Maske su pale. Spremnost vladinog pregovaračkog tima na dodatne ustupke u spornim djelovima Zakona o slobodi vjeroispovjesti, ogolila je suštinu spora SPC i crnogorske države. Sve ono što su u prethodnih pola godine tražili od Vlade, lamentirajući nad pričom o navodnom otimanju svetinja, pokazalo se da je bio samo izgovor i bježanje od odgovora na ključno pitanje spora: Zašto SPC ne želi da prihvati pravni i državni okvir samostalne crnogorske države?
BAJKA O OSAM VJEKOVA
Iako po suštini isključivo tehnički, administrativni čin upisa u registar vjerskih zajednica, znakovito je ukazao kako SPC doživljava svoj položaj u Crnoj Gori. Odbijanje da sopstvenu unutrašnju organizaciju, pravni položaj i sve one obaveze koje iz toga proizilaze, uskladi sa državnim i pravnim sistemom Crne Gore, ponovo su pokrenuli debatu - zašto SPC ne želi da prihvati činjenicu da je Crna Gora samostalna i nezavisna država?
Učestalo ponavljanje teze da je crkva navodno starija od države, može da pije vodu samo kod onih koji više vjeruju sveštenstvu SPC, nego svojim očima. Dovoljno je podsjetiti se da je SPC u Srbiji priznat kontinuitet tek od 1836. godine, dok bi u Crnoj Gori željeli ekskluzivitet od 800 godina. Ne postoji istorijska, još manje pravna logika po kojoj bi SPC u Crnoj Gori imala kontinuitet od 800 godina, zbog čega insistiranje na lažnom kontinuitetu, ima potpuno drugu funkciju.
U sopstvenom doživljaju paralelne istorijske stvarnosti, SPC u Crnoj Gori želi da ukaže da je starija od crnogorske države, i da svojstveno tome, samo njima pripada pravo nad istorijskim, kulturnim i identitetskim naslijeđem Crne Gore.
POKUŠAJ ODRŽANJA MONOPOLA
Baš zbog potrebe da se predstavljaju kao jedini baštinici i čuvari crnogorske istorije, nasljeđa i identiteta, SPC u Crnoj Gori vjeruje da je moguće preko noći zaboraviti sve ono što su poručivali proteklih pola godine. Vjeruju da će svi zaboraviti njihove pozive i poruke upućene Vladi da izmjene dva sporna člana Zakona o imovinskim pitanjima, i da će nakon toga problem sa pravoslavnom crkvom biti riješen.
Kao da su u magli nestale poruke o navodnom uvažavanju crnogorske državnosti i poštovanju državnih institucija, pa je svojstveno tome, jedini razlog njihovog nezadovoljstva, nepovjerenje u postupak dokazivanja vlasništva nad imovinom. Zaboravili su kako su plašili vjernike da Vlada namjerava da ih istjera iz manastira i da u njih uvede neke druge ljude, kako želi da rasproda crkvenu imovinu i ograniči slobodu vjeroispovjesti.
Ispostavilo se da je sve to bila samo predstava, i da je suština nezadovoljstva pokušaj da se zadrže monopoli SPC u Crnoj Gori. Ne samo monopol nad imovinom, koja predstavlja kulturno dobro svih građana Crne Gore, već i monopol nad vjerskim ispovijedanjem, identitetom i kulturnim nasljeđem Crne Gore. Samo takav monopolistički položaj, za njih je mjera kompromisa.
U suprotnom, na djelu je progon, diskriminacija i već poznata priča o otimanju svetinja.
PROMOTERI VELIKOSRPSKE IDEJE
Ovakav odnos SPC prema Crnoj Gori, mogao je da iznenadi samo one koji neće ili ne žele da vide kako ova vjerska organizacija funkcioniše u Crnoj Gori proteklih trideset godina. U tom dijelu nema iznenađenja jer sve ono što su radili proteklih 50 godina, uvijek je bilo u funkciji „objedinjavanja srpskog nacionalnog i kulturno-duhovnog prostora“, ili kako je to u optužnicama tribunala u Hagu često citirano: stvaranja Velike Srbije.
Iz tog razloga SPC u Crnoj Gori nikada suštinski nije prihvatila samostalnost crnogorske države i njeno pravo da samostalno određuje unutrašnje i spoljnopolitičke prioritete.
Da nije tako, ne bi nikada samostalnu crnogorsku državu nazivali „fildžan-avnojevska Crna Gora“, a sve one koji ne misle kao oni Montenegrinima ili Milogorcima, promovišući u svojim nastupima najretrogradnije poruke Svetosavke ideologije.
Ne bi bili nosioci i promoteri istorijskog revizionizma, koji na tezi o navodnoj „bratomržnji i bratoubilaštvu“, pokušava relativizovati zločinačke ideologije i njihova zlodjela, tvrdeći da je izjednačavanje patriotizma i izdaje mjera kompromisa i sloge.
Zbog toga i ne prihvataju ideju da Crna Gora više nije dio njihovog plana o „sabornosti srpskog naroda“ i da modeli političkog i intelektualnog djelovanja iz 19. vijeka ne mogu biti reper za izazove sa kojima se suočava savremena Crna Gora.
POLITIČKA PLATFORMA
Međutim, bez obzira na ideološki kontinuitet djelovanja SPC u crnogorskom javnom prostoru, prvi put se desilo da se ova vjerska zajednica javno deklariše i kao nosilac političke platforme koji ima za cilj smjenu aktuelne vlasti.
Prvi čovjek Mitropolije bio je jasan. Otvoreno je pozvao sve vjernike da ne glasaju vladajuće partije u Crnoj Gori. U međuvremenu čelni ljudi SPC u Crnoj Gori bili su ključni posrednici u pokušajima objedinjavanja crnogorske opozicione scene. Preko svojih predstavnika poručuju kako prave političke pokrete koji „nastaju iz glave cijelog naroda“, obnavljajući narativ o „opštenarodnoj podršci“, na kojoj su insistirali tokom održavanja litija.
Kao priprema za promociju političke platforme crkve, poslužilo je prikupljanje takozvanih potpisa podrške, kojim se pokušala stvoriti atmosfera o navodnoj širokoj podršci koju ova institucija ima u narodu i određenim strukovnim organizacijama. Koliko je ta podrška bila široka govori činjenica da su se na tim listama uglavnom našli prepoznati predstavnici opozicionih partija na lokalnom nivou.
Istovremeno, potpisi podrške u paramparčad su razbili teoriju da u državnim organima nema Srba, čime su još jednom sami sebe demantovali, pokazujući bespredmetnost teze o ugroženosti srpskog naroda u Crnoj Gori.
Odlukom vrha pravoslavne crkve da odbije kompromisno rješenje o promjeni dva sporna člana Zakona o slobodi vjeroispovjesti koji se odnose na pitanje imovine, potpuno je obesmišljen narativ o navodnom otimanju svetinja, progonu vjernika i ugrožavanju vjerskih sloboda SPC u Crnoj Gori.
KAKO RAZBITI OKOVE KLERONACIONALIZMA
Iako im je trebalo malo više vremena da to razumiju, to su konačno jasno prepoznale i uticajne ambasade u Crnoj Gori koje su pokušale da posreduju u ovom sporu. Tako je nakon više od pola godine, cijela priča ponovo vraćena na početna pitanja: Zašto vrh SPC u Crnoj Gori ne želi prihvati pravni i državni okvir samostalne crnogorske države? Zašto zbog istrajavanja na jednom neprincipijelnom i neodrživom stavu, kao taoce drže cijelu srpsku nacionalnu zajednicu u Crnoj Gori? Zašto prihvataju da budu nosioci političke platforme koja od Srba u Crnoj Gori pokušava da napravi dijasporu? Zašto daju podršku i oko sebe okupljaju političare koji po svoje mišljenje odlaze u Beograd i prihvataju ulogu koju ima „Srpska lista“ na Kosovu?
Niko ozbiljan ne može poreći sve probleme i izazove sa kojima se suočava savremeno crnogorsko društvo. Ti problemi su slojeviti, sistemski i bez izuzetka pogađaju sve građane Crne Gore, bez obzira na nacionalno i vjersko opredjeljenje.
Međutim, preduslov za rješavanje tih problema je stavljanje tačke na sve velikodržavne ideologije i politiku retrogradnog klerikalnog nacionalizma, koja decenijama usporava suštinsku emancipaciju Crne Gore.
Građanska Crna Gora nikada neće biti funkcionalna, dok je kao takvu, dominantno ne budu doživljavali i pripadnici srpske nacionalne zajednice u Crnoj Gori.
Zbog toga Srbi iz Crne Gore imaju odgovornost da prepoznaju politiku koja od njih pokušava da pravi dijasporu ili apatride. Moraju prepoznati opasnost od političkih ideja koje pokušavaju da srpski narod u Crnoj Gori okamene u prošlosti i stave ih u ulogu žrtve.
To je poruka i za sve one koji na platformi, navodne, ugroženosti pokušavaju da prodaju maglu, jer upravo oni moraju razumijeti da mjera jednakosti ne može biti monopol nad vjerskim, identitetskim i kulturnim nasljeđem Crne Gore.
