Film "Preludijum za snajper" koji govori i životu i radu našeg proslavljenog umjetnika Dimitrija Popovića, novi je dokumentarac nagrađivanog scenariste i reditelja Danila Marunovića. U susret večerašnjoj premijeri u Crnogorskom narodnom pozorištu od 20 časova, razgovarali smo sa mladim autorom o temama koje, direktno i indirektno, dotiču sve ono što je pratilo rad na pomenutom filmu: umjetnicima i umjetnosti, moći i nasilju, novcu i stvaralaštvu.
- Ako me pitate da li je moguće smjestiti jednu biografsku priču tako velikog slikara kao što je Dimitrije Popović u pola sata, reći ću da - nije. I zato sam odabrao drugi pristup, praveći otklon od koncepta biografskog dokumentarnog filma - kazao nam je Marunović na početku razgovora.
Dalje navodi da je film nastajao prema stvaralačim ciklusima našeg poznatog slikara u kojima se ogleda sve ono što nas svakodnevno okružuje, svi mitovi i sve stvarnosti.
- Popović zbilja ima nekakvu snajpersku optiku koja je tačna, proročka, nepogrješiva i koja cijelom filmu daje jednu notu uvjerljivosti. Ta elegancija snajpera koja je ekvivalentna eleganciji klavira, ta dva antipoda, predstavljaju dualitet ljudske prirode - stvaralaštva i destrukcije, nečega što nas oduvijek karakteriše - dodaje naš sagovornik.
Svoje novo ostvarenje smatra dijelom - angažovanim filmom. Ono koje je bilo mnogo angažovanije, a ticalo se promocije prava LGBT osoba, i danas je razlog zbog kojeg se ne osjeća sigurno. Samo tokom ljeta, imao je više incidentnih situacija.
- Iako se stvari mijenjaju, Podgorica je i dalje opasno mjesto - ne samo za homoseksualce, već i za sve ljude koji razmišljaju drugačije u odnosu na tradicionalne društvene norme koje su dominantne u našem društvu.
On podsjeća da se u Crnoj Gori "sve možete procijeniti kroz politiku", ali su sve političke strukture, zapravo, konzervativne i retrogradne.
- Ako se vratimo na političare, poštovanje ljudskih prava postoji kao opšte mjesto. No, to ne odlazi dalje od onog najvećeg provincijskog poltronstva prema Evropskoj uniji i institucijama. Ako donosioci odluka nemaju empatiju prema dijelu stanoništva, ako nemaju svijest, moraju barem da imaju obavezu da kreiraju javno mnjenje. U suprotnom, nijesu ništa drugo do provincijski, poltronski pioni, taoci sopstvenih zabluda. Na žalost, crnogorska politička elita je takva - zaključuje Marunović.
ANALITIKA: Koliko je teško sažeti priču jednog umjetnika u pola časa dokumentarca, tim prije što je riječ o Dimitriju Popoviću, jednom od najvećih savremenih crnogorskih stvaralaca?
MARUNOVIĆ: Propozicije javnog poziva Ministarstva kulture i ArTVisiona bile su specifične i podrazumijevale su slobodnu formu sa zadatostima: slikar s Mediterana, velika biografija i trajanje do pola sata. U procesu maštanja, nametnulo se pitanje kako jednu ogromu karijeru, kakva je ona Dimitrija Popovića, smjestiti u bilo kakvu filmsku formu od pola sata. Odlučio sam da to ne bude biografski, već film koji će biti određen korpusom tema koje nam Popović plasira kroz nekoliko ciklusa. Izazov je bio koje cikluse da koristim za film, pa sam odabrao one koji nam na najdirektniji način komentarišu paradokse savremene - prije svega - zapadne civilizacije, kroz fenomene konzumerizma, eksploatacije ženske seksualnosti i senzualnosti kao sredstva marketinga za bilo što što se danas prodaje. Popovićev umjetnički korpus obiluje tim temama: znamo njegovu fascinaciju ženama kroz biblijske likove, kao što su Saloma, Magdalena, Judita, pa do savremenih medijskih ikona - od Merilin Monro do Severine Vučković. I, konačno, njegov posljednji ciklus "Harmonija", koji je crnogorskoj javnosti još prilično nepoznat, a na radikalan način komentariše ženu kroz medijske stereoptipe: Fashion TV, modu, konzumerističku dekadenciju i svođenje žene na instrument prodaje. Zato ovo nije biografski film o Dimitriju Popoviću, već je Dimitrije Popović glavni junak priče koja je duboko uronjena u njegov slikarski korpus, i govori o fenomenima koje nam je otkrio. Film nema formu klasičnog dokumentarca, već je više bunjuelovsko-dokumentaristički, sa nekim nadrealističnim scenama, principima asocijacija, reminiscencija, pun simboličkog i angažovanog, što je, kao izraz, potpuno novo za mene, pa je predstavljalo još veći izazov.
ANALITIKA: Završne scene "Preludijuma za snajper" snimljene su u Parizu dvadeset dana prije napada na satirični magazin "Šarli ebdo". No, zadnji minuti filma posebno dobijaju na težini nakon nedavnih terorističkih napada u kojima je život izgubilo 130 osoba, tačno deset dana prije premijere filma. Što nam to govori?
MARUNOVIĆ: Svi moji dosadašnji projekti bili su snažno društveno angažovani i većina je pokrenula neke društvene procese, makar na nivou debate. Iako nijesam imao ambiciju da ovaj film bude u toj mjeri angažovan, prateći Popovićevu optiku za neke fenomene, a zbog realnih okolnosti tokom i nakon snimanja, film je zbilja postao izuzetno interaktivan sa stvarnošću. Scena u Parizu sa otvaranja njegovog koncepta "Pjesma bez riječi", koji mi je poslužio kao inspiracija za naziv filma "Preludijum za snajper", korespondira sa bazičnom idejom filma: da je ta njegova optika - snajperska, lična, umjetnička - toliko hladna, nepogrješiva, elegantna, ubitačno stroga i - tačna. Njegov stravično opominjući rad - simbioza klavira i snajpera - u zajedničkom bitisanju perfektno funkcionišu, kao da su dio jednog bića. Ta elegancija snajpera koja je ekvivalentna eleganciji klavira, ta dva antipoda, predstavljaju dualitet ljudske prirode - stvaralaštva i destrukcije, nečega što nas oduvijek karakteriše. Njegov rad zbilja ima i proročku dimenziju, jer se samo dvadesetak dana nakon izložbe desio teroristički napad na "Šarli ebdo". Tokom zadnjih intervencija na filmu, samo deset dana pred premijeru, u Parizu se desio i drugi teroristički napad... A posebno mi je bilo fascinantno kada sam vidio da se umjetnik s klavirom pojavio na ulici, na mjestu napada, i odsvirao "Imagine" od Džona Lenona.
ANALITIKA: Da li umjetnost može biti i pogrešno upotrijebljena, zloupotrebljena? Nažalost, ne treba zaboraviti da su oba teroristička napada na neki način povezana sa umjetnošću: prvi je napad bio na magazin koji objavljuje karikature, a drugi, pored ostalog, tokom jednog koncerta.
MARUNOVIĆ: Po svojoj snazi da pokreće stvari, umjetnost bih poredio sa religijom, jer je izuzetno moćno sredstvo za bilo koju vrstu manipulacije - kao i religija. Prava umjetnost može biti opasna ukoliko se stavlja u službu bilo kakve politike i kroz istoriju civilizacije znamo da se to često dešavalo. Ali, čak je i "zla umjetnost", ona u službi najvećih zločinaca, bila fenomenalna! Sjetimo se samo nacističkih umjetnika, počev od Leni Rifenštal, a i na Balkanu ih ima... Umjetnost je, stvarno, oružje koje je vrlo opasno ako je u službi velikodržavnih, religijskih i sličnih projekata. No, onda se, paradoksalno, postavlja pitanje: da li slobodu umjetnosti treba ograničiti, gušiti političkom korektnošću i socijalnim, društveno-odgovornim ponašanjem? Mislim da umjetnost, ako je dobra, mora biti amnestirana od bilo koje cenzure. Umjetnost je neuhvatljiva i ne smije se kontrolisati. Jer, ako je ta umjetnost dobra, ona će opstati. Moji projekti su, pak, uvijek bili u službi nekakvog ljudsko-pravaškog ili angažovanog, društveno-odgovornog projekta. Uvijek sam umjetnost "koristio" u plemenite svrhe, za neka opšta pitanja osvajanja sloboda u zapadnoj civilizaciji: pitanja prava homoseksualaca, osnovnih ljudskih prava, prava žena. Isto tako, paradoksalno je da umjetnički projekti u službi "zlih" epoha i vladara isto mogu da budu veličanstveni. Moral jeste, u biti, eksluzivna premisa umjetnosti, ali to, nažalost, nije pravilo.
ANALITIKA: Teror prema masi polazi od nasilja prema pojedincu, koji ste i sami osjetili. Upravo zbog sloboda o kojima govorite - spota kojim su promovisana prava LGBT osoba - bili ste žrtva homofobnih, fizičkih napada. Problemima drugačijih i osoba sa margine bavili ste se i u proteklih nešto više od godinu dana kroz predstave "Koza ili ko je Silvija" čijom režijom ste zaokružili specijalističke studije na cetinjskom FDU. Uslijedila je dokumentaristička drama "Sedam", čija je tema nasilje nad ženama. Možemo reći da je na tom tragu i "Nevidljivi teatar", pozorišna forma koju ste sa glumcima Anom Vučković i Aleksandrom Radulovićem razvili kroz nekoliko nedavnih projekata? Da li su danas, tri godine nakon napada, Podgorica i Crna Gora postale za Vas sigurnije mjesto?
MARUNOVIĆ: Bez obzira na to što se meni poslije pomenutog spota život pretvorio u nepodnošljivo stanje konstatne strijepnje za ličnu, sigurnost moje porodice i prijatelja, ja sam na jedan čudan način bio srećan zbog toga što se dešava. To je dokaz - možda i prvi put u Crno Gori - da je umjetnost relevatna, da može da mijenja stvari, da može da utiče na tokove, da nijesmo toliko oglušeni o umjetnost, da ne egzistira isključivo kao elitistička u salonima raznih institucija kulture, već da se preselila na ulice, u kafane, na trgove, da zbilja mijenja stvarnost. Nakon tog spota, javnost je postala toliko polarizovana, da se ne sjećam da se to ranije dogodilo - mimo političkih opcija. Uprkos problemima koje sam imao, sve to mi je vratilo vjeru u angažovanu umjetnost kao moguću i relevatnu društvenu, političku, socijalnu opciju. Iako je spot stavio na prvo mjesto društvenih tema pitanje poštovanja prava LGBT osoba, a stvari se u međuvremenu značajno pomjerile, i danas imam incidente - ovog ljeta bilo ih je nekoliko. Moram da pazim kuda se krećem, s kime se družim. Postoji disciplina društvenog ponašanja na koju sam navikao. Stvari se mijenjaju, ali je Podgorica i dalje opasno mjesto - ne samo za homoseksualce, već i za sve ljude koji razmišljaju drugačije u odnosu na tradicionalne društvene norme koje su dominantne u našem društvu. U Crnoj Gori, nažalost, sve možete procijeniti kroz politiku. Stavovi većine političkih struktura suštinski nijesu različiti u odnosu na goruća pitanja, kao što su prava poštovanja LGBT osoba. Sve su, zapravo, veoma konzervativne, užasno retrogradne. I prirodno je da su i njihovi glasači, sljedbenici, isto takvi, jer politika je uvijek bila i pedagoški mehanizam. Kompletno društvo, uključujući političke partije i državne institucije, mora mnogo agresivnije da probija barijeru koju je civilizovani svijet srušio prije 30 ili 40 godina.
ANALITIKA: Ali, većina stranaka - naročito onih koji imaju odrednicu "socijalistička" u svom nazivu, bez obzira kojoj nacionalnoj struji pripadaju - u svojim programima navode da podržavaju LGBT populaciju. Da li je ograničenost posljedica neslobode našeg duha ili aktuelnog društvenog trenutka?
MARUNOVIĆ: Razlozi za to podrazumijevaju konglomerat različitih aspekata. Ako se vratimo na političare, kao dominantnu društvenu elitu, i njihove programe - čak i onih radikalnih stranaka - poštovanje ljudskih prava postoji kao opšte mjesto. No, to ne odlazi dalje od onog najvećeg provincijskog poltronstva prema Evropskoj uniji i institucijama, do te mjere licemjernog, da ni jedna politička figura ili poslanik svih tih "proliberalnih", "demokratskih" struktura nikada nije iskreno stao u zaštitu prava bilo kojeg LGBT slučaja u nekom incidentu. To samo govori o licemjerstvu ljudi koji sjede u parlamentu. Ako donosioci odluka nemaju empatiju prema dijelu stanovništva, ako nemaju svijest, moraju barem da imaju obavezu da kreiraju javno mnjenje. U suprotnom, nijesu ništa drugo do provincijski, poltronski pioni, taoci sopstvenih zabluda. Nažalost, crnogorska politička elita je takva i dok god svi ti poslanici, političari ne budu pojedinačno istupili kao nečiji autoriteti - a meni oni to sigurno nijesu - to će ostati problem i ništa se neće mijenjati.
ANALITIKA: Ako umjetnost, ipak, ima neku moć, da li to znači da treba pružiti šansu svakome u Crnoj Gori da od institucija - prije svega Ministarstva kulture - i pojedinih preduzeća dobije novac i radi, bez obzira koliko je u tome uspješan?
MARUNOVIĆ: Princip raspodjele državnog novca za kulturne potrebe i dalje je dominantno interesni, partijski i politički. Svi to znamo, ali ne znam zašto je i dalje tabu, zašto o tome javno ne progovorimo. Crnogorski umjetnici koji se finansiraju od državnog novca nijesu isključivo oni koji imaju uspješne projekte, mada ima i takvih, što je jedno od glavnih svjedočanstava koliko smo daleko od države sa ozbiljnom kulturnom politikom. Jer, kada se tako neodgovorno raspolaže sa tako malo novca, to stvara dalekosežne posljedice. Da ne otvaramo priču koliko je kultura važna za imidž jedne države - gorući problem kulture naše države je da novac ne dobijaju neki mladi, uspješni stvaraoci, a vidimo da ih je sve više, po nagradama i priznanjima u inostranstvu. Ne postoji sistem kritike, ni u teatru, ni na filmu, ni u bilo čemu drugom. Ako napraviš fijasko, to nikada neće biti okarakterisano kao fijasko i minus za sljedeći projekat. Možeš da napraviš koliko hoćeš loših projekata i po istim kriterijumima - političkog angažmana, društvene povezanosti i ličnih interesa - dobićeš novac za naredni. Čini mi se da je to glavni problem. Ja, eto, spadam, u grupu umjetnika čijih 90 odsto resursa dolazi od novca iz inostranstva. I zato je važno prisustvo stranih institucija i ambasada, jer bez njih, recimo, ja ne bih mogao da radim - pogotovo ne teme koje biram. To ne preporučuje Crnu Goru kao civilizovano društvo, što je veliki problem.
ANALITIKA: Festival uličnog teatra "Open Sky" koji je u maju priređen u Budvi, imao je jednog predstavnika Crne Gore - bio je to nastup koju ste Vi režirali. To Vam je ujedno otvorilo vrata kod ljudi iz Rusije koji finansiraju umjetnost.
MARUNOVIĆ: Dukley Art Community Center pokrenuo ogroman umjetnički projekat u Crnoj Gori o kome mediji, iz nekog razloga, veoma škrto informišu javnost, a uložen je veoma respektabilan novac. U tom art-karavanu sam i ja našao svoje mjesto, gostovanjem na "Open Sky" festivalu. Da budem iskren, zvali su me da ispune kvotu - prisustvo nekoga iz Crne Gore, jer se festival odvija u Budvi - bez velikih očekivanja, jer je učestvovalo desetak teatarskih trupa iz cijele Evrope. Na kraju, bili su zaprepašćeni da je, po njihovom priznanju, koncept iz Crne Gore bio daleko najbolji. Veoma sam zadovoljan što su mi pružili priliku da se bavim konceptom nevidljivog teatra, jer sam za takve moje prijedloge u Crnoj Gori nailazio na potpuno nerazumijevanje. Nevidljivi teatar je nezahvalan za soc-kulturnu baštinu koju mi i dalje njegujemo: nema pozivnica, elitističkih premijera, publike, rukovanja, fotografisanja... svega onoga malograđanskog. U pitanju je apsolutni teatar, živ i angažovan, koji će me vjerovatno potpuno odrediti u budućnosti, kad je pozorište u pitanju. Tako sam sam sebi otvorio prostor da Dukley Art Community Centre finansira moj naredni projekat, jer sam postao njihov rezidentni umjetnik. Uz njihovo razumijevanje i strast prema teatru, dobio sam priliku da radim nešto novo i radikalno.
ANALITIKA: Pored toga što se postavlja pitanje da li bi mogli da radite ako Vam mogućnosti za to ne obezbijedi neko iz inostranstva, pitanje je i da li u Crnoj Gori može bilo ko može da se pokaže i dokaže kao umjetnik?
MARUNOVIĆ: Taj sindrom znamo odavno - od Dada Đurića i Živka Nikolića - pa do Dimitrija Popovića, a postoji i danas. On je kao mlad, srećom, otišao u Zagreb i odatle napravio svjetsku karijeru. Da je ostao, bez obzira na ogroman talenat koji je nosio i uspjehe koje je postigao čak i dok je živio na Cetinju, siguran sam da se to ne bi desilo.
Kada sam počeo da se bavim Dimitrijem za film, bilo mi je nevjerovatno koliko sam negativnih komentara dobio o njegovoj umjetnosti. Nije me to iznenadilo od njegovih starijih kolega, jer je to ta crnogorska - a i umjetnička sujeta - koja će uvijek umanjiti, poništiti, učiniti manje vrijednim. Za mene je to nevjerovatno, jer je "fenomen Dimitrije Popović" opšte mjesto, Crnogorac koji je napravio ogromnu slikarsku karijeru, čovjek kome su Pirs Brosnan i Džoni Dep veliki fanovi, pa i papa Jovan Pavle II bio je njegov obožavalac, umjetnik koji je dva puta izlagao sa Dalijem i jedini crnogorski umjetnik koji je izlagao u Pantenonu. Ali, tako je u Crnoj Gori. I to je smiješno. I to je tužno. A niko ne može postati dobar umjetnik ko na taj način tretira svoje kolege. Onda nemaš to šesto čulo koje, na primjer, Popović ima - koji osluškuje, dobro prognozira, tačno komentariše stvari. O svemu najbolje govori komentar nakon najave filma o Dimitriju Popoviću: "Stvarno ste malo požurili, čovjek je i dalje živ". Zbilja: da li neko mora da umre da bi pokupio lovorike? To govori o duboko provincijskom karakteru našeg naroda, nažalost. Postoji još jedan sindrom o kome nerado govore moje kolege: taj mali kulturni prostor, mali "kolač" koji moramo svi da dijelimo. Čini se da se u našem poslu stvara atmosfera koja ne podrazumijeva zdravu konkurenciju, već samo sujetu i zavist, pa ćete od sunarodnika rijetko dobiti priznanja za ono što radite. Čak i najveću nagradu da dobijete, uvijek će neko prokomentarisati kako se laureatu "posrećilo" ili da to "nije neki festival". Drago mi je što su moje mlade kolege u posljednje vrijeme dobijale neke izuzetno značajne nagrade na festivalima u Evropi, jer upravo to ostavlja bez riječi sve one ljude koji pokušavaju da umanje značaj kvalitetnih umjetničkih projekata u Crnoj Gori.
Kristina JERKOV
