„Mnoga aktuelna istraživanja u nastanku kardiovaskularnih, endokrilnih, onkoloških i niza drugih tjelesnih bolesti uključuju psihološki faktor kao jedan od značajnijih“, kaže u intervjuu za Portal Analitika Burdžović.
Prema njenim riječima, u psihijatrijsku psihopatologiju je, osamdesetih godina, uveden termin aleksitimija koji karakteriše nemogućnost prepoznavanja sopstvenih osjećanja.
„Nekako mi se čini, da ovaj termin koji je kasnije preobražen u termin somatotimija najviše odgovara našem mentalitetu. Naime, on naglašava kulturološki uticaj na korišćenje somatskog jezika kada se putem tjelesnih sipmtoma izražava emocionalni poremećaj. Od davnina, u našoj kulturi, pokazivanje emocija uglavnom označavalo kao znak slabosti. Kao što su tijelo i duša neraskidivi djelovi cijeline, tako se može reći da svaka tjelesna bolest uvijek propraćena nekom psihološkom reakcijom. Isto se može reći „da ne postoji psihološki doživljaj koji može izbjeći nesvjesnu reakciju tijela“, kaže Burdžović, inače jedna od najvećih ekspertkinja u ovoj oblasti.
ANALITIKA: Da li je moguće da psihološki stres može dovesti do razvoja tjelesne bolesti?
BURDŽOVIĆ: Još od davnina, uočeno je neraskidiva povezanost između psihološkog distresa i pojave tjelesne bolesti. Naime, stresnom reakcijom, naš organizam pokušava da održi fizološku ravnotežu. U momentima kada on to svojim mehanizmima ne uspijeva, dolazi do razvoja distresa, tj. niza poremećaja koji na kraju rezultiraju tjelesnom bolešću.
ANALITIKA: Govori se mnogo o psihosomatskim bolestima u Crnoj Gori. Šta su to psihosomatske bolesti i kakav uticaj imaju emocije na njihov nastanak?
BURDŽOVIĆ: Kada je riječ o psihosomatskim bolestima, zajedničko im je da psihološki uticaj presudno utiče na njihov nastanak, kasnije tok i prognozu. Prema prvim studijama, urađenim iz domena psihosomatike, smatra se da su emocije jedan od glavnih pokretača raznih fizioloških procesa, koji u stanjima distresa mogu da dovedu do raznih fizioloških poremećaja. Svako može da primjeti reakcije organizma u momentu kada osjeća intezivne emocije poput straha, bijesa, ljutnje, radosti i kada one su praćene „lupanjem“ srca, ubrzanim disanjem, pojačanim znojenjem i nizom drugih manifestacija...
ANALITIKA: Od čega zavisi da li će doći do razvoja ovih poremećaja?
BURDŽOVIĆ: Postoje razni činioci koji utiču na razvoj psihosomatske bolesti, kao što su struktura ličnosti, genetska predispozicija, socijalni momenat u kome se osoba nalazi, kao i niz drugih faktora. Mnoga aktuelna istraživanja u nastanku kardiovaskularnih, endokrilnih, onkoloških i niza drugih tjelesnih bolesti- uključuju psihološki faktor kao jedan od značajnijih.
ANALITIKA: Kako bi Vi okarakterisali stanje emocija našeg naroda?
BURDŽOVIĆ: U psihijatrijsku psihopatologiju je osamdesetih godina uveden termin aleksitimija koji karakteriše nemogućnost prepoznavanja sopstvenih osjećanja. Nekako mi se čini, da ovaj termin koji je kasnije preobražen u termin somatotimija najviše odgovara našem mentalitetu. Naime, on naglašava kulturološki uticaj na korišćenje somatskog jezika kada se putem tjelesnih sipmtoma izražava emocionalni poremećaj. Od davnina, u našoj kulturi, pokazivanje emocija uglavnom označavalo kao znak slabosti. U takvom okruženju se vremenom iskazivanje emocija na objektivan način skoro iskorjenilo. Rijetke su porodice u Crnoj Gori koje su odoljele tim negativnim uticajima sredine.
ANALITIKA: Šta mislite o zdravstvenoj kulturi kod nas?
BURDŽOVIĆ: Lutanja u dijagnostikovanju mnogih bolesti su vrlo česta, a razlozi za to su mnogobrojni. U vremenu kada je dostupnost informacijama isuviše laka, kontradiktorno je to da analizom našeg društva, osnovno zdravstveno obrazovanje je i dalje na niskom nivou. I dalje se kod ljekara odlazi, isključivo, onda kada organizam počinje da šalje prve znake. Na žalost, za mnoge bolesti od momenta pojave prvih simptoma, pa kroz period dijagnostikovnja, do uspostavljanja dijagnoze liječenja, rezultati izostaju zbog gubitka na vremenu.
ANALITIKA: Koji su nedostaci našeg zdravstvenog sistema?
BURDŽOVIĆ: Svjedoci smo da se, u novije vrijeme, pojavio veliki broj usko specijalizovanih grana medicine, koje se isključivo bave pojedinim dijelovima organizma, može se reći pojedinim bolestima. Stiče se utisak da se takvom praksom, udaljavamo od sagledavanja cijeline, da vrlo često ne sagledavamo bolest i bolesnika, kao jedan mozaik u kome svaki kvadratić ima svoje mijesto.
S druge strane, sistem organizacije zdravstva kod nas, pred svakim ljekarom, postavlja sve veći broj zahtjeva. Broj pregleda je znatno iznad kapaciteta svakog pojedinca zaposlenog u zdravstvu. Takođe, medijska klima koja sada vlada u Crnoj Gori nije ni najmanje naklonjena ljekaru kao nosiocu zdravstvenog sistema.
Tako „umoran ljekar“, uglavnom, pribjegava kauzalnoj medicini, tj. liječenju posljedica, a nerijetko prenebegne traganje za uzrokom, koje je u stvari jedini pravi put ka izliječenju. Na taj način, može se reći da „lutaju“ i pacijent i ljekar, a i zdravstvni sistem u cjelini.
ANALITIKA: Kakav tretman i liječenje zahtjevaju psihosomatski poremećaji?
BURDŽOVIĆ:Još Hipokrat, koji se smatra „ocem medicine“, liječenju je pristupao na holistički način, smatrajući da se ne može liječiti bolest ako se ne liječi bolesnik. Holistički pristup liječenju podrazumijeva istovremeno bio-psihosocijalni tretman. Ne postoji efikasna medikamentozna terapija, bez prave psihološke podrške, bez adekvatnog socijalnog tretmana. Sve ovo su neraskidivi djelovi sistema bez kojih nema izliječenja.
Predrag ZEČEVIĆ
Foto: I. Božović
