Piše: Slobodan JOVANOVIĆ
Obično. što je situacija komplikovanija to traži veći intelektualni napor i veću opreznost. Ali to ne važi za Crnu Goru. U Crnoj Gori je na djelu princip dosljednosti u gluposti, pa što košta da košta. Najveća tragedija Crne Gore je što njene građane, barem ne sve, ne zanima sopstvena koža nego su im preči interesi onih kojima imaju isključivo upotrebnu vrijednost.
Iako mislim da sam kulturološki prilično blizak većini onih koji su se okupili oko jednog podgoričkog dnevnika i stvorili čitavu jednu generaciju nihilista, kojima ništa što dolazi od vlasti ne valja i koji su u jednom društvu kakvo je crnogorsko podigli norveške ljestvice, duboko se politički razilazim sa onim što oni propagiraju i predstavljaju. U svojom obračunu sa postojećom vlašću oni su stvorili monstruma od DPS-a i tako, htjeli ne htjeli, napravili uslugu onima što reprezentuju najgore ne samo u Crnoj Gori.
Crna Gora između gorštašva i normalnosti: Nije problem naći mane vladavini DPS-a. Problem je što se ta grupacija ponaša kao da su dio politički i građanski zrelog društva. A žive u zemlji koja je civilizacijski između gorštaštva i normalnosti u naznakama. Zemlje u kojoj u komunikaciji sa mnogima moram svaki čas da gledam na kalendar da bi se uvjerio da nijesam zalutao u daleku prošlost. Nezrelo je i nerazumno voditi beskompromisan obračun, sa previše elemenata šporkog, sa onima koji su Crnu Goru makar postavili na trasu koja vodi ka civilizaciji, pritom se vrlo malo ili nimalo ne distancirajući od nakaznih ideologa homogenizacije na krvi, vjeri i nacionalnom jezuitstvu. Možda sam ja slijep pa ne vidim tu disperzionost crnogorskog društva koju možda vidi društvo okupljeno oko to podgoričkog dnevnika i jedne političke asocijacije koja sebe naziva građanskom, ali se meni čini da Crna Gora nema izbora osim dva. Svako ko u svojoj glavi nije raščistio sa time rizikuje da se u to uvjeri na najbolniji mogući način.
Zabluda da je DPS najveći problem Crne Gore, ne sporeći da jeste problem, i da će njegovim rušenjem Crna Gora postati bolje mjesto za život je proizvod nesposobnosti percepcije mogućih raspleta i nerealne procjene utemeljenosti građana Crne Gore u želji za pripadnosti zapadnim vrijednostima i civilizaciji. Crna Gora je još uvijek društvo u kojem harizma pojedinaca daje pečat državnoj politici. To potvrđuje i zaokret Crne Gore prije manje od dvadesetak godina za 180 stepeni i napuštanje jedne sumanute politke koja se, nažalost, valja ulicama Crne Gore i danas. Što je najgore, sve uspješnije i uspješnije, zahvaljujući konfuziji u glavama građana i alama izvan Crne Gore koje podržavaju iz sve snage i svim sredstvima taj povratak na ludilo opskurantizma i panidiotskih ideologija. Samo mi nemojte, gospodo, reći da je ta opasnost izmišljena od strane DPS-a jer ću vam samo na to reći da ste vi politički glupaci koji od mržnje prema DPS i Milu Đukanoviću nijeste sposobni da vidite ništa. Pa birajte što vam je važnije. Vrlo rado bih se i ja bavio kritikama raznih ministarstava, agencija, da mi za vratom ne diše smrad raspadanja i truleži.
Ljubav prema Rusiji: Rusija se voli iz iracionalnih razloga, Zapad iz racionalnih. Na građanima Crne Gore je da biraju hoće li da žive kao slobodni građani po modelu zapadnih demokratija, ili kao podanici po modelu istočnjačkih despotija. Sve ostalo je zamagljivanje i zamajavanje. Sticaj okolnosti je htio da se u istoj godini u Crnoj Gori dešavaju izbori i odlučuje o pristupanju sjevernoameričkoj alijansi, u uslovima nasilnih uličnih demonstracija proruske i prosrpske opozicije, uz direktno miješanje i Rusije i krugova iz Srbije, i razdora u vladajućoj koaliciji. Umjesto da se svi građani Crne Gore odupru svakom miješanju sa strane, jer tako postupaju zreli narodi, dio građana se stavio u službu stranih zemalja i time sebe, bez eufemizama, označio kao petu kolonu. Kome se taj izraz čini prejak – rječnik u ruke. Pritom ne biraju sredstva. Nije samo Amfilohije Radović, u svojoj misiji posrbljavanja Crne Gore, uveo mnoge manifestacvije koje nikada nijesu pripadali ovim prostorima, već smo u politici dobili ono što smo vjerovali da nikada nije krasilo Crnogorce, bešćašće, prevarnost, i to do granica koje zalaze u neljudsko.
Montaža portal IN4S: Navešću kao primjer samo montažu portala IN4S o navodnoj izjavi Donalda Trampa i bijednu upotrebu te nečasnosti nekih političkih prvaka. No, to neće nikoga sablaznuti u Crnoj Gori, oguglaloj na prljave kampanje. Pod devizom uvijek će se naći oni koji će povjerovati jer žele da vjeruju i neće ih razuvjeriti nikakav demanti, po Crnoj Gori se valjaju takva podmetanja bez ikakvih posljedica po njihove autore. Čak imam osjećaj da se to prihvata kao „časno“ sredstvo u obračunu sa svojim „neprijateljima“. Nije da se nije Crna Gora srećala sa takvim prljavim kampanjama protiv nje u periodu kad su joj oduzimali pravo na postojanje. Sjetite se samo kampanja iz Beograda protiv Nikole I Petrovića. Proslava Mojkovičke bitke u beogradskom Sava centru nije ništa drugo do nastavka te prljave kampanje. Smiješni su oni koji se tobože pitaju kome smeta proslava te bitke u Beogradu. Nikome ne bi smetala da to jeste proslava bitke, a ne bijedni čin prisvajanja tuđe istorije, nacije i žrtava.
Šta je razlog svađe DPS-a i SDP-a: Nemam dovoljno uvida u međusobni odnos članica vladajuće koalicije, DPS-a i SDP-a, da bih se usudio označiti krivca za njen raspad. Čini mi se da je krivica obostrana i da nijesu uspjeli da se izdignu iznad ličnog. Jasna mije bila pozicija SDP-a kao manjeg partnera u koaliciji, jer to nije najugodnija pozicija niujednoj zemlji. Logično je da onaj ko je višestruko veći partner ima odlučujući uticaj na politiku, ma koliko se taj položaj nije sviđao SDP-u. Poštovao sam tu žrtvu SDP-a, ne baveći se u ovoj priči sinekurama i toj strani učešća u vlasti, jer je, zahvaljujući njoj, Crna Gora preuzela kormilo u svoje ruke, što se pokazalo kroz ubrzani pristup EU i pozivu NATO saveza. Nijesam siguran da su našli pravi trenutak, u momentu kada je trebalo staviti tačku na jedno poglavlje Crne Gore i težnje oba partnera za članstvom Crne Gore u evroatlanskim integracijama, za zaoštravanje međusobnog odnosa. To što obje strane vide krivca u drugoj strani ne čini ništa bolje građanima Crne Gore koji svoju budućnost vide u civilizovanom svijetu. Jedino mi ostaje nada da Ranko Krivokapić neće podlijeći toj tako crnogorskoj osobini, da zbog Petra zamrzi Sv. Petra, i pretpostavi demagoške priče o demokratskim procesima strateškim ciljevima koji su do juče bili i njegovi ciljevi. Da se ne lažemo, demokratija je mukotrpan proces i do nje nećemo doći padom DPS-a i Mila Đukanovića. Za tu rabotu će nam trebati decenije. Neko će reći, bar ćemo započeti. Pa 'ajmo započeti nakon prijema u NATO ove godine, nećemo propasti za to godinu dana.
Ne raduje me što mi je internet, uz sve dobre stvari koje posjeduje, pružio sliku o tome ko sve šeta slobodno ulicama crnogorskih gradova, bez nadzora odogovarajućih institucija. To je zaista obespokojavajuće. Razmjere gluposti, neobrazovanja i patologija svih vrsta su nesvarljive razumnom želucu. Zato me i ne čudi što ima onih koji se u ovo doba kupaju u Morači i još toj budalaštini daju neki poseban značaj. Padoše mi na pamet riječi Galileo Galileja da nije obavezan da vjeruje da je jedan te isti Bog koji nas je podario čulima, razumom i intelektom očekivao od nas da ga ne koristimo. Ili je njih lišio razuma. Nasmija me slatko ono kanuisanje po Morači, pa sam na čas pomislio da je riječ o nekakvom skeču.
Groteskno zvuče optužbe onih koji u onome što pišem vide produbljivanje crnogorskih podjela a koji ćute na manitanje Amfilohija Radovića. Valjda nezadovoljan impotencijom pulena iz Demokratskog fronta riješio je da stvar uzme u svoje ruke. Gotovo svakodnevno ta imitacija hrišćanskog svještenika izbljuje gomile riječi koje su sve samo ne poziv na pomirenje u Crnoj Gori.
Srpska štampa i “proslava” Mojkovačke bitke: Pišući skoro analitički tekst o pisanju srpske štampe susreo sam se gomilom nevjerovatnih njegovih izjava koje spadaju u red najnehrišćanskijih poruka i primjera ostrašćenosti najbližoj vehabizmu. Sve je mnogo jasnije kad se čuje njegova izjava beogradskim medijima da „Crkvi nije ništa strano što nije ljudima“. I zaista, crkvi kojoj pripada Amfilohije Radović i njemu samom nije ništa strano! Na pomenutoj „proslavi“ Mojkovačke bitke Amfilohije Radović je nadmašio sam sebe. Osim poznatih bljuvotina upućenih „Dukljanima“ i vlastima u Crnoj Gori, Amfilohije je Nikolu I Petrovića, u stilu srpske propagande iz vremena nakon okupacije Crne Gore od Austrougarske i aneksije Crne Gore 1918. godine, proglasio izdajnikom koji je sklopio dogovor sa Austrougarskom i predao im Lovćen i Cetinje, a zatim naredio kapitulaciju Crne Gore i pobjegao u inostranstvo. O ovim događajima sam dosta pisao (http://www.e-novine.com/stav/129024-Opravdavanje-zloina-aneksija-Crne-Gore.html ) pa ne bih mnogo vremena posvetio ovim namjenskim lažima, koja potvrđuju moju raniju konstataciju da nije više ništa sveto u prljavoj borbi protiv Crne Gore. Na toj komemoraciji ljudskosti nije pomenut Petar Pešić, srpski pukovnik i Načelnik Generalštaba crnogorske komande od 21.juna 1915. godine i njegova sramna i odlučujuća uloga u slomu Crne Gore. Samo ću navesti da je regent Aleksandar Karađorđević 17. novembra 1915. godine došao u Cetinje da se zahvali kralju Nikoli, a Nikola Pašić 09. decembra da „izrazi poštovanje kralju Nikoli i da mu zahvali za velike usluge koje je njegova vojska učinila Srbiji u vrijeme njene katastrofe“. Nije na odmet ni pomenuti pisanje Petra Pešića, unaprijeđenog za zasluge u generala, koji je na optužbe generala Živka Pavlovića i pukovnika Bojovića i Martinovića da je svjesno žrtvovao crnogorsku vojsku jer je sa tim ciljem i poslat, odgovrio: „Jesu li kada razmišljali (Pavlović i ostali) o tome, kakva bi situacija bila za naš narod da se na Solunskom frontu, pored srpske Vrhovne komande našla i crnogorska Vrhovna komanda, a po proboju ovog fronta (solunskog) i ulaska u otadžbinu, da se pored kralja Petra našao i kralj Nikola?" (Pravda, 25.5.1925). Dakle, ovo nije „novoistorija“, što je praksa valorizacije autentičnih artefakata iz prošlih vremena od strane srpskih nacionalista, već istorijski potkrijepljena činjenica.
(Autor je jedan pd osnivača Crnogorskog pokreta)
