Veoma je komplikovano analizirati sve ono što nam se dešavalo u proteklom vremenu, a još teže utvrditi zbog čega je tako. Formiranje jednog nacionalnog identiteta (a i svijesti o njemu) u ranim stadijumima predstavlja veoma kompleksan proces – veoma ranjiv i podložan uticajima sa strane koji mogu da skrenu njegov prirodan tok razvoja.
Moderne nacije i identiteti nastale su nakon velikih revolucija u 18. i 19. vijeku i politička su kategorija. Tada je nastala i crnogorska nacija, koja je našla svoje utemeljenje u stotinama godina života naroda na ovome kršu, isto toliko godina prolivanja krvi po tom kamenu i formiranju čvrste veze između naroda i krša.
To se desilo upravo zbog prolivene krvi – nastala je krvna veza između čovjeka i kamena, neraskidivi savez i ljubav. Što reče neko, da nije bilo kiša da speru krv, ne bi zvala Crna nego Crvena Gora.
Kamen je jeftin materijal dok ga ima u izobilju. Kada je u pitanju kamena država, to je više prokletstvo nego dar, pogotovo u tim vremenima gladi, suše, nemaštine, kada je imati i metar plodne zemlje značilo spas.
Ali kamen isto tako može biti vrijedan, u zavisnosti od toga đe mu je pozicija. Crnogorski kamen je zbog svoje blizine moru oduvijek bio vrijedan, a samim tim i na meti moćnih, pohlepnih i onih koji su htjeli da ga Crnogorcima oduzmu.
Pop Dukljanin u svom Ljetopisu iz 12. vijeka ističe da je u Duklji postojala „zla Raška struja“ koja je težila da pomuti narod u Duklji uz pomoć svojih plaćenika i preuzme vlast. To se i desilo – Rašani su uspjeli da iskoriste zlu krv među Dukljanima i zavladaju državom koja je doskora vladala upravo Raškom i bila prva priznata država među Južnim Slovenima.
Tako je i ostalo nekoliko vjekova, sve do raspada srpske države i izdvajanja Zete Balšića.
Stotinama godina nakon toga je crnogorski narod više kao pleme nego kao jedinstven skup odolijevao osmanskom osvajaču i prolivao krv po tom vrijednom kršu.
I upravo su u tim vremenima, u doba Crnojevića, nastali prvi obrisi moderne crnogorske države i nacije koje će nastaviti Njegoš.
Petar II Petrović Njegoš kao obrazovana i moderna ličnost toga doba zanimao se i za politička dešavanja u inostranstvu. Vjerovatno je Njegoš u tim godinama spoznao formiranje modernih nacija koje se dešavalo širom svijeta, pogotovo Evrope, pa je u ugovoru između njega i crnogorskih glavara sa jedne strane i Austrije sa druge, povodom prodaje manastira Stanjevići u njemu na dva mjesta pomenuo crnogorsku naciju.
Osim Njegoša, na postepeno formiranje crnogorske nacije bačili su oko i drugi, oni koji su smatrali da se to ne smije dozvoliti. Cijela četa intelektualaca iz Srbije jurnula je put Crne Gore kako bi „emancipovala“ divlja crnogorska plemena, izvela mladog vladiku „na pravi put“ i utuvila Crnogorcima kosovski zavjet, što god to bilo.
Tu su brojni falsifikati i ispiranja mozga crnogorskim glavarima pričama o tobožnjem porijeklu koju su pričali Lazarevi vitezovi koji junački izgiboše na najvećoj srpskoj rani.
Ako je ovo tačno onda je jedina logika da je nakon večere Lazar svakome od vitezova doveo po ženu da pred boj sa njima prenoće, da bi ih onda ako se desi poraz kao rasadni materijal poslali put Crne Gore. Ali, ođe nije priča o Lazaru i vitezovima.
Jedan od najvećih uzroka nestanka crnogorske države 1918. godine, ali i problema sa kojima se Crna Gora susrijeće danas je obrazovanje, ili bolje reći – njegov nedostatak.
Slobodno ću se usuditi da kažem da je Crnogorcima skoro dvjesta godina namjerno, planski, temeljno i veoma precizno ispiran mozak, zatirana istorija, kultura, tradicija, svijest, nacionalni i svaki drugi identitet. A kako to?
Veliki Njegošev prijatelj i osoba zahvaljujući kojoj znamo većinu informacija o Njegošu, Ljuba Nenadović, u jednoj knjizi piše da je jezik u svim crnogorskim školama crnogorski i da se razlikuje od onoga jezika na koji je prevedena Biblija, što vjerovatno cilja na novi standardizovani srpski jezik Vuka Karadžića, i ako se u Crnoj Gori ne počne koristiti taj jezik, razlika između crnogorskog i srpskog će kroz sto godina biti veća od razlike između portugalskog i španskog.
Kasnije se ređaju mnogi slični primjeri implementacije slavljenja svetog Save, zatim sumnjivi udžbenici i još sumnjiviji profesori da kreiraju crnogorsku zbilju.
Nedostatak univerziteta i akademije nauka još je više pogodio crnogorsku državu, jer su studenti odlazili na studije u Beograd, a nazad se vraćali isprane svijesti, a neki i sa bombama da ih upotrijebe protiv onoga ko ih je na te studije poslao.
Nakon 1918. pa do 1945. nastalo je mračno doba za crnogorski identitet. Ni pomena o crnogorskoj istoriji, kulturi, tradiciji... Svojevremeno se čak i nastava izvodila na ekavici. Dotle se išlo sa planom uništenja crnogorske posebnosti.
Poslije Drugog svjetskog rata došlo je do koliko-tolikog poboljšanja stanja, ali to je ipak nedovoljno da bi se izliječio vjekovni problem. Opet se nauštrb crnogorske istorije učila tuđa, Kosovo i srpski ustanci su obrađivani temeljno, dok su se crnogorske bitke samo pominjale površno, i to samo one poznate. Naravno ovo je sve bilo zahvaljujući tome što se udžbenici pomoću kojih se u crnogorskim školama učilo nijesu pisali u Crnoj Gori, već u Beogradu. I takvo je stanje potrajalo do prije petnaestak godina.
Nakon što je od relativno skoro gradivo počelo da se uči uz crnogorskih udžbenika, primjetno je da nije uvijek dosljedna primjena, pa će i još neke generacije crnogorskih đaka biti uskraćene da u formalnom obrazovanju saznaju više o sopstvenoj istoriji i kulturi.
Poslije referenduma i obnove crnogorske nezavisnosti mislilo se da će započeti vrijeme preporoda crnogorskog identiteta. No, nije se tako desilo.
Već pomenuto loše rješenje u formalnom obrazovanju, neriješeno crkveno pitanje, trgovanje crnogorskim jezikom i njegova neimplementacija u institucijama samo su neke od grešaka bivše vlasti.
Vaskrsnuće se nije desilo 2006. godine, što je čudno, već se zapravo desilo 30. avgusta 2020. godine.
Slobodno mogu reći da se za crnogorski identitet više uradilo u proteklih godinu nego tokom petnaest prethodnih. Ovaj fenomen će ostati da bude predmet neke dublje analize kada ova anticrnogorska vlast ode.
Suština je da je dolazak ovakve vlasti bio veoma plodonosan i ljekovit ne za njih, nego za Crnogorce koji su konačno počeli da spoznaju sebe, a tek što će!
Ja bih to pripisao udaru na taj crnogorski krš. Scenario je isti, opet Dukljaninova „zla Raška struja“ uz pomoć svojih agenata unutar Crne Gore pokušava da napravi kavgu među Crnogorcima kako bi zavladala krvavim kršom.
Srećom po nas to nije moguće, zbog potpunog crnogorskog vaskrsnuća koje su prouzrokovali. Svaki njihov udar na Crnu Goru reflektuje se kao sjeme iz kojeg izniknu plodovi znanja i samospoznaje.
I umjesto zaključka bih stavio stihove velikog crnogorskog pjesnika Mladena Lompara, mislim da su i suviše jasni.
"Opet će
iz našeg strpljenja buknuti bijes
jer nećemo klečati
dok gođ ima
Montenegra
i njegove neporažene zastave
neće nas naslijediti tišina
ni kad neki jadnik
otvori utrobu darovnog konja
(i ode prebrojati srebrenjake)
i ne nadaj se
nikad ovđe
neće biti posljednjeg boja
mi smo vječita meta.“
