Iza nas je devetnaesta godišnjica od najbitnijeg datuma u našoj novijoj istoriji. Dan kojim obilježavamo vraćanje hiljadugodišnjeg trajanja državnosti naše Crne Gore i koji slavimo svi mi kojima je ova zemlja u srcu. Ne u glavi, ne u novčanicima, ne na pijačnim terazijama, već samo u srcu. Nalazimo joj nedostatke koje se trudimo da popravimo i veličamo njene ljepote, tradiciju i sve ono šta je dovelo i trajalo do današnjeg dana.
I, pokazalo je ovih kratkih 19 godina da ovo nije rabota od jedne generacije, pokazalo se da na ovim balkanskim vjetrometinama ništa nije konačno i da se svaka generacija mora, svim silama, uprijeti da bi ovaj san trajao. Crna Gora je kuća koju smo naslijedili od đedova i u kojoj sa ponosom živimo, ali i kuća koju vrijeme urušava i stari, i samo stalnim ulaganjem u nju možemo je sačuvati za one koji dolaze, i koji imaju podjednako pravo na nju kao i mi koji smo danas u njoj.
23Fakat je da se ova prosta logika i neprikosnovena istina zaboravila i da smo mislili, makar veći dio nas, da će se sve samo od sebe nastaviti i popravljati tamo đe je popustilo. A, popustilo je na mnogim njenim zidovima. Uvukla se neka vlaga i memla koja zadahom podsjeća na zla prošla vremena. Vremena u kojima se Crna Gora stvarala, branila i obnavljala. Bilo je onih lakših kada je neprijatelj imao jasne namjere i poštene objave svojeg neprijateljstva, protiv takvih smo se lakše borili.
A, bilo je i onih teških vremena kada nam je podlo, žbirovski i tajno urušavana državnost. Ta vremena, za razliku od ovih prvih, nemaju početak i kraj, ona traju od davnina pa do današnjeg dana. Protiv njih se slabije snalazimo.
I za ovu godišnjicu referenduma mnogi su se povukli u svoje tamnine i pokušali da nečinjenima umanje njen značaj i veličinu. Veličina jednog čovjeka i kolektiviteta upravo se ogleda u tome koliko je kadar da podnese svoj poraz i pruži ruku pobjednicima, iako tog 21. maja 2006. nije bilo poraženih - pokazalo je to vrijeme koje je došlo.
Nije da smo očekivali, a nije ni da nam je to predstavljalo, do sada, neki poseban problem, što se ekipa revizionista i poštovaoca zlodjela i zločina iz prošlosti, oglušila o još jedan Dan nezavisnosti, kao što će uraditi i sa nadolazećim 13. julom. Nije, jer od tih osoba, čije profile i predobro poznajemo, tako nešto se nije ni moglo očekivati, ali jeste zasmetao taj nivo ličnog koristoljublja i političkog licemjerstva koji se ogledaju u njihovom svakodnevnom radu.
Svi oni, glasno i jasno, ne priznaju nijedan od simbola ove države, ne priznaju njenu istoriju, ponižavaju njene žrtve, ali savršeno lijepo uživaju u benefitima koje im ta ista država daje.
Ne smeta predsjedniku parlamenta Mandiću, „ponosnom“ četničnikom vojvodi, što mu je iza glave u kabinetu crnogorski grb i zastava, sve dok iz te fotelje može namicati za sebe i svoju porodicu sve ono šta mu oko vidi. Ne smetaju apanaže, ni službena vozila kojima opet obaraju rekorde po kilometraži u privatne svrhe, ni njegovim partijskim drugovima.
Ne smeta im ni to što im na brojnim službenim putovanjima u inostranstvu pored imena stoji ono „mrsko“ Montenegro. Ništa ne smeta dok se dnevnice sabiraju i množe. Ne smeta ni činjenica, protiv koje je vojvoda kobajagi štrajkovao glađu, da Crna Gora i dalje priznaje Republiku Kosovo i da sa njima ima redovne diplomatske odnose iako je to, sjetićete se, bila jedna od glavnih predizbornih zakletvi Mandića i Kneževića. Obećaše da će već sljedećeg dana kada dođu na vlast suspendovati tu „sramnu“ odluku.
Prođe i taj prvi dan, prođoše i naredni, prođe ukupno 1754 dana (slovima: hiljadu sedam stotina pedeset i četiri) i ne desi se ništa od zakletve date svim svecima i naivnim građanima. Nije se desilo ništa jer punjenje novčanika i moralna načela teško da ikada mogu zajedno.
Pokazalo je ovih kratkih 19 godina da ovo nije rabota od jedne generacije i da na ovim balkanskim vjetrometinama ništa nije konačno
No, na njih smo odavno navikli, da ne kradu naše vrijeme i novac, bili bi samo vrijedni prezira i zaborava u ovim svetim danima za Crnu Goru, ali ono šta jeste zaprepašćenje, ma koliko nas svakodnevno navikavaju na ista, jeste ponašanje nosioca (makar zvanično) izvršne vlasti – PES-a.
I, dok se Mandić, kao predsjednik parlamenta, ovih dana „pravi mrtav“ dok sve ne prođe, premijer Spajić se odlučio za malko drugačiji pristup. On je na s zvaničnom nalogu na mreži „X“ Dan nezavisnosti čestitao 19. maja, i odlučio da se „skrajne“ u Japan na nekoliko dana. Tamo će vjerovatno viđeti šta je sa onih milijardu i nešto investicija koje najavi kao konačne prije par godina, a i da se malo distancira od partijskih drugova i drugarica kojima je obećao kule i gradove kada Alabar dođe.
A, kako kaže poslovica - dok glavne mačke (ili „mačka“ u ovom slučaju) nema u kući su počeli da se pojavljuju miševi.
Ako još uvijek nekome nije jasno šta fukcioneri PES-a zaista misle o Crnoj Gori, njenoj budućnosti i vrijednostima, i ako ima još neko ko vjeruje u njihova javna zalaganja za evropske vrijednosti, onda pročitajte kako je Dan nezavisnosti čestitala njihova odbornica u beranskom parlamentu. Ljekarka, koja je položila Hipokratovu a ne Hipokritovu zakletvu. Sanja Kovačević je svim građanima Crne Gore, na jednoj objavi koja slavi ovaj datum kratko napisala – Krv prolivali.
Iako bi ispod svakog ljudskog nivoa bilo komentarisati objave osoba koje očigledno osim nedostatka kućnog vaspitanja imaju i jak poremećaj ljudskosti i čovječnosti, jer ovaj nivo mržnje mora biti prouzrokovan nekim asocijalnim devijacijama, moram jer dolaze od zvanične funkcionerke partije koja je u, blago nam, državi na vlasti.
I, moram postaviti pitanje građanima Berana, koji kod ove ljekarke svakodnevno odlaze na preglede – da li očekujete da će vam pomoći ukoliko se, nehotice, deklarišete kao Crnogorka ili Crnogorac ili će vam samo krv pusiti?
Da li bilo ko može zamisliti ovakvu situaciju u ma kojoj državi na svijetu? Da li mislite da je moguće da, na primjer, funkcionerka Makronovih centrista Dan pada Bastilje čestita sa porukom – krv prolijevali svi koji slavite, ili da 4. jula u SAD-u neka republikanka zaželi smrt svim Amerikancima koji baštine ovaj praznik? Ono šta bi jedino bilo moguće jeste da takva osoba bude procesuirana i posmatrana od strane stručnih osoba, a lideri partija kojima pripada podnesu ozbiljne političke sankcije.
U Crnoj Gori se neće desiti ništa, kao što se ništa ne dešava ni kada nešto slično izjavi njen kolega iz Pljevalja, ili nikšićki neonacista, ili neki od mnoštva mitropolita srpske crkve u Crnoj Gori. Neće se desiti ni sada jer ova izjava PES-ove Kovačevićke nije u suprotnosti sa onim što intimno misle njeni lideri, razlika je samo u tome što su oni „pametniji“, pa to još uvijek javno ne govore.
Nego, pored sve gadnosti i odvratnosti ove „želje“ za Dan nezavisnosti, ima nešto na šta je beranska ljekarka tačno, a sasvim slučajno, aludirala - krv. Krv koja je prolivena za ovu državu, krv njenih najboljih šćeri i sinova, prolivena za svaki kamen kojim danas kročimo.
Upravo je ta krv ono šta ne smijemo nikad zaboraviti i čega se uvijek moramo sjetiti kada s ponosom pogledamo prema onoj, ne slučajno crvenoj, zastavi i onom divljem orlu koji nad nama bdije i opominje da ovu ljepotu koju danas imamo mnogi nisu dočekali jer su je u nadljudskoj patnji i žrtvi stvarali.
„Ex sanguine, Victoria” (U krvi – Pobjeda)
