Ulcinj, naš prastari grad, znan po vjetrovima, piratskim predanjima i sidrenju sudbina, bijaše i posljednje pribježište jednoga čudnog čovjeka što ga svijet zvaše Mesijom. Ne naš, nego njihov, ali dovoljno mističan i velik da se upiše u pamćenje epoha.
Bio je to Sabataj Cevi, Jevrejin iz Izmira, koji se u XVII vijeku proglasi Mesijom. Ljudi ga, kao i obično kad im zatreba čudo, zagrliše kao izbavitelja.
Kad ga sultan pozva na odgovornost, izabra da pređe u islam ne bi li spasio glavu. I tako, od Mesije posta Mehmed-efendija. Osmansko carstvo, ne znade đe drugo, posla ga na kraj svijeta, u Ulcinj, na rub mora i pameti.
Tu, u tišini ulcinjske kaldrme, u hladovini Balšića kule, Sabataj čeka kraj. Bez Jerusalima, bez naroda, bez čuda. Samo zvuk talasa, dječje igre i glas mujezina.
Nova vremena, stari mit o spasenju
Tri vijeka kasnije, isti taj grad i Crna Gora ponovo čekaju Mesiju. Ne s pečatom proroka, već s potpisom investitora.
Dolaze iz svijeta, nose makete hotela, portfolija ogromnih projekata i vizije savršenog turizma. Govore jezikom kapitala, projekcija i marketinga, a dočekuju ih naši domaći proroci koji u svemu vide spas, samo ne u sebi.

I kao što su nekad Jevreji 1666. čekali Sabataja, danas Crna Gora čeka investitore: da dođu, da ulože, da nas spasu. Da izgrade ono što sami nijesmo znali ni da sačuvamo, a kamoli da obnovimo. Ne pita se više što ćemo ostaviti đeci, već što će investitori dati nama.
Od proroka do promotera
Erih Koš, pisac, logoraš i svjedok epohe, u romanu “U potrazi za Mesijom” poslao je svoga junaka u Ulcinj, ne da traži proroka, već da ga raskrinka. Da razumije zašto narod vjekovima traži spasioca, a ne ogledalo.
I sad, dok Crna Gora u XXI vijeku čeka spas iz svijeta, ponovo se otvara ista stara drama:
Mesija ili odgovornost? Spoljni spasitelj ili unutrašnja reforma?
Kako, u tom ključu, tumačiti lik savremenih investitora, ljudi s reputacijom graditelja luksuza i globalnih projekata, ali i s dosijeom velikih obećanja koja se, baš kao i sabatajska proročanstva, lako rasplinu čim se na njih naslone prevelika očekivanja naroda.
Zamjena vjere novcem
Kaže Koš: Ne vjeruj onome koji ti nudi raj, dok ti zemlju kruni pod nogama.
Sabataj je nudio mistiku, investitori nude velelepne hotele, turistička naselja, marine i trgovačke centre. Prvi je sanjao nebeski Jerusalim, drugi crtaju betonske gradove, savršene parkove i prostrane avenije.
Jedan je obećavao duhovno oslobođenje, ovi drugi tržišno povezivanje. A prati ih ista tiha euforija moćnika da će to “nešto”, “neko”, “nekako”, sve riješiti.
Ulcinj je bio granica carstva. Danas je granica interesa. Nekad mjesto internacije, sada prezentacije. Nekad izgnanik dolazio tiho, danas “spasioci” dolaze s pratnjom, parolama i naslovnicama, a i preporukama nekih domaćih novinara.
Ali pitanje ostaje - ako narod ne zna što će sa sobom, ni Mesija mu ne može pomoći.
Zablude koje se ponavljaju
Sabataj je makar platio svoj pad samotnošću. Investitori, i s njima svi koji ih dižu na tron, mogu da odu bez ikakve odgovornosti. Kao da nikada nijesu ni bili tu, osim po natpisima, neobavezujućim ugovorima i potrošenim novinskim naslovima.
Ono što je Sabataj učinio vjerom, investitori pokušavaju novcem. Rezultat, bojimo se, može biti isti: zabluda. Ostaće more, školjke, so, a spasa niotkuda.
Jer kad tražiš Mesiju, a ne reformu; kad sanjaš kraljevske palate, a ne planiraš; kad širiš ruke prema nebu, a ne kopaš dublje po sopstvenoj zemlji, onda ne treba da se čudiš kad te ostave, i proroci i portfelji.
Jesen kao metafora Crne Gore
Sabataj je umro u Ulcinju. Kažu: sam, u jesen, za Jom Kipur. Možda je jesen dio ulcinjske i crnogorske sudbine, vrijeme završnih računa, sezonskog poslovanja i tragike neispunjenih nada.
Možda je baš jesen pravo vrijeme, jer se naslućuje duga zima.
Investitori dolaze i odlaze. Ne izgnani, već pozvani i ispraćeni ka’ kićeni svatovi. Uvijek s obećanjima, rijetko s rezultatima. I gotovo uvijek, sa istom publikom koja im aplaudira, i kada dođu i kada odu.
Povratak razumu, ne spasenju
Ali ko će ostati? Narod koji opet nije pitao sebe, nego se oslanjao na druge. Vlast koja je zamijenila planove za parole. Obala koja se ustupa po dužini kilometara, kao da joj je duša kvadratna.
Zato, ako već hoćemo da tragamo za Mesijom, kako to reče Koš, hajde da počnemo od sebe. Jer ovom narodu ne treba Mesija, treba mu Vlada s razumom, strategijom i planom održivog razvoja. Ne treba mu vođa, već vizija. Ne treba mu čudo, već rad, znanje i odgovornost.
I možda će, u toj tišini, ponovo u Ulcinju, kao simbolu pamćenja, biti mjesto ne dolaska, nego povratka. Povratka crnogorske pameti. Povratka samopoštovanja. Povratka vjeri u vlastite ruke.
Jer investitori dolaze i odlaze. Samo narod koji se probudi, ostaje. Država se ne gradi nadom, nego radom. Obala se ne čuva parolom, nego zakonom. Identitet se ne brani ikonama, nego institucijama.
Crna Gora neće biti spašena ni s Istoka ni sa Zapada, ni s neba ni s mora, nego iznutra, iz naroda koji odluči da više ne kleči, nego da stoji. Da ne čeka čudo, nego da ga stvori.










