Smatram jako hrabrim one ljude koji shvataju svoje pogreške i streme ka tome da iste prepoznaju i ako je moguće saniraju. Isto tako, krivicu za katastrofalnu situaciju u kojoj se nalaze etnički Crnogorci pripisujem samo i isključivo nama.
Istorija je pokazala da nam niko sa strane ne može napraviti štete i zla koliko mi možemo sebi samima. Tako da smo jedini krivci za ono što nas je snašlo i za situaciju koju proživljavamo. Kad kažem mi, Crnogorci, smatram i bivšu vlasti i nas kao pojedince, mada više na pojedince. Vlast je ogledalo onih koji za nju glasaju. Koliko su glasačima bitne određene teme, toliko ih političari plasiraju u prvi plan.
41Crnogorci su nakon referenduma kompletnu identitetsku politiku stavili po strani, a sjetili se sebe tek nakon 2020. Naravno, ođe ne mislim na veliki broj pojedinaca i intelektualaca koje nažalost nije imao ko da čuje, a, štaviše, mnogi su smatrani i neprijateljima.
Pokušaću da razložim neke od glavnih grešaka i zašto mislim da smo krivi jedino i isključivo mi. Ni Spajić, ni Vučić ni Mandić, već isključivo mi sami.
1. Prije svega, nikad nije stvorena crnogorska nacionalna strategija. Završio se referendum i umjesto da sve krene, tada je sve stalo. Mnogi su mislili, a misle i dalje, da se država dobila i to je to. Da će se vijek ispirani mozgovi dozvati sebi sami od sebe. Neće se desiti.
Nacije se grade, a pogotovo uništene nacije, što je bila i crnogorska poslije 1918. Nažalost, nije bilo sluha za kreiranje strategije koje bi se detaljno držali i po njoj radili. Zbog toga je naša ideja od samog početka prepuštena sama sebi i da se razvija ili ne razvija kako to priroda dozvoli. Na Balkanu, a i u Crnoj Gori je takvo nešto nedopustivo.
2. Mnogi se pitaju zašto Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi nije priznata autokefalija. Prvo pitanje koje postave u Carigradu kada im se pomene ta tema je ''đe su CPC vjernici?''. Sa pravom. Veoma mali broj ljudi ide na bogosluženja. Prije svega jer za to ni ne postoji infrastruktura. Do sada bi trebalo da u svakom crnogorskom gradu postoji novosagrađena crkva koja pripada CPC.
Tvrdnja ''nećemo da gradimo već da vratimo naše, jer ako počnemo da gradimo znači da smo se odrekli'' jedna je od, usudiću se reći, najglupljih ideja nastalih među Crnogorcima, pa neka na mene padne bijes njenih zagovornika. Ničega se nikada odrekli ne bi, ali bi ojačali sopstvenu poziciju i mogućnost da odgovorimo na napade.
Nažalost, mnogi unutar bivše vlasti nisu bili za to da postoji jaka Crnogorska crkva. Na kraju, i ođe su isključivo krivi građani. Kad ste zadnji put poveli đecu u crkvu na Cetinju ili svojim prisustvom uveličali neki skup?
Kada si, Crnogorče, posljednji put poveo đecu u cetinjske muzeje? Na Lovćen? Kroz nahije ili na selo, da im pričaš kako treba i što treba?
3. Trebalo je raditi na integraciji umjerenog dijela onih koji se nacionalno identifikuju kao Srbi. Naravno, tadašnji SNP nije bio baš voljan saradnik, a pogotovo ne učesnik u vlasti države koju nisu ni priznavali. Međutim, moralo se naći rješenje da se Srbi iz partizanskih familija i oni koji ne baštine ideje koljačke ideologije, polako integrišu onamo đe im je i mjesto.
Umjesto toga, velika je greška što je skoro kompletan taj umjereni korpus gurnut u četničku priču. Sada takođe treba raditi na razbijanju tog njihovog prividnog jedinstva. Ne cvjetaju ni u njihovim relacijama ruže, već su linije neslaganja i te kako uočljive. Prije dvije decenije je to bilo mnogo lakše podijeliti i ekstremni dio gurnuti u izolaciju.
4. Zaboravili smo vlastitu antifašističku tradiciju. Pisao sam o tome već, ali kad ste se zadnji put sjetili nekog strica ili đeda koji je život dao u NOB-u ili poginuo tokom rata? Da nismo zaboravili sebe same, ne bi danas bilo toliko slučajeva đe partizanski potomci nose kokarde. Zbog mlađih generacija treba stalno ponavljati što je bilo i sjećati se žrtava, kako im ne bi palo na pamet ni da pomisle da se sa nekim ideologijama može sarađivati.
5. Osim Skupštine u jednom trenutku, nijedna druga državna institucija nije koristila jotovanu verziju crnogorskog jezika. Ni političari, ni pojedinci ni ljudi iz javnog života. Pohvalno je unazad nekoliko godina da određeni ljudi polako počinju ''da se ne stide sebe samih'', pa sve više možemo čuti jotovanje. Veliku ulogu u ovome imaju i portali i jedna televizija, što je svakako za pohvalu, ali se mora više raditi.
6. Neprimjetnost crnogorskih kulturnih i naučnih institucija. Jednom sam naveo samo dvije organizacije koje nešto rade i odma sereagovanjem javila treća, da sam ih kao nepravedno zapostavio. Ulaskom na njen sajt vidio sam da između reakcije na moje ''drsko zapostavljanje'' i prvog idućeg teksta ima protok vremena od više od godinu dana!
Znači da sam bio ispravan kad sam ih s pravom zapostavio, budući da im se glasa ne čuje. Bilo kako bilo, pare su setrošile, troše se i dalje, a mi to ne vidimo, budući da se sve radi komunističkim metodama – daju se pare, oštampa se knjiga, napravi se promocija, podijele primjerci prisutnima, i ajte kući. Niko ih nikad ne pročita. Uticaj? Nula čista.
Nikad nije stvorena crnogorska nacionalna strategija. Završio se referendum i umjesto da sve krene, tada je sve stalo
Đe je pristup mladima? Đe je rad na tome da se osvijeste i zaštite? Shvatate li da đeca po ulicama ne znaju kako im se zove državna himna, a da po nauku odlaze u hram? Totalno pogrešan pristup bilo kakvom poslu koji ne donosi nikakvog benefita.
7. Na proteklu tačku se može dodati i totalna nepripremljenost za hibridno ratovanje. Đe su nam bili štabovi, spremni i obučeni za internet ratovanje protiv hajkača koji su udarili na Crnu Goru od 2020. na ovamo?
Zar je toliko bilo teško unajmiti dizajnera, producenta, montažera i stručno lice i štancati materijale na društvenim mrežama? Danas 95% stanovništva ne čita knjige, već im pažnju drže sadržaji od maksimalno pet sekundi na TikToku. Ako je to svjetska realnost, dajmo im je. Osim nekoliko entuzijazista koji se bave stvaranjem materijala sa crnogorskom tematikom, nema nikoga da odogovori na rat protiv Crne Gore.
8. Propuštena je prilika da se napravi Vikipedija na crnogorskom jeziku. Međutim, moglo se uraditi kreiranje crnogorske online biblioteke. Sve knjige o Crnoj Gori, Crnogorcima, crnogorskoj crkvi, naciji i jeziku na jednom mjestu, na jednom sajtu, jednostavno i besplatno. Dostupno svima, od Los Anđelesa do Velingtona.
Međutim, dok su srpski kvazi istoričari svoje knjige prodavali za 2 ili 3 eura, knjiga iz crnogorske istorije nikada nije mogla da se kupi ispod barem deset puta više cijene. Zbog toga, nemojmo se čuditi što većina naših građana smatra da je knjaz Danilo bio krvnik, a o njemu su učili iz knjige koja nema nijednu fusnotu i poziv na arhivsku građu.
9. Kada si, Crnogorče, posljednji put poveo đecu u cetinjske muzeje? Na Lovćen? Kroz nahije ili na selo, da im pričaš kako treba i što treba? Ili sam da prvo naučiš, budući da dostina nije imala priliku da sazna ništa o sebi. Tragedija zatirane nacije.
10. I na kraju opet pizma, nesloga, mržnja, ljubomora i pakost. Više su ove stvari pobile Crnogoraca nego ijedan drugi neprijatelj. I sad nakon ovog oštrog, ali dobronamjernog teksta naći će se neko da reče: Viđi ti što on piše, e nije to tako ili okle njemu pravo. Umjesto da stavimo prst na čelo i skapiramo da moramo da radimo. Moramo ili nas neće biti!
U suštini, ovo je tek sažet pregled grešaka kojih ima na desetine i stotine. Ako krenemo da ispravljamo barem dio - dobro će nam biti. Nije potrebno biti u vlasti da bi se ovo implementiralo i dovelo u red. Potrebna je samo sloga, volja i doprinos cjelokupne zajednice. Koliko ko gođ može.
Neka svako pruži koliko može i dao je kao i onaj koji je dao najviše. Srećna devetnaesta godina od obnove nezavisnosti, moji Crnogorci.
