Piše: Jovan NIKOLAIDIS
Imao je nekoliko ponuda za radni angažman u inostranstvu; sve ih je odbio. "Volim Crnu Goru, njoj i svojoj porodici hoću da doprinesem, samo ovdje mogu da funkcionišem".
Kad je bilo izvjesno da diplomom može tek da maše kao kineskom lepezom za hlađenje, okrenuo se okućnici. Živio je u zajednici: Đed, Baba, neudata Sestra-invalid, Otac, Majka, Žena i, već - dvoje djece. Bio je jedini školovani među njima, sva ostala famelja: o zemlji i za zemlju. Sazvao ih je jedne večeri "oko ognja" i – o svemu su se dogovorili. Bilo je to na Badnje veče. Da im potom bog pomogne kad društvo ne želi. Do ponoći su sjedjeli na štoklicama, pekli kestenje i umakali orahova jezgra u bagremov med. Baba je na pjadeli iznosila priganice, pune mirisa maslinovog ulja, a Đeda su zadužili da bukarom vina dežura od pojate do kužine. Poslije ponoći Otac je uzeo levor i sa dvorišta jednim hicem dočekao Hristovo rođenje. Đed je s briskulinom pošao da sa greda ošega faše "suvoga", a Baba je, mrmljajući svoje poborske gatalice, bacala u oganj lišće lovorike. Majku su zadužili da na spicu, više žara, vrti kobasice, a đecu je žena poslala na koćetino polje. Razgovarali su tiho a smijali se gromoglasno. Vino im je pjevalo u uvo onu iskonsku: "idite vi, ja ću ve stići", ali više nije bilo opasnosti, jer su se u svemu našli na jednome: radiće svi, bez žalbi i prigovora, a napredak mora doći kad su svi na jedan vagan i jedan takulin. Đed je još rekao: "Kad stanemo na čvrsto, onda ćemo se dijeliti. Krvnik jedva i čeka da se poskubemo. Dako do tada i ovaj kastig narodnji pasa"...
Raspodjela posla: Sve imanje staje u stotinjak rala, a svaka stopa obrađena, uredna, pod konac. Đeca mu se ne gade kozijega mlijeka, njihove igračke su kokoši i jarad. Za džardine nadležan je Otac, dok Majka posluje oko živoga. Đed, iako je uvatio devedesetu srkom rakije iz bocunića dan otvara, idući da za koze naramak goropasa snese. Baba, zgrčena, s dušom na vrh nosa, po vas dan mota kuđeljom. Žena mu, suva kao košet, a nemirna kao jare. Iako noseća sa trećim pod srcem, strca po vas dan, od đece do starijih, smijući se kad joj se plače, a ćuteći kad bi i trebala šta reći. Drva za ogrijev zimi naslažu pod šufit tokom ljeta, do maja mjeseca se isplanira ono što ih čeka iza septembra. Svemu način i na vrijeme. "Vidiš kako su mi studije valjale. Nemamo praznih hodova, sve je naše trudbeništvo, brate slatki, iz matematike izišlo", žali se Gazda, dok mi pokazuje novi, njegov način rezidbe loza. Namilim se njihovoga truda i reda, malo mi nedoumice ostane za olovku.
Dobro poznajem porodicu o kojoj pričam. Prve smo komšije, a skupa sa "mašincem" sam se jedno vrijeme kombesa s onima što su lozinku "rat za mir" sricali kao psalme. Sad se više, ni u vicu, ne tičemo politike, zemlja nas zove, a njen zov čovjeku ne da da luta - zemlji se saginjati naše je. Tada se i drugarstvo komšijsko pretvara u bratstveničko druženje. A meni je u njihovoj kući vazda bilo mjesto đe bi još jednog sina postavili, da su ga imali. I dobrota, ona vrsta pouzdane prisnosti crnogorske koju ljudi vezani za plodove zemlje tako uporno i iskreno znaju da daju, mene je uvijek dočekivala, kad bi njihovu kaprcelu prelazio.
Alavi političari i tobožnje reforme: Danas, kad se u Crnoj Gori sve lomi oko potrebe da se saberemo i, kakvi god da smo i od kojih god da smo, zajednički pronađemo pogubljene ideale i vjeru, priča o intelektualcu koji je, ne mogavši da napreduje u profesiji, zbog hiljadu i jednog razloga a nizajednog kriv, može biti poučan pokaz ministarstvu poljoprivrede i ministarstvu finansija, ama svim ministarstvima na čelu sa svim premijerima, pa na gomilu svima koji su se zaletjeli misleći da su tice nebeske a ne čeljad kratkovjeka, kako se može i kad se zna i kad se hoće, postići rezultat bolji od svih onakvih koje im preporučuju alavi političari u ispraznom žongliranju riječima oko reformi i za reforme. Sve što moj komšija i prijatelj organizuje na "svojoj carevini" zasnovano je na praktičnom, volji i radišnosti, a bez taštine i velikih zanosa. On uporno radi i svemu zna pravac jer je mučenik na malo zemlje, sa malo stoke, ali sa punom kućom - zdravim i poslušnim ukućanima. Čije se staze ne presijecaju, no ulivaju u jednu džadu. U onu rijeku koju smo nekad zvali "narodsko blagostanje". Sve projekte "indžilir" je iscrtao svojim žuljevima i zdravim duhom. Teško da će takvome išta nedostajati, ma kakve oluje tukle njegovu malenu zajednicu, ma koji demagozi, oni na vlasti i oni koji se spremaju da na vlast zasjednu, vitlali svojim zastavama. On je sa svojima odlučio da ne politizira već proizvodi, i da troši koliko privredi. Pod njegovim krovom stanuju ljubav i volja, skromnost i objektivnost. Treba li Crnoj Gori bolji i zdraviji dokaz patriotizma od njihovoga?!
