Dok se na brdu kod Kranja sprovodi posmrtna ceremonija euro-atlantske budućnosti regiona, ni lokalna dešavanja ništa bespoštednije ne raznose u paramparčard prozapadni optimizam i inerciju ove zemlje.
Kao siroče lutalica iz Čaplinovog filma, Crna Gora čeka da je neko uzme za ruku, skloni pod svoje skute, a mi napokon da dobijemo staratelja i zvanično postanemo nečiji protektorat.
Dok se trudimo da domaće zadatke radimo što urednije i bolje, polako shvatamo da ih više niko niti pregleda niti ocjenjuje. Planetarni uticaj modernog Zapadnog Rimskog carstva se polako (ili brže nego što mislimo) raspada, a mi smo nus pojave jedne kulturološke dezintegracije usvojili kao osnove željenog sistema vrijednosti.
Dok smo vrijedno učili šta znači društvo apsolutnih sloboda, mi smo ovdje usvajali iste principe za nekog Petrašina iz Veljeg Dubokog, po kojima je i neki Lamar iz Vest Virdžinije svoje tražio, kada ga je policajac, zbog boje kože, drugačije tretirao.
Ono što smo previdjeli, na što nismo računali u krajnjim konsekvencama, jeste to da je Petrašin u Povelju o ljudskim pravima uskočio direktno iz Đekne, preskačući sve ono što je Lamar morao da prođe kao životno iskustvo da bi se izborio za svoje slobode.
Od Civil War-a, segregacije, Vijetnama, Harvarda, Jejla ili Prinstona, šezdesetosmaške revolucije, Late-night showa, 11. septembra, pa do pokreta MEE TO. Petrašin je od kačamaka do McDonald's došao za pet minuta, i ta sloboda, ultimativnog karaktera, po zapadnom receptu mu je data takvome kakav jeste, što je isto kao i dati napunjen repertiran pištolj djetetu da sa njim radi i odlučuje kako mu volja.
Osim toga, problem sa uvoznim liberalizmom, kojeg smo u našu svijest ugrađivali preko medija, NVO projekata, grantova i škola, Netflixa, Facebooka i PornHuba, jesu nus pojave tog raspadajućeg carstva u formi fenomena neoliberalizma: ideja slobode koja se otela kontroli, koja je sasvim podivljala i postala svoja suprotnost - DIKTATURA.
Pod parolom ljudskih prava i beskompromisne slobode za čovjeka, koja je kao užasno atraktivna ideologija decenijama marširala makar polovinom globusa, došlo se do atmosfere u kojoj je moguće da neznanje, polu informacija ili vjerski fanatizam, na primjer, imaju pravo da se legalno i legitimno suprotstave nauci, u formi antivakserske revolucije, koja će nas koštati milione života. Zamislite ista prava za Petrašina. U stvari, posmatrajte ih.
Još jedna nus pojava turbo liberalizma jeste kreiranje paradigme javnog morala, kome je podređeno SVE, a čiji su glavni promoteri, da paradoks bude brutalan, industrija spektakla i zabave!
Bivši mediji, danas tabloidi, glad javnosti gase beskonačnim brojem žrtava, a sve u ime tog „morala“ - poput krstaških pohoda u ime boga. Žrtve su mahom javne ličnosti, koji su navodno došle u sukob sa moralnim skrupulama tog lažnog sistema vrijednosti, a egzekucije gigantskih karijera, praktično u live prenosu, prodaju primjerke magazina, klikove, TV talk show programe itd.
Koliko je taj fenomen diktature pseudo morala, gladi javnosti za public egzekucijama, postao moćan i sasvim identičan srednjevjekovnim vješanjima i odrubljivanjima glava u javnim egzekucijama na trgovima!
Danas, najveću giljotinu te vrste predstavlja Holivud. Svaka uspješna osoba je na meti. Od trenutka statusa osumnjičenosti, do sudskog postupka, dakle mnogo prije presude, gigantske karijere bivaju srušene. Glumci se brišu iz filmova, pa se cijele sekvence nanovo snimaju.
Centar industrije spektakla danas postaje rob te orgije spekulantnosti, u zatvorenom krugu u kom svako hrani svakoga: organizacije za ljudska prava dobijaju grantove za bombastične priče iz kreveta slavnih, kojima hrane medijske naslove, kojima se hrani „rulja“ zavisna od doza „slobode“, te je taj krug spektakla neuništiv, bez obzira da li je žrtva zaista kriva ili nije. Do konačne presude već su došle na red i potrošile se tri nove žrtve, a stara je, čak i u slučaju dokazane nevinosti, već sasvim uništena.
Razlika između originalne verzije američkog sna i savremene, apokaliptične, jeste ta što je prezumpcija nevinosti bila jača od bilo kog naslova i njegove tabloidne atrakcije. Zato se ta epoha zvala snom.
Kada smo mi počeli da učimo demokratiju, ideja o slobodi u izvornom obliku već je počela da umire, zajedno sa felacijom u Ovalnoj sobi. Kada je ljepuškasta pripravnica, gospođa Levinski, Bilu Klintonu napravila haos od života, a on, umjesto da ode u političku prošlost, na konto sex skandala pobijedio na narednim izborima, započela je nova era. Era koja će kasnije Petrašinu iz Dubokog omogućiti da, zamislite, samouvjereno odlučuje o tome da li lizozimi, hidrolitički enzimi koji se nalazi u suzama i sluznim sekretima, mogu „pocijepati“ peptidoklinski sloj ćelijskog zida ili da li interferoni, koji obuhvataju grupu proteina koje proizvode ćelije zaražene virusom, mogu da se vežu za neinficirane ćelije, i da proizvedu generalno antivirusno stanje?
Šta mislite, da li će Petrašin iz Dubokog, pokušati da razumije okolnosti i kontekst na osnovu informacija, kada čuje termine poput: 12 miliona procurjelih dokumenata, offshore poreski rajevi, Djevičanska ostrva, Panama, skrivani trastovi, tajni računi sa zajebanim nazivima Laymarsh Investments LimitediArtemis Ventures International Limited?
Šta mislite, da li će Petrašin sjesti, pročitati desetine stranica MANS-ovog istraživačkog rada, konsultovati međunarodno pravo, analizirati moralni aspekat i istorijsko društveni kontekst momenta kada se radnja dešava, a to je prije 10 godina? Da li će Pero, nakon bombastične press konferencije, sagledavajući sve okolnosti i upoređujući ih sa cifrom koja je “prošla” kroz račune, donijeti neki lični predzaključak, u iščekivanju stava Tužilaštva? Ili će Veljim Dubokim, već u prvim sekundama pressa, odzvanjati: "Iśaaaaaaa”… Šta mislite?
Da se iz ruralnog kraja preselimo u urbane i postavimo sebi pitanje?
Da li je danas društvena klima takva da je čak i sumnjati u nelegalni ili neetički karakter postupaka predsjednika i sina (kako je to prezentovano od strane organizacija, medija i političkih subjekata) čin koji te, po sudu javnosti, automatski svrstava u politički tor?
Taj licemjerni, tabloidni, simplifikovani i malograđanski javni moral i sistem vrijednosti kojeg smo, učeći se demokratiji, pokupili usput na evroatlantskom putu, olako ti zalijepe etikete i na najmanji analitički pristup. Kada svaka kafana postane sudnica, a svaki gost nakon par pića tužilac… Zvuči li vam poznato?
