Višegodišnju tvrdoglavu politiku popuštanja (appeasement) Zapada prema predsjedniku Srbije Aleksandru Vučiću pregazili su ruski tenkovi na proslavi 80 godina pobjede u Drugom svjetskom ratu. Uzaludni su bili apeli i molbe evropskih zvaničnika kao i prijetnje blokadom, uzalud je komesarka za proširenje EU Marta Kos stidljivo odmahivala glavom.
Politika Zapada prema Srbiji je katastrofalni promašaj. Vrijeme je da se to jasno kaže. Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić, nakon kraha u SAD, procijenio je da bi manja šteta po njega bila da ode u Moskvu, nego da građanima Srbije objasni zašto, uprkos oholim najavama o "tri puta za dva dana", nije uspio da se vidi sa predsjednikom Trampom.
52Mora da je napravio žestok faul kad je, čim se vratio u Srbiju, stopirao prodaju zgrade Generalštaba zetu Donalda Trampa. To bi mogao biti znak da se Vučić i formalno okrenuo strani na kojoj je suštinski bio proteklih 13 godina - Rusiji i Putinu.
Prethodna američka administracija, čiji je ambasador u Beogradu bio Kristofer Hil, a specijalni izaslanik Gabrijel Eskobar, uvjeravali su države Zapadnog Balkana da su Vučića konačno okrenuli na zapadnu stranu. Pored ogromnog novca, zalog te iluzije bila je tragična destabilizacija regiona, posebno onih država i vlada koje su bile tradicionalni partneri SAD.
Vučić je 9. maja binu podijelio sa istinskim "kolegama" - autokratama i najokrutnijim diktatorima svijeta poput bjeloruskog Lukašenka i Traorea iz Burkine Faso...
Kada je riječ o naprasno prekinutoj posjeti SAD, koja i dalje intrigira javnost, nije nepoznato da lobistička mreža zvaničnog Beograda ima prolaz na više nivoa nove, kao i stare američke administracije. Jednako kao i to da je sam Vučić političku strategiju gradio na Trampovom povratku u Bijelu kuću, ispravno rezonujući da će ta administracija imati više sluha za ono što je transakciona politika koju Beograd vodi prema Zapadu.
Uprkos tome, pompezno najavljeni susret u mondenskom Mar-a-Lagu, stjecištu svih kojima je fotografija sa američkim predsjednikom vizit karta u poslovnom i političkom životu, nije se desio.
U svakom slučaju, dilema o prirodi otkazivanja susreta mogla bi biti riješena u narednih nekoliko nedjelja – naime, ukoliko do sastanka ne dođe u bliskoj budućnosti, moguće je govoriti o ozbiljnom strateškom zaokretu nove administracije prema Vučićevom režimu. Pomenuto otkazivanje odavno dogovorenog posla sa Trampovim zetom ne ostavlja mnogo prostora za po Vučića pozitivan ishod.
Sa druge strane, jasno je da pregovori o miru u Ukrajini ne daju prostor predsjedniku Trampu da "zablista" na svjetskoj pozornici.
Kako sada stvari stoje, oreol superiorne spoljnopolitičke pozicije polako se kruni. Ne treba imati iluziju da je Vučićeva posjeta Rusiji iznuđen potez ne bi li zaustavio dodatno pogoršanje odnosa sa Moskvom, za koju ni on više nije poželjan, već nametnut partner. Slična je i situacija sa EU, prije svega ključnom članicom Njemačkom.
Vučić je uradio ono što nije ni mađarski premijer Viktor Orban – ignorisao je, čak i ismijao stavove evropskih čelnika. Sad je na njima da prestanu pisanje "kritičkih" izvještaja i formulišu jasan odgovor na javnu blamažu koju im Vučić svakodnevno priređuje. Integracije u EU svakako, bar u Srbiji, više niko i ne pominje. Zamrlo je čak i simuliranje kako interesovanja tako i ispunjavanja tehničkih zadataka iz evropske agende.
U osudi novog talasa autoritarnog ludila najdalje su otišli britanski parlamentarci koji od svoje vlade traže zaokret prema Srbiji. Istorijski nije neuobičajeno da ovakva reakcija prvo stigne iz Britanije – refleks ruskog mešetarenja Balkanom uvijek je alarm za uzbunu.
U takvom geopolitičkom ambijentu manevarski prostor gotovo je potpuno sužen. Oslanjanje na podršku Kine na momente izgleda karikaturalno kad se Rusi uspavaju, a Zapad odluči da je vrijeme za promjene.
Suočena sa erozijom podrške koju dobija od međunarodne zajednice, opravdano se javlja zabrinutost da će metodom recidivnog piromana pokušati da "zapali" Balkan. Poput Rusije, koja projektovanu snagu može da demonstrira samo u istočnoj Evropi i dijelu centralne Azije, Srbija mišiće pokazuje na Crnoj Gori i BiH.
Izazivanje novog talasa nestabilnosti je jedini način da Vučić kupi još malo vremena za političko preživljavanje i sebe nametne kao nezamjenjivog lidera. Paradoksalno je da tu vrstu operacije ne može da izvede na Kosovu, a može u Crnoj Gori, koja je formalno članica NATO-a. Tada bi, umjesto jednog problema na Balkanu – Srbije, međunarodna zajednica imala dva, odnosno tri. Efikasan način da se eskalacija spriječi jeste striktno sprovođenje odluka suda BiH i izolacija pro-srpskih i ruskih igrača u Crnoj Gori.
Lisica uhvaćena u zamku u stanju je da amputira dio tijela ne bi li se izvukla. Tada je najopasnija. Režim Aleksandra Vučića se sad nalazi u toj fazi.
