Piše: Blažo SREDANOVIĆ
Početak Prvog svjetskog rata brzo je odjeknuo među crnogorskim iseljenicima u Americi, koji su bodro čuvali zavjet i ljubav prema svojoj otadžbini i idetinfikovali se sa sudbinom “Starog kraja”, kako su zvali Crnu Goru, kojoj su vazda bili spremni da priteknu u pomoć i da se za nju žrtvuju. Taj patriotizam, predanost i herojstvo izrazio je kralj Nikola u pjesmi: “ Kolo Crnogorskih Amerikanaca”:
Iz daleke Amerike
Crnogorac vitez hita:
“Da l` ću u boj prispjet` ljuti”
On u svaki pristan pita.
“Bože sveti, ne daj samo
Da krvavi boj prestane,
Dokle ova teška lađa
Uz moj mili kraj pristane”.
Zakletva pred polazak u otadžbinu: Prvi kontigent crnogorskih dobrovoljaca stigao je u Solun sredinom avgusta 1915. godine na dva kanadska broda pod zaštitom savezničke flote. Odmah su upućeni preko Đevđelije i Mitrovice u Crnu Goru. Druga grupa dobrovoljaca počela se okupljati sredinom iste godine u Vankuveru, odgovarajuci na poziv opunomoćenih izaslanika crnogorske vlade Jovana Matanovića i Sava Đuraškovića, da u ime prađedovskog amaneta ispune svoj zavjet za slobodu!
Okupljeni u Vankuveru položili su zakletvu pred polazak u otadžbinu: “Zaklinjem se sinovskom ljubavlju svoga roda, zaklinjem se slovenskom krvlju svoga oca i plemenitim mlijekom majke svoje, zaklinjem se patničkim pepelom naših predaka, svetim prahom rođene grude svoje, da ću stajati junački neustrašivo rame uz rame, hrabre crnogorske i srbijanske vojske, u svetoj borbi za oslobođenje i ujedinjenje svih Jugoslovena, do posljednjeg daha, do zadnje kapi krvi. Tako mi pomogao veliki Bog Pravde, Istine i Slobode”.
Dobrovoljaca je bilo oko pet stotina, među kojima je bila i jedna misija Crvenog krsta. Najviše je bilo Crnogoraca, ali i Hercegovaca, Ličana, Hrvata, Bosanaca, pa i jedan Rus iz Sibira, kojem je crnogorski konzul u Americi Ante Seferović uručio barjak. Za vrijeme putovanja dobrovoljci su se pod nadzorom engleske komande formirali u bataljone čete i vodove. Dok su bili u vojnom logoru, nad kojim se gordo vila crnogorska zastava, dobrovoljci su izvodili vojne vježbe. Mada nijesu imali uniforme živjeli su vojničkim životom, noseći na ruci malu nacionalnu zastavu na kojoj je pisalo: "U boj za narod svoj!”
Putovanje dugo 25 dana do Napulja, a onda polazak iz Brindizija: Iz straha od njemačkih podmornica putovali su zaobilaznim, bezopasnim pravcima, bez svijetla i u tišini. Poslije 25 dana teškog i napornog putovanja dobrovoljci su stigli iz Halifaksa u Napulj 18. decembra po starom kalendaru, a nekoliko dana kasnije u Brindizi. Uoči Badnjeg dana parabrodom “Brindizi”, na kojem je bio i veliki utovar hrane i sanitetskog materijala, isplovili su noću za Medovo. Zbog neprijateljskih podmornica brod su pratila četiri italijanska torpiljera, a bila je u pratnji i jedna teretna lađa.
Na Badnji dan ujutro po starom kalendaru oko osam sati brod se polako približavao malom i pjeskovitom albanskom pristaništu Medovo (San Đovani di Medua) na kojem je bilo mnoštvo razbijene srpske i crnogorske vojske. Kada je brod bio na oko petsto metara od obale začula se jaka potmula detonacija - kako to opisuju hroničari - a na osnovu iskaza mnogih očevidaca. Mlaz vode uspeo se iznad broda, a gusti crni dim počeo je da ga obavija. Mina je eksplodirala kad je već bio dat znak za pripreme iskrcavanja, pa je većina dobrovoljaca sišla u potpalublje da prihvati prtljag. Ljudski krici i prodorni zvuci brodske sirene ispunili su prostor. Uzalud se čuo vapaj za pomoć - nje nije bilo. Veliki broj ljudi sa pristaništa posmatrao je u panici ovaj grozni prizor, skamenjeni od užasa, jer niko nije mogao pomoći. Nesuđeni ratnici bili su prepušteni morskim talasima. Nekoliko čamaca najzad je spušteno sa poluteretne lađe, ali suviše kasno. Mnogi nijesu znali da plivaju, već su se bespomoćno hvatali jedan za drugog, ili za otpatke sa broda. Poslije nekoliko minuta ove jezive drame brod je potonuo. Ljudi i predmeti nastavili su da se okreću i prevrću u vodi. Na vrhu katarke potonulog broda, koja je jedva primjetno virila iz vode, okupila se grupica brodolomnika, koji su se borili sa vjetrom i talasima. Najviše ih je stradalo od eksplozije i kasnije su vađeni iz utrobe broda. Po svoj prilici, brod je naišao na minu, ili je bio torpedovan od austrijske podmornice.
Stogodišnja zagonetka: No, i poslije sto godina, ostala je zagonetka - kako je moglo da se dogodi da na tako malom udaljenju od obale i u prisustvu tolike vojske, pa i nekih savezničkih brodova, gotovo niko ne pritekne u pomoć dobrovoljcima? Čak kod nekih postoji sumnja da je brod namjerno torpedovan!?
Izvještaji su kontroverzni, ali se vjeruje da se od oko 500 dobrovoljaca podavilo ili poginulo njih 328, dok su se ostali spasili. Njihovo stanje bilo je jadno i žalosno. Promrzli u hladnoj vodi i polunagi, zamotani u vrećama od brašna, lutali su uz obalu očekujući da im talasi izbace brata ili rođaka da ih sahrane. Stiskali su se oko malih vatri od gomolica uglja i okretali se da se suše i ogriju.
Među njima je bio i Ilija Jovetić iz crmničkog sela Podgor koji, po pričanju njegovog sina Milorada, nije znao da pliva, ali se grčevito držao za neku dasku, koja je plutala na vodi sve dok nijesu stigli spasioci. Njegove se muke nijesu tim završile. Uskoro je bio zarobljen od austrougarskih vlasti i proveo je u zarobljeničkom logoru dvije godine. Kad je završen rat, ponovo je pošao u Ameriku đe je i umro 1941. Sahranjen je na crnogorsko-srpskom groblju u rudarskom gradu Hazletonu, đe mu i danas postoji nadgrobni spomenik među 170 sahranjenih crnogorskih iseljenika. U tom gradu, nazvanom “Mala Crna Gora” življelo je nekada oko dvije hiljade nasih iseljenika.
Legendarni heroizam: Glas o medovskoj tragediji porazno je djelovao na već i onako napaćeni crnogorski narod i vojsku. Bilo je to u danima pred poraz Crne Gore u Prvom svjetskom ratu, kada iznurenoj i prepolovljenoj crnogorskoj vojsci, koja je uz velike žrtve i legendarni heroizam omogućila odstupnicu poražene srpske vojske prema Albaniji, više nijesu mogli pomoći nikakvi dobrovoljci. Ali, to nikako ne umanjuje veličinu njihovog patriotizma, niti divljenja njihove dostojne žrtve.
Kralj Nikola je tada boravio svoje posljednje dane u Crnoj Gori. Kada se na Kruševcu opraštao sa narodom preživjeli brodolomci došli su mu u posjetu. Susret je bio potresan. Kralj je zaridao pokrivši lice rukama. U opštoj nevolji, posjeta preživjelih iz Medove davala je još tužniji ton. Badnji dan uvijen u crninu! Sigurno najžalosniji u crnogorskoj istoriji.
Samo tri dana poslije brodoloma, kada je pored mjesta nesreće prošao kralj Nikola, napuštajući zauvijek Crnu Goru, na morskoj površini su se još mogli vidjeti komadi odjeće i prtljaga nesrećnih dobrovoljaca između djelova razbijenog broda.
Inicijativu za podizanje spomenika pokrenuo je naš iseljenik Miloš Radunović iz Sakramenta u Kaliforniji, koji je u ovoj tragediji izgubio svojeg brata. On je 22. septembra 1930. godine objavio u “Američkom srbobranu” članak pod naslovom “Duh zahvalnosti” u kojem je pored ostalog napisao:
“Naša istorija puna je velikih podviga i žrtava a tragedija i kob koja je zadesila naše dobrovoljce iz Amerike pod Medovom je među najvećim. Kako im je sudbina bila nemilosrdna pripremivši im groznu smrt u posljednji čas, tako ih prati i poslije smrti, jer su gotovo zaboravljeni. To je veliki grijeh svih nas kojeg treba čim prije da ispravimo. Smatram da je naš sveti dug sjenama stradalih dobrovoljaca podizanje dostojanstvenog spomenika”.
Inicijativa za spomenik pokrenuta u Americi: Ideja je svesrdno prihvaćena i već početkom 1931. osnovano je u Sakramentu “Bratsko Dobrovoljačko Udruženje Amerike i Kanade” a i brojne druge organizacije u svim većim gradovima. U domovini je ban Zetske banovine, Andrija Stanišić, formirao 5. marta 1933. Banovinski Odbor za podizanje spomenika potopljenim dobrovoljcima pod Medovom, na čelu kojeg je bio general u penziji Petar Martinović. Idejna skica za spomenik izabrana je konkursom. Odbori na Cetinju i u Americi jednoglasno su usvojili ideju i maketu poznatog crnogorskog vajara Rista Stijovića.
Bilo je dosta odlaganja u realizaciji ove ideje i nesuglasica među članovima Odbora na Cetinju. Neki su istupili, dok su novi birani, pa se tek februara 1938. godine pod pokroviteljstvom novog bana, Muja Sočice, ozbiljno prišlo izgradnji spomenika. Na trgu ispred Vlaše crkve na Cetinju, uglavnom od dobrovoljnih priloga naših iseljenika iz Amerike, konačno je podignut spomenik “Lovćenska vila” na kojem je katastrofa reljefno prikazana. U desnoj ruci, u osvetničkom zamahu, vitka i elegantna ženska figura drži visoko i pobjedonosno mač, a lijevom rukom prinosi lovorov vijenac žrtvama.
“Lovćenska vila” kao trajni simbol: Mnoge aktivnosti crnogorskih iseljenika iz nedavne proslosti, kao Prvi svjetski kongres u Njujorku 1999.godine i Drugi svjetski kongres na Cetinju 2000.godine, a naročito pripreme za referendum o nezavisnosti 2006.godine, bile su u znaku “Lovćenske vile”. Taj spomenik je za sve nas iseljenike postao simbol ljubavi, odanosti i žrtvovanja za domovinu, na koji smo često polagali vijence pijeteta sjenama medovskih stradalnika.
Mi današnji iseljenici po Americi i Kanadi, pitamo se - ko su i kakvi su bili ti naši ljudi spremni na tolike žrtve? Zar i oni nijesu imali biznis, kuće, ženu i djecu i svoje bližnje, kao što ih i mi danas imamo? Zar i oni nijesu imali planove za budućnost i radosti življenja kao što ih i mi imamo? Sve su ostavili da bi se se stavili u službu Crne Gore, u službu njenog postojanja i odbranu njene slobode i dostojanstva. Vjerujem da se na njihovu nesebičnu žrtvu i predanost u borbi za slobodu naslanjaju i kasniji svijetli datumi naše istorije, kao što su 13. jul 1941. godine i 21. maj 2006. godine.
Sjećanje na crnogorske dobrovoljce iz 1915.godine trebalo bi da nas ispuni osjećanjem duga i zahvalnosti. Nadamo se da će se mjerodavni postarati da se stogodišnjica ovog tragičnog, ali slavnog događaja obilježiti na dostojanstven način.
(Autor je predsjednik Udruženja Crnogoraca Amerike)
(Prva fotografija je sa portala montenegro-kanada.com. U tekstu piše: Na svom putu za Crnu Goru, Crnogorci su prvi put došli u malo kvebeško mjesto, đe se rijeka Svetog Mauricijusa na samom ušću razdvaja tri različita toka, ulijevajući se u veliku rijeku Svetog Lovra. To mjesto u kanadskoj provinciji Kvebek se zvalo – Tri rijeke. Na slici je prikazana atmosfera u vojnom kampu Tri Rijeke u vrijeme boravka crnogorskih dobrovoljaca 1915. godine. Pretpostavlja se da je kroz ovaj logor prošlo od hiljadu i po do dvije hiljade crnogorskijeh čeljadi. Naši iseljenici su dolazili iz raznijeh pravaca - Njujork, Čigago, Bjut Montana, Detroit, Vankuver, Toronto, Otava, Jukon, Montreal...)
