Potonji teroristički napad u Parizu, sa bilansom najmanje 129 mrtvih, poput početnog snijega, otkrio je sve tragove diverziteta ljudskih vrsta u Crnoj Gori i okruženju. Po već više puta viđenom obrascu, svako je svoje lične frustracije ugradio u uzročno-posljedične analize masakra u glavnom gradu Francuske. Pojavili su se i neizbježni geopolitički analitičari koji su nam preko medija iznosili uglavnom svoj politički bekgraund koji, po pravilu, uvijek traži uzroke u onima i onome što je i ranije predmet njihovog kriticizma, etiološki vezujući sve nedaće ovog svijeta za svoje ideološke neprijatelje. Umjesto izučavanja suštine ideologije onih koji su spremni sebe raznijeti pojasima eksploziva, a da su tek započeli odrasli život, disjunkcije između ideološke slike svijeta i konkretne zadojenosti vjerskim fanatizmom, koji ne bira ni socijalne grupe, ni društvene staleže, ni obrazovne strukture, otišlo se u pseudoglobalistička trabunjanja iza kojih nerjetko stoji najobičnije komercijalno lešinarenje. Posebno one vrste koja svojim ekstremnim stavovima u kritici savremene civilizacije obezbjeđuje sebi sve ugodnosti života u njoj. Ta divagiranja u odnosu na samu suštinu pojava koje nam se svakodnevno događaju upravo regrutuju mlade mozgove fantasta, nesposobnih da razluče stvarno od željenog. Kao posljedicu imamo pravi brain-storming po internetu i društvenim mrežama. Najtragičnije je koliki je broj doživio tragediju u Parizu kao sopstvenu satisfakciju, uključujući i one cinike koji su mrtve na pariškim ulicama suprostavljali drugim masovnim pogibijama, ne pitajući se ko je njima branio da oboje sebe zastavama tih žrtava. A nijesu upravo zato što njima mrtvi služe za podkusiravanje sa njihovim primordijalnim ideološkim metama.
Veliki broj boraca ISIL-a sa Balkana: Poznato je da je među borcima ISIL-a veliki broj mladih, i ne samo mladih, ljudi sa prostora Balkana. Naročito Bošnjaka i Albanaca. Gledajući i slušajući te mlade ljudi na snimcima ISIL-a pokušavam dokučiti što je to što je te mlade mozgove učinilo tako ledenim, bezosjećajnim, posvećenim i sigurnim u besmrtnost svoje duše za koju su ubijeđeni da su je predali Alahu. Pokušavam povezati njihove riječi sa papazjanijama koje nam prodaju dežurni analitičari preko svih vrsta medija. Bez uspjeha. Skoro marginalno se poneki dotakne rata u Bosni i Kosovu, muslimanskih i albanskih žrtava, osvete za te žrtve ... Vidljiv je dijapazon obrazovanosti, iako se čini da su većina završili najmanje srednje škole. Njihov poziv na džihad je upućen bivšim sugrađanima muslimanske vjere. Pozivaju ih na hidžru, na put kojim su oni otišli u za njih svetu zemlju, a one koji to ne mogu, da ubijaju svoje sugrađane koji nijesu posvećeni puritanskom islamu iz vremena ashaba, tabiina i tabi al-tabiina, bez obzira da li se radi o muslimanima ili ne, uvjereni da su oni spasitelji islama po hadisu Muhamedovom o 73 vjerovanja. I to podmetanjem eksploziva pod automobile, otrovom, ... Nema nikakve sumnje da se radi o mladim ljudima ubijeđenim da su na Alahovom putu, spremnih da daju život u „svetom ratu“ protiv „nevjernika“ ili „loših vjernika“. Iako mi ne pada na pamet da poistovjećujem islam sa selefijama kojima oni pripadaju, čine mi se neutemeljenim pokušaji mnogih islamskih svještenika u objašnjenjima da se radi o ljudima koji čak nijesu ni pročitali Kuran, anegdotski pričajući o nekima koji su sebe spasli citirajući Bibliju, želeći da potvrde tu svoju tezu.
Sve struje Islama: Mnogo svrsishodnije mi se čini otvoreno govoriti o reformatorskim strujama u islamu i korijenima današnjeg postojanja selefija (salafija), ili, kako se to češće upotrebljava, vehabija, po M. ibn Abdulu Vahabu (1703. – 1792.), po kome su njegovi protivnici njegovo učenje prozvali vahabizam. Na taj način ćemo otvoriti jedan drugačiji diskurs koji neće postojanje ISIL-a posmatrati kroz prizmu dnevno-političkih naočara. Nikako ne smijemo smetnuti sa uma da veliki broj boraca ISIL-a, naročito onih koji su ekstremni u ubijanju, bilo u zapadnim zemljama ili na Bliskom istoku, potiče sa tla Evrope, vjekovima ili su druga ili treća generacija doseljenika. Dakle, nijesu dijelili nedaće trećeg svijeta. Kad se tome doda da je veliki broj nemuslimanskih zemalja imao loša iskustva sa zapadnom civilizacijom i teške materijalne uslove (što se najčešće navodi od „analitičara“ kao uzroci) a da nije izrodio terorističke i ekstremističke pokrete, onda nikako ne možemo zanemariti vjersko-ideološku pozadinu selefizma u muslimanskom svijetu.
Šta kažu teoretičari: Teoretičari islama kažu da postoje dva ključna koncepta poimanja sunneta (ono što je poslanik Muhamed radio, govorio ili šutnjom odobrio); jedan koji se ograničava na bukvalno shvatanje teksta sa što manje korišćenja razuma (poznat kao Ehlu-l-hadis), i drugi koji teži traganju za smislom i mudrošću izrečenih riječi (Ehlu-l-fikh). Ova dva (ehlulhadiski i ehlulfikhski) pristupa sunnetu su stara koliko i sam sunnet. Selefije sebe smatraju sljedbenicima ehluhadiske škole mišljenja, smatrajući sebe odabranim u odnosu na druge muslimane. U najvećoj mjeri se pozivaju na stavove dvojice pripadnika hanbelijske škole, šejha Ibn Tejmijju (1263-1328) i njegovog učenika imama Ibn Kajjim el-Dževzijja (1292-1350). Kako ne bi istoricizmom opteretili ovaj tekst, baviću se onim što je najznačajnije za temu. Ono što je važno reći jeste da je u drugoj saudijskoj Kraljevini, uspostavljenoj 1823. godine, vladajuća porodica svoj legitimitet crpila iz selefijskog pokreta, dobijajući time lojalne i odane sljedbenike. Treću saudijsku kraljevinu, koja i danas postoji, utemeljio je kralj Abdulaziz bin Abdurahman bin Fejsal bin Turki (1932.g). Najznačajnija i najmarkantnija ličnost selefijskog pokreta u prošlom stoljeću bio je saudijski alim Abdulaziz bin Abdullah bin Baz, rektor Islamskog univerziteta u Medini i, sve do svoje smrti (1999) , glavni muftija Saudijske Arabije. Ono što je velika zasluga šejha jeste što je uspio da zadrži sve selefijske frakcije pod svojim duhovnim mentorstvom pored toga što je Saudi Arabija sebe nazivala „velikim prijateljem SAD“ i težila modernizaciji. U ljeto 1990. kada je Irak napao Kuvajt , uplašen od iračkih prijetnji, šejh je izdao fetvu u kojoj je borba protiv Iraka proglašena džihadom. Već tada je njegov ugled unutar militantnijeg krila selefijskog pokreta počeo opadati. Kada kralj Fahd 1990. poziva pet stotina hiljada američkih vojnika u Kraljevinu, šejh Bin ostaje lojalan kralju boreći se protiv radikalnih, mladih ulema, poput šejha Selman bin Fahda el-Avde i Sefera el-Havalija. Nešto kasnije šejh Bin je vladajućoj porodici izdao fetvu o dozvoljavanju sklapanja mirovnog sporazuma sa Izraelom na Bliskom istoku. To je dovelo do neprijateljstva Usame Bin Ladina, koji kreće u oružani džihad protiv Amerike i Izraela. Nakon smrti šejha Bin Baza i njegovog nasljednika šejh Muhamed Salih El-Usejmina 2001. god, otvorio se prostor za pojavljivanje čitavog niza frakcija, među kojima i takfirizma kao najmilitantnijeg. Među 19 samoubica koji su izvršili terorističke napade u SAD 11. septembra 2001. bilo je čak 15 Saudijaca. Nakon toga slijedi napad na Irak, koji čak Džordž Buš senior u svojoj biografskoj knjizi smatra kardinalnom greškom svog sina, što otvara Pandorinu kutiju nasilja na Bliskom istoku i utire put stvaranju ISIL-a, uz pobunu u Siriji protiv Asada.
Sukob civilizacija: Vraćam se početku ovog teksta i tvrdnji Samuel a P. Huntingtona, sa željom da se ne ostvare njegova predviđanja. Uz ubijeđenje da je demokratsko društvo ideal svakog slobodnog čovjeka , da će muslimanski svijet izbjeći zamku vjerskog fanatizma i šerijatskog prava i pronaći pravu formulu u kojoj će očuvati svoje duhovne vrijednosti i pravo na slobodan život svakog pojedinca, uključujući i pravo na odsustvo vjere. Ubjeđenje da je jedino ispravno tumačenje proroka Muhameda ono koje kaže "Ko ubije nedužnog čovjeka, kao da je ubio čitavo čovječanstvo. Ko god spase nečiji život, kao da je spasao čitavo čovječanstvo". Moja želja je da ovim tekstom, takođe, pokušam da objasnim korijene današnjeg ekstremizma među muslimanima i ne dozvolim onima koji hoće da muslimanski svijet suprostave zapadnoj civilizaciji i potvrde Huntingtonovu tezu o sukobu civilizacija. Žrtve isilovaca su u 80% slučajeva muslimani i to niko ne smije smetnuti sa uma. Terorističkih napada neće biti pošteđene ni zemlje koje ne pripadaju zapadu ili NATO savezu. Rusija je npr. već bila meta bombaša samoubica.
Na kraju, u svijetlu predstojećeg glasanja o pozivu Crnoj Gori pristupanju NATO savezu, moram da poručim francuskoj državi da će se njihovom kalkulantskom ponašanju najviše radovati u Crnoj Gori i Srbiji oni koji su se radovali žrtvama na ulicama Pariza. (Autor je jedan od osnivača Crnogorskog pokreta)
