Novinarka Televizije Crne Gore, Mila Vuković, rođena je u znaku strijelca, 28. novembra 1981. u Kolašinu, uoči 29. novembra - tadašnjeg Dana republike. Kako s osmijehom kaže, „grad je slavio“. Majka joj je kazala da su se u vrijeme njenog rođenja na svakom koraku, u Kolašinu, vijorile zastave, jer se pripremala velika proslava.
Nakon završene osnovne škole "Risto Manojlović" i dobijene diplome "Luča", uslijedilo je školovanje u Gimnaziji "Braća Selić", gdje je Mila proglašena đakom generacije.
Kako dalje kaže za Portal Analitika, pripremala se da pođe stopama djeda Boža Vukovića - prvog crnogorskog doktora medicinskih nauka koji je specijalizirao na Sorboni - i upiše medicinu, jer joj je želja bila da postane hirurg. Nagovještavala je to od malena, njena ozbiljna posvećenost Prvoj pomoći. Ali, nije sve bilo kako je zamišljala, jer se zaljubila, i napravila prvi i posljednji kompromis u životu. Podgorica je odnijela prevagu, gdje je Mila upisala Pravni fakultet i tako postala prva pravnica u porodici prosvjetara i ljekara.
- Pravo je izbrusilo moj karakter, osjećaj za pravdu i pravicu, koji sam krunisala koautorstvom u knjizi "Dixi", sa govorom na temu "Pravda, sa njom i bez nje". U tom je dijelu obrazovanja na mene veliki trag ostavio profesor Radovan Radonjić, kod kojeg sam pohađala Školu govorništva, a na fakultetu bila članica njegovogKluba retora. Ondašnji dekan, profesor Dragan Vukčević, povjerio mi je voditeljstvo na svim mogućim svečanostima i promocijama, koje su se organizovale na fakultetu. Sjećam se otvaranja diplomatske akademije "Gavro Vuković", podizanja spomenika Valtarzaru Bogišiću, volim da citiram njegov Zakonik - priča Mila za Portal Analitika.
Potom je uslijedila iznenadna prilika - oglas za audiciju u Radiju Crne Gore. Profesor Radonjić je njoj i nekolicini njenih kolega iz Kluba retora savjetovao da pođu i oprobaju se i u tim vodama. Mila ga je poslušala, i kako kaže - nije pogriješila.
U radiju ostaje još dvije godine, kratko zbog djece napušta novinarske vode, a onda je „ponovo zaplivala“, na njeno veliko zadovoljstvo - u Anteni M.
-Ona me je lansirala u etar, tako me je čula i direktorica Radojka Rutović, na čiji poziv 2009. dolazim u Televiziju Crne Gore. Novinarstvo je danas za mene umjetnost, što veća inspiracija, to bolja priča. Ušlo mi je pod kožu, naročito izvještavanje sa terena, volim izazov, dramatične situacije, političke, bezbjednosne, ekonomske teme...Sve to ostavi me bez daha, ponekad i bez glasa - kazala je Mila za Portal Analitika i dodala:
- Danas sam u Podgorici, sjutra u Pljevljima, prekosjutra u Rimu, onda u Šavniku ili Rožajama. Bude tu i Pariza, Berlina, Njujorka, Šangaja... Ali, gdje god da pođem, kući dođem. A Televizija Crne Gore jeste moja druga kuća, jer se često dešava da u ovoj prvoj samo prespavam.
BUĐENJE
Što Vam nedostaje iz vremena kada ste bili dijete?
- Nadimak - Mala Megi! Tako me je zvao pokojni brat Sergej. Nedostaje mi on. Njegov zaštitnički odnos, čvrsta ruka, gorštačko srce i jedno naše kampovanje sa tatom podno Sinjajevine, kada sam sa sedam godina prvi put pod šatorom prenoćila u divljini, pila vodu sa izvora, jahala konja...Nedostaje mi i tatino Lipovo i ponos koji sam osjećala svaki put kad uđem u staru kuću, slušajući priču kako je Kralj Nikola prvi put došao na medovinu kod njegovog barjaktara, a našeg, Vasilja Vukovića... Nedostaju mi nestašluci i avanture sa mlađim bratom, ono “kako reći majki i tati šta smo sad uradili”; fale i te tuče sa dječacima iz komšiluka, sankanje na Jovankinoj livadi, skijanje na Bjelasici sa rancem punim majkinih krofni i sendviča s pršutom...Rastu mi apetiti, moram da stavimtačku.
Što najviše volite u tome što ste odrasli?
- To što sam majka! Što sam prije deset godina rodila sina Strahinju, a prije osam "princezu" Kseniju "od Crne Gore", po njoj sam joj dala ime. Ja sam njima podarila život, oni meni još dva... Strahinja i Ksenija su moja krv, moj smisao ovozemaljskog života, Moje sve!
Za koji Vaš talenat smatrate da nije došao do izražaja?
- Čemu vakat tome i vrijeme, pa je tako i sa mojim talentima. Prije ili kasnije svi dođu na red. Sport mi je u žilama, na tatu DIF-ovca... Trenirala sam karate, košarku, deset godina aktivno igrala folklor u kolašinskom KUD-u "Mijat Mašković“, instruktor sam Prve pomoći, takmičila sam se u recitovanju, retorici.Voljela sam da slikam.. Nedavno sam čak i glumila. U filmu "Dvije povratne, Titograd-Podgorica" u jednoj sceni glumim, gle čuda, novinarku... Samo mi je žao što se profesionalno nijesam posvetila gimnastici, za nju sam imala velike predispozicije ... Zato sam i dalje u formi.
Koju svoju osobinu smatrate najgorom?
- Uživam da uhvatim ljude u lažima i spletkama...a pri tom sve saznam i sve mi bude jasno, ali ih pustim da vidim dokle su spremni da idu. A onda bez milosti, kad se najmanje nadaju, uzvratim udarac! Ne znam što će mi ta igranka...Treba to odmah sasjeći u korijenu! Jedan diktator je govorio, imaš čovjeka-imaš problem, eliminiši čovjeka-eliminisaćeš problem. Da...ali ja nijesam diktator!
Što najviše cijenite kod drugih?
- Ono što nema cijenu. Čojstvo!
U OGLEDALU
Kako bi se zvala Vaša filmska biografija i ko biste voljeli da glumi Vas?
"Boriću se do posljednjeg daha". Mene neka glumi Džejn Fonda, a njega Alen Delon.
Kako biste nekome, preko telefona, u pet riječi opisali sebe?
- Strijelac sam, ostali su mete!
Kako biste opisali sebe da ste hrana?
- Kao glavno jelo! Recimo jelen u sosu od borovnica...
Koju moć super-junaka biste voljeli da imate?
- Da izliječim bolesne i oživim mrtve...
Sa kojom ličnošću, stvarnom ili izmišljenom, biste se zamijenili na jedan dan?
- Sa Kleopatrom!
SVAKODNEVICA
Što radite nedjeljom poslijepodne?
- Odnekud se vraćam...Da li s posla, ili sa djecom iz igraonice, parka, šetnje, s ručka s dragim ljudima, budu tu obavezno i kafe sa mojim prijateljicama sa kojima danima dogovaram kad da se vidimo…a onda, do kasno u noć, vodim unutrašnje monologe, suočavam se sa istinom, realnošću, sabiram, oduzimam...čitam.
Koja pjesma Vam je uvijek u vrhu liste omiljenih?
- Mrtva trka između “Light My Fire”-The Doors, “Here Comes The Sun”-Nine Simon, “Sign Your Name”-Terence Trent D’ Arby, “Mad About You”-Sting, “Ordinary Love”-U2, “Heaven”-Depeche Mode, “I m Not The Only One”-Sam Smith, “Podmoskovskije vjećera”, “Ima jedan Svjet”-Stijene...
Koja knjiga/predstava/film je, u posljednje vrijeme, na Vas ostavila najsnažniji utisak?
- Novela "Stakleni Licencijent" od Servantesa; predstava " Čehov je Tolstoju rekao zbogom", u izvođenju Kolašinskog amaterskog pozorišta; film o životu Koko Šanel-"Coco Before Chanel".
Gdje biste voljeli da otputujete?
- Gdje god mi srce kaže... kofer mi je uvijek spreman.
Koje prevozno sredstvo najmanje volite?
- Autobus ne volim ni najmanje.
DA TI KAŽEM...
Kome sve ispričate?
- To znam samo ja!
Čemu se uvijek obradujete?
- Strahinjinim filozofskim odgovorima, Ksenijinoj snalažljivosti, iznenađenjima, poklonima, zagrljaju koji traje vječnost, leptirima u stomaku...
Da li za nečim žalite?
- Niti žalim, niti se kajem...
Bez čega ne možete?
- Ne mogu bez ljubavi.Volim da volim i budem voljena.
Za što ste se posljednji put izvinili?
- Kasnila sam s odgovorom na jedan sms... ..
SUMRAK
Koje tri želje biste tražili da Vam ispuni zlatna ribica?
- Biću skromna J Imala bih samo jednu želju. Da me pretvori u zlatnu ribicu. Dalje je ne bih zadržavala.......
Što je najteže što ste do sada uradili?
- To što sam prije godinu okrenula novi list u životu. Bilo je besmisleno iznova i iznova čitati knjigu kojoj znam kraj... Košta to što ponovo gradim sve od nule, ali zato mir nema cijenu!
Kada biste saznali da Vam je ostalo samo tri mjeseca života, kako biste ih proveli?
- Zaustavila bih vrijeme...
Kako biste voljeli da umrete?
- Dok gledam smrti u oči...
Koji bi bio Vaš epitaf?
- "Bila sam u pravu. Ništa nije kao što izgleda"
Priredila: A. POPOVIĆ
