"Me Too" pokret je nastao 2006. godine, a bum doživio 2017. kada je glumica Alisa Milano na Tviteru predložila da sve žrtve seksualnog uznemiravanja ili nasilja objave status koji će sadržati #MeToo, odnosno "ja takođe".
Apelu su se odazvala slavna imena poput Gvinet Paltrou, Dženifer Lorens i Ume Turman, milioni objava su osvanuli samo u Americi, da bi se zatim proširili na druge jezike i pokret učinili globalnim. Kulminirao je slučajem holivudskog producenta Harvija Vajstina, koji je dokazao da ni najmoćnije žene svijeta nisu zaštićene od takvih situacija, dok su na našim prostorima najviše pažnje privukle optužbe protiv beogradskog profesora glume Mike Aleksića.
Konačno je na pravi način otvorena tema žena kao žrtava neželjene seksualne pažnje ili kontakta i pokazalo se da širom svijeta, uključujući neke od najrazvijenijih demokratija - ni opšta kultura, ni zakonska regulativa nisu na nivou zadatka.
O lošoj zakonskoj regulativi, u krajnjem, najslikovitije govori sramni slučaj novije crnogorske istorije: djevojčica koju je otac seksualno zlostavljao smještena je u dom, a otac poslat na izdržavanje zatvorske kazne, da bi nakon izlaska iz zatvora tražio - i dobio - ponovno starateljstvo nad kćerkom koju je silovao. Voljeli bi ljudi iz socijalnih službi da se ovaj slučaj nekako zaboravi; dok sam ja živa, neće.
Jedna od glavnih tema koje je otvorio "Me Too" pokret je ćutanje i zataškavanje od strane kompanija, porodica, pa i cjelokupnog društva. Žrtve se još uvijek stavljaju na stub srama, a u tome prednjače žene konzervativnijih svjetonazora.
Odmažu i one, željne pažnje, koje daju lažne iskaze, ili idu toliko daleko da nekoga optuže zato što su se osjećale nelagodno tokom izlaska sa njime. Samo što sada postoji i čitava armija pripadnika oba pola koja daje bezrezervnu podršku žrtvama, zbog čega su sa pijedestala pala nekad nedodirljiva imena javne scene: Kevin Spejsi, Čarli Rouz, R. Keli i mnogi drugi.
"Me Too" je tako od pokreta prerastao u princip života, aksiom po kojem se mora ravnati svako ko pretenduje na pripadnost savremenom društvu - nulta tolerancija za seksualno uznemiravanje, pa i po cijenu da žena pretjera ili pogriješi. Jer lažne prijave ipak čine samo 5-10% slučajeva, dok pripadnice onih 90% zaslužuju bezrezervnu podršku, a prestupnici oštru kaznu.
Ali, danas se u javnosti postavlja pitanje je li se pošlo predaleko sa nultom tolerancijom, zato što svjedočimo kulminaciji pretapanja dva fenomena: "Me Too" i "Cancel Culture" (kulture otkazivanja), gdje se za svaki prestup bilo koje vrste, pa makar to bio nespretan komentar na neku goruću aktuelnu temu, traži da prestupnik ostane bez svega. Nije dovoljno izvinjenje i ne prihvata se ništa manje od javnog progona i potpunog uništenja.
Temu kulture otkazivanja često pominje moj omiljeni američki liberalni novinar Bil Mor, pa je ona bila predmet pažnje i u njegovoj posljednjoj emisiji zato što je čuveni lanac brze hrane Burger King izazvao buru reklamom i tvitom "Ženi je mjesto u kuhinji," čiji je cilj bio da kroz šalu govori o nedostatku žena među profesionalnim kuvarima.
Suština reklama jeste da privuku pažnju, a ova je imala namjeru da je usmjeri upravo na temu polne diskriminacije. Kad pročitate dalje od naslova, postane vam jasno o čemu je riječ. Problem je što rijetko ko čita dalje od naslova, a mene su davno naučili da je najgore kad napraviš štos, pa moraš da ga objašnjavaš. Reklo bi se da je lekciju naučio i Burger King, pa je nakon poziva na linč, reklamu povukao i objavio javno izvinjenje.
Jednako se postavlja pitanje koliko je zaista grešan Pepe Le Tvor, smrduckavi junak Luni tunsa koji zaljubljeno juri nezainteresovanu mačku. Pepe je, naime, izbačen iz filma koji je sada u pripremi, i neće se vraćati, nakon što je kolumnistkinja Njujork Tajmsa napisala da on zapravo normalizuje kulturu silovanja.
Mačka je eksplicitno, nebrojeno puta, rekla "ne", i zaista, kada iz tog ugla sagledamo neke od njegovih scena, prostora za debatu i te kako ima, jer sinove danas podučavamo da "ne" znači "ne" (nadam se!), a nesrećni Pepe tu lekciju nikako da savlada.
Problem je što Pepe nije promijenjen, korigovan, već izbačen zauvijek. Takvu je sudbinu doživio i jedan od crtanih junaka mog djetinjstva, Spidi Gonzales, jer promoviše uvredljive stereotipe o meksičkom narodu, dok se stari Diznijevi filmovi sada emituju uz upozorenje da sadrže pojmove i prikaze koji se u današnjem društvu mogu smatrati rasističkim ili mizoginim.
Dobili smo, u epohi ekstremne tabloidizacije mejnstrim medija, atmosferu u kojoj je najisplativije sramotiti druge, jer onoga trenutka kad smo uvrijeđeni zbog nečega, u očima javnosti smo u pravu.
Samo što je kod nas, u odnosu na zapad, ta atmosfera pošla u drugačijem smjeru: dok su na zapadu javna sramoćenja i posljedični otkazi pošli toliko daleko, da se svakodnevno poneko izvinjava zbog nečega, kod nas autori ogavnih javnih iskaza dobijaju podršku političkih ili religijskih istomišljenika, pa se osjećaju osnaženo da izjavljuju još više i još gore.
Naša kultura otkazivanja se, dakle, koristi isključivo za političko nadgornjavanje, uz svega par denuncijacija od strane građanski nastrojenih aktivista ove ili one strane, koji ih jedva prevale preko usta, i to samo da bi pokazali kako su spremni da kritikuju sve strane.
Nulta tolerancija je poželjna, pod uslovom da nije politički selektivna. Ali kada se od kulture nulte tolerancije ode predaleko u kulturu otkazivanja, dobija se opasno plodno tle za relativizaciju i sumnjičenje žrtvi.
Zato vjerujem da je obaveza društva da bez iznimke ukazuje na sve neprimjerene postupke prema ženama (i svim drugim žrtvama), ali i na svako pretjerivanje u progonu beznačajnih prestupa. U protivnom će ta pretjerivanja davati izgovor prestupnicima da se pozivaju na lov na vještice.
Moramo da odbranimo prostor neometane borbe u korist žrtve, da bi nastavio da živi i otkriva anomalije u društvu. Pa i najlicemjerniju anomaliju od svih: potrebu žena da odbrane muškarce, a stigmatizuju one koje se usude da progovore, preispitujući zašto su ćutale. Sve mi za ponešto ćutimo.
* * * * *
Stavovi iznešeni u kolumnama i komentarima su lični stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije
