjavanje djece povređuje njihova prava: Iz Radne grupe koja je radila na izmjenama Zakona je tokom javne rasprave, pojašnjeno da je dokazano da fizičko kažnjavanje djece predstavlja povredu prava djece na poštovanje njihovog fizičkog integriteta, ljudskog dostojanstva i jednaku zaštitu pred zakonom, da u mnogim slučajevima može da ugrozi dječija prava na obrazovanje, razvoj, zdravlje, pa čak i njihovo pravo na život, da može ozbiljno da naudi djeci u fizičkom i psihičkom smislu, da uči djecu da je nasilje prihvatljiva i odgovarajuća strategija za razrešavanje sukoba, da nije djelotvorno kao sredstvo disciplinovanja.
No, biće ipak da nije baš sve tako crno-bijelo i da ima prihologa koji koji tvrde da nijedna studija nije dokazala je dijete od ugroženo- ako ga roditelj povuče za uvo jer istrčava na ulicu.
Stručnjaci koji se oštro protive bilo kom obliku tjelesnog kažnjavanje djece, tvrde da se nasilje rađa nasiljem.
Perks tvrdi da je nasilje veoma prisutno kod nas: “Ako tučete svoje dijete, ono uči da je to normalno u odnosu i usvaja takav model ponašanja”.
Šef predstavništva UNICEF-a u Crnoj Gori Bendžamin Perks navodi da je verbalno i fizičko nasilje veoma prisutno u Crnoj Gori te da roditelji nijesu svjesni koliko to loše utiče na budućnost I sreću njihove djece. Njihova istraživanja su pokazala da najmanje jedno od tri domaćinstva u Crnoj Gori fizicki kažnjava djecu.
“Djeca koja žive u strahu razvijaju se pod stalnim pritiskom i stresom koji napada njihov fizički i kognitivni razvoj. Takvo nasilje obično ima tri karakteristike: često se vrši u određenom trenutku bijesa, razlog za nasilje je obično to što roditelj u trenutku doživi ponašanje djeteta kao ličnu uvredu - što zapravo nije slučaj i, treće, mislim da roditelj obično ubrzo zažali zbog nasilja. Oni koji tvrde da bilo kakav oblik nasilja nad djecom može da se izmjeri i da bude uspješan za disciplinovanje djeteta su nerealni”, navodi Perks.
„Tući je najlakše“, kaže i sociolog Andrija Đukanović, navodeći kako batine nijesu način da se djeca vaspitaju, te da je to put koji biraju roditelji koji su nemoćni da uspostave autoritet i odnos prema djeci.
“Promjene koje će ova odredba zakona donijeti nadam se promijeniće takav način vaspitanja djece. Sigurno je jedno, daje razgovor i rad sa djecom jedini ispravan put. Težak, naravno“, smatra Đukanović.
Nejasno definisano tjelesno kažnjavanje: Iz Udruženja Roditelji.me za Portal Analitika objašnjavaju da izmjenama zakona nije jasno definisano što podrazumijeva tjelesno kažnjavanje, tako da tu odredbu tumače kao svaku vrstu tjelesnog kažnjavanja.
“Jasno je da je to naša obaveza proistekla iz brojnih propisa, prvenstveno iz Konvencije o pravima djeteta. I u aktuelnom Porodičnom zakonu već postoji odredba kojom je propisano da roditelji ne smiju podvrgavati dijete ponižavajućim postupcima i kaznama koje vrijeđaju ljudsko dostojanstvo djeteta i dužni su da dijete štite od takvih postupaka drugih lica”, kazala je Kristina Mihailović iz portala Roditelji. me i dodala da nije jasno iz izmjena zakona kakve su kaznene odredbe.
Ona dodaje da je jasno da se tjelesno kažnjavanje upotrebljava često kod nas, ali da je teško očekivati da će odredba u zakonu značajnije uticati da se takva praksa promijeni.
”Ako je loše tjelesno kažnjavanje objasnimo im zašto i pokažimo im kako da taj način vaspitavanja zamijene nekim drugim. Dakle, smatramo da je za primjenu te odredbe zakona neophodno "pripremiti teren", odnosno stvoriti preduslove u vidu sistema podrške porodici za nenasilno rješavanje problema”, kaže Mihailović.
Definisati značenje tjelesnog kažnjavanja: Pedagog Radoje Novović za Portal Analitika kaže da se zakonom ili nekim podzakonskim aktom mora jasno precizirati šta znači tjelesno kažnjavanje.
“Mora se tačno znati koliko tjelesno kažnjavanje treba da traje, kojim intezitetom da bi bilo sankcionisano. Ako to ne bude precizirano ta odreba se ili neće primjenjivati ili će se pretvoriti u svoju suprotnost. Jer djeci je danas sve dostupno, pa možemo doći u situaciju da roditeljima prijete da će ih prijaviti Centru za socijalni rad za svaku sitnicu”, kaže on.
On objašnjava da tjelesno kažnjavanjene ne smije biti dominantan način vaspitavanja djeteta i da se može primijeniti samo u “krajnjoj nuždi”. “
”Ako bi se tjelesno kažnjavanje primjenjivalo stalno, kada je intezitet tjelesnog kaznjavanja jak, kada se tjelesno kažnjavanje dešava u bijesu roditelja i kada je to jedini ili dominantan vaspitni metod, tada nema pozitivnog efekta na razvoj djeteta“, smatra Novović i dodaje da blagi udarac po turu u situaciji kada su iscrpljeni svi ostali načini ne predsatvlja i ne smije predstvljati problem.
“Djetetu prvo treba pokušati argumentovano objasniti gdje grieši, i odložiti svoju reakciju, odnosno roditelji nikada ne smiju reagovati u afektu. Ako mu ,medjutim, nije moguće objasniti ,ako nemaju efekta kazne kao što je zabrana izlaska, korišenja telefona, gledanja crtanog filma i slično, nije problem da se primjeni blagi udarac, jer djeca nekada iskustveno reaguju. Ali, to mora biti kranja nužda kada mu se na drugačiji način ne može objasniti da to što radi nije dobro“, kaže on.
Novović dodaje da se unutar porodice moraju uspostaviti pravila ponašanja.“ Ne možte tući dijete ako nešto isprlja a otac recimo to isto uradi i još ostavii majci da to pokupi. Djeca to vide i za time se rukovode. U takvim situacijima se moraju primjenjivati ista pravila i djeci se objasniti što može a što ne“, kaže Novović i dodaje da je bitno je svoje dijete volite i da mu želite dobro.
Kakva je praksa zemalja regiona: Da li ili ne tjelesno kažnjavati djecu - pitanje je koje muči i region.
I u Srbiji i u Hrvatskoj ima onih koji se snažno protive bilo kakvom tjelsnom kažnjavanju djece do onih koji smatraju da blagi udarac nije nikakav problem.
“Udarac izaziva bol, neugodu, poniženje, a priče o pelenama i udarcu po guzi su još gore. Dakle, mi udaramo bebu zbog nečeg što ona uopšte ne razumije. Ona će odreagovati vjerovatno prekidom aktivnosti samo zato jer je u strahu“, kaže prof. dr. Jasminka Zloković s Filozofskog fakulteta u Rijeci.
Dodajući kako se tjelesno kažnjavanje, kao i mnogi drugi agresivni tjelesni kontakti smatraju nasiljem, prof. dr. Zloković upozorava kako roditelji smatraju da udarac po guzi nije nešto što pripada tjelesnom kažnjavanju ili nasilju.
“Nažalost, nijesu u pravu, makoliko mislili da čine veliku životnu uslugu djetetu“, kaže ona.
Jedan od onih koji podržava blago tjelsno kažnjavanje djece je prof. dr Jovan Mirić koji je u opširnoj studiji naveo da psihologija ne raspolaže saznanjima da je svaka tjelesna kazna štetna. On objašnjva da psiholozi decenijama nijesu ni postavljali samo tjelesnu kaznu kao predmet istraživanja, odnosno da je ona je uvijek bila uključena kao dio nekog stila vaspitanja ili tehnike disciplinovanja, te da se idvojeno posmatra od 90-ih godina.
Profesor Mirić, koji predaje Razvojnu psihologiju na Filozofskom fakultetu u Beogradu, u studiji izdvaja jedan događaj kao primjer.
„Majka i baka šetale su trotoarom sa dečakom starim nešto više od dvije godine. Pored trotoara su parkirani automobili, a na kolovozu se odvija veoma gust saobraćaj. Dječak je dva puta istrčao između automobila na kolovoz i potom je vraćen. Kada je i treći put istrčao - našao se pod točkovima automobila i poginuo. Pitanje: kažemo da telesna kazna ima negativne posljedice po dete. U ovom slučaju možemo biti sa visokom verovatnoćom sigurni da dijete ne bi ponovo istrčalo na kolovoz (dokazano je da tjelesna kazna sa visokom verovatnoćom sprječava neposredno ponavljanje ponašanja za koje se daje) i da bi ostalo živo da je majka posle prvog istrčavanja nekoliko puta, ali ozbiljno i odlučno, pljesnula dete po guzi. To bi proizvelo negativne posledice kako se tvrdi, ali bi mu spaslo život. Ko je onda dovoljno stručan da napravi ukupan račun mogućih posledica korišćenja i nekorišćenja telesne kazne? I ko bi bio odgovoran za pogibiju deteta javno iznoseći navodno naučnim istraživanjima dokazano da telesnu kaznu nikada i nipošto ne treba primenjivati na decu?“, navodi se u studiji.
Što kažu roditelji: Roditelji sa kojima je Portal Analitika kontaktirao, a na koje se ovo zakonsko rješenje prvenstveno odnosi, ističu da su potpuno sludjeni kada je riječ o vaspitavanju djece.
“Ponekad mi se desi da udarim dijete po guzi, kada mu nikako drugačije ne mogu objasniti „da ne smije da se penje na visoku ogradi ili zid““, objašnjva jedna majka, koja je željela da ostane anonimna da je ne bi optužili da vrši nasilje nad djetetom.
Istraživanja su pokazala da sve više zemalja zabranjuje tjelesno kažnjavanje, iako sada obuhvata samo 2,3 odsto ukupne populacije djece na svijetu, te da da se takve odredbe donose pod pritiskom UN-a.
Najlakše je donijeti zakon. No, treba vidjeti što ćemo s njim.
Vesna RAJKOVIĆ NENADIĆ
