Čitajući poeziju Mila Stojića čini se veoma bliskim, za ovog autora, poznati iskaz Brodskog o znaku jednakosti između života i poezije. I zaista Stojićeva poetika zasnovana je na tom (ne)sretnom usudu, živjeti sve ispisano u jeziku, i još na kontroverzama Muza i Erinija, gdje u njegovoj poeziji, osim dubokog lirizma i emocionalnosti, vladaju erinijski tonovi otpadništva, prokletstva i ironije.
Stojić je objavio tridesetak knjiga poezije, proze i esejistike, koje su prevedene na desetak jezika. Uređivao je brojne književne publikacije i časopise, deset godina radio je kao lektor na Bečkom sveučilištu. Dobitnik je petnaestak domaćih i inostranih nagrada i priznanja. Prošle godine zagrebački izdavač VBZ objavio je njegov kompletan pjesnički opus pod naslovom „Muze i Erinije“
Povodom sabranih pjesama ,,Muze i Erinije“, Petar Gudelj Vas upoređuje sa Šimićem i njegovim „tradicionalnim motivima“. Što možete reći danas povodom knjige „Muze i Erinije“ o ovim komparacijama sa Šimićem i njegovom uticaju na Vašu poetiku?
STOJIĆ:Meni je Šimićeva knjiga dopala u ruke još kao osmoškolcu i čitajući je, ja sam shvatio da je književnost kozmos, tajanstveni planet, nedokučiva tajna. I sam sam počeo nešto piskarati, a kao gimnazijalac dobio sam prvu nagradu na natječaju tadašnjih „Šimićevih susreta“. Ja sam rođen u grubom kraju gdje i Šimić, a njegova poezija uvodila me u neki drugačiji svijet, harmoničniji svemir, i ja , evo, pola stoljeća njegove knjige držim na dohvat ruke. I svaki put u njima otkrivam nešto novo, nešto gotovo sveto.
Šimić je, po meni, prvi moderni hrvatski pjesnik. On je zgusnuo pjesnički izraz do jezičnih kristala. Svaka je njegova pjesma jedna muzička fuga, a cijelo to djelo jedna veličanstvena simfonija. Mada je bio izvrstan versifikator, odbacio je klasične, rimovane obrasce, tvrdeći da svaka emocija traži odgovarajuću formu, a da se riječi mogu rimovati samo ako se rimuju stvari. Inspirativni su njegovi poetički eseji, u kojima objašnjava tajne zanata, pitanja ritma, sroka, pjesničke muzike, tvrdeći da je jezik umjetnosti daleko od svakodnevnog novinskog naklapanja. Nije mnogo cijenio ni pisce koji objavljuju u novinama, tvrdeći da oni podilaze ukusu svjetine, poneseni pohlepom i lažnom slavom.
Osim Šimića postoji još jedna zanimljiva konekcija u Vašem pjesništvu. Nakon Ratkovićeve nagrade za knjigu „Dunia“, 2012. godine, veliki američki pjesnik Čarls Simić je napisao da kao pjesnik „svjedočite recentnu, povijesnu tragediju Bosne“. Što danas svjedočite poezijom, esejima, kolumnama...?
STOJIĆ:Ratkovićeva nagrada mi je izuzetno draga jer njegova poezija, pa čak i biografija, imaju nekog nevidljivog dodira sa Šimićevom. Pa onda opet Simić, američki Šimić, ne radi se samo o dijakritičkoj razlici, sve je to u nekoj tajanstvenoj konekciji. Da, pisao sam o stvarnosti, o stvarnosti moga života, o sudbini moje zemlje i njenih ljudi, jer mislim da poezija mora biti neka vrsta refleksa zbilje naših života, ali ne ogledalo, već prizma.
Svi smo umorni od ideologije. Nama na Balkanu je politika, što bi rekao jedan poznati sarajevski sociolog, postala sudbina. U ovakvim vremenima izbjegavati blato i krv po kojima gacamo i baviti se jezičnim kalamburuima, u ime „više ideje umjetnosti“, za mene je i svojevrstan kukavičluk. Jer, čemu pisanje, ako ono ne posjeduje onu, što bi rekao Kasim Prohić, odvažnost izricanja. Zaludno mrčenje hartije, što biste rekli vi u Crnoj Gori.
Vašu poeziju, gotovo u svim knjigama, prožimaju snažne emocije i misaonost, uglavnom sa univerzalnim motivima i temama. Utisak je da iz tih prožimanja proističe i Vaš jezički odnos prema tradiciji i modernizmu?
STOJIĆ:Prije svega, hvala na takvoj ocjeni. Cjelokupna svjetska poezija piše o temama ljubavi i smrti, ali svaki pjesnik na svoj način. A kad je riječ o tradiciji, ja sam relativno dobro upoznao poetsko nasljeđe našeg jezika, jer sam studirao, a i čitam to već godinama. Mi smo nikli na tradiciji našeg jezika, ali ta činjenica nas obavezuje da idemo uvijek dalje i šire. Obožavanje vlastite tradicije Davičo je nazivao tradicioljubljem i ono još uvijek dominira na ovim prostorima. Slaba je i jalova poezija koja je upućena samo jednom nacionu ili plemenu.
Vi ste u literaturi, posebno u poeziji, često na strani gubitnika, „popljuvanih“ da volite pisati o marginalcima, o onima koji su se, sticajem raznih okolnosti, našli odbačeni na samim rubovima društva. Posljednja Vaša knjiga ima i naslov „Himna poraženih“. Što Vas posebno motiviše i privlači u ovim temama?
STOJIĆ:U vremenu kad je poražena ljudskost, svaki moralan čovjek osjeća se gubitnikom i poraženim. Nacionalizam je ideologija mržnje i smrti. Podižemo zlatne spomenike srednjovjekovnim himerama, dok mladost i budućnost bacamo na bunjište svijeta. U socijalizmu smo imali nostalgiju za svijetlom budućnosti, a sad smo nostalgični za „mračnom“ prošlošću. A sve što je lijepo i pametno napušta nas. Naši mudraci i najbolji pisci danas su popljuvani, kao što je i Hristos od svjetine bio popljuvan.
Čini se da, pišući o ovim temama, i samu poeziju, koja je u današnjim uslovima, raznim drugim medijskim i društvenim interesima i uticajima gurnuta na marginu, na neki uslovan način vraćate u centar?
STOJIĆ:Danas su u društvenom centru pjesnici-rodoljupci, poput onog Sterijinog Lepršića, ako taj centar uopće postoji. A o takvoj poeziji da i ne govorimo, to su mrtvi stihovi. Ali oni su pod zaštitom države. Jedan od najvećih pjesnika srpskog jezika Miodrag Stanisavljević dobio je otkaz zbog svojih stihova i umro je kao parija, dok su rodoljupci i drugi ,,bećkovići“ dobili sve ordene i nacionalne privilegije. Velika poezija je danas na margini, jer, objašnjavaju marketinški stručnjaci, nije kvalitetna roba, ne trži se dobro. Poezija ili, recimo, balet nisu tržišno isplativi ni u Švedskoj, ali svaka odgovorna država podupire tu umjetnost, svjesna njenog značaja u profiliranju kulture jednog društva.
Zbirku izabranih pjesama, objavljenu prije izbora „Muze i Erinije“, kod cetinjskog OKF, naslovili ste Benovim stihom „Utjehe ovdje nema“. Da li iz ove metafore isključujete poeziju kao područje nečega što nam preostaje kao utjeha pred bolom, smrću, krajnjim oblicima egzistencije. Ako isključujete, što je onda za Vas poezija?
STOJIĆ:Što nam donosi budućnost? Tribalne ratove, sa neviđenim razaranjem i patnjom nedužnih, kao što je bila agresija na Bosnu, ili ova ruska agresija na Ukrajinu. Potom duboko siromaštvo i kriminal koji dolazi nakon njih, što najboilje osjećamo mi u Bosni. Bolest tzv. elite, koja se guši u seksualnoj raspojasanosti, drogi i alkoholu, u sveopćem zaboravu onog Kantovog moralnog imperativa. Možda će u jednoj takvoj poživinčenosti, veli Miloš, poezija predstavljati zdravlje među bolesnima, kao što je danas bolest među „zdravima“. U svakom slučaju možemo već sad reći da je poezija jedina utjeha i da druge utjehe nema u društvu bez vjere, ljubavi i nade.
Pavle Goranović piše o Vašoj poeziji kao fenomenu u kom pjevate o jednoj „zemlji srodnika“. Pitanje međusobnih uticaja u poeziji danas je prilično nejasno. Pa, ipak, koliko se danas pjesnici međusobno čitaju i da li zaista tvore neku imaginarnu „zemlju srodnika“?
STOJIĆ:Iako su pregrađeni političkim barijerama, pjesnici nekadašnje države danas su sve bliži, oni tvore male zajednice, duhovne enklave, povezane veličanjem razuma, znanja, čovjekoljublja. I povezuju se sve više. U tome veliku ulogu igraju i društvene mreže, jer doista je tijesno živjeti i slobodno misliti u ovim našim banana državama, gdje vlada očaj potlačenih i cinizam vlastodržaca, koji tobože biju bitke za svoje nacione, a tih naroda polako nestaje.
Mreža međusobih interferencija nasilno je bila prekinuta, ali ona se obnavlja u jednom duhovnom prostoru. I ti veliki, žive i živjet će sve više, jer tjeskobno je živjeti među duhovnim liliputancima. Jer, da nije Njegoša, pitanje je bi li bilo Mažuranića, da nije Bore Stankovića, možda ne bi bilo ni Ive Andrića. To je ta plodotvorna srodnost, o kojoj je pisao moj prijatelj Pavle Goranović, jer se i moje i njegove pjesme plodonosno dodiruju. Iako su putovi našim knjigama administrativno zakrčeni, mi nalazimo načina da se međusobno čitamo. I čitat ćemo se sve više.
U nekim fazama Vašeg pjesništva osjećaju se tonovi njemačkih ekspresionističkih pjesnika (Ben, Elza L. Šiler, možda čak i Hojlcman, itd.). Da li su ti uticaji vezani za blizinu njemačkom jeziku s obzirom na to da ste jedno vrijeme bili lektor na Slavističkom institutu Sveučilišta u Beču?
STOJIĆ:I prije mog dugogodišnjeg boravka u njemačkom jezičkom prostoru ja sam, još od ranih godina, čitao te autore, naročito njemačke ekspresioniste. Išao sam upravo Šimićevim tragom, jer je ekspresionizam posljednji pravac koji je društvenoj pobuni dao umjetničku formu. U Beču, gdje sam više od jedne decenije radio kao lektor, imao sam bliski dodir s tom dragocjenom arhivom, koju sam istraživao u skladu s mojim interesima i mogućnostima. Ben, koji je imao snage da se obračuna sa svojim političkim zabludama napisao je najljepši tekst o Elzi Lasker Šiler, ali tek u povodu njene smrti u izraelskom izbjeglištvu. Napisao je, citiram po sjećanju, da na grobu te Jevrejke treba, pored teksta na hebrejskom, staviti i sitni natpis na njemačkom – da je to najveća pjesnikinja koju je Njemačka ikad imala. Ljubeta LABOVIĆ
Nesretni narodi pišu veliku literaturu
Kada je riječ o Bosni i Hercegovini, njena je književna scena dosta heterogena u stilskom, dakle i jezičkom smislu. Što su glavni uticaji danas na poetske, kulturalne i uopšte društvene odnose u BiH?
STOJIĆ:U Bosni i Hercegovini piše se dobra književnost, a Bosanci briljiraju i na velikim svjetskim jezicima. Uzmimo samo primjere Aleksandra Hemona, Saše Stanišića, koji pišu najbolje svjetske knjige na engleskom ili njemačkom jeziku. Revno pratim i mlade i najmlađe i svaka njihova nova knjiga ispuni me radošću. U jednoj svojoj knjizi napisao sam da nesretni narodi uvijek pišu veliku literaturu.
Svemirska ekspedicija Jurja Gagarina,
po pričanju moje babe Milice
Gagarin je
U zvjezdanom nebu
Kroz prozorčić eroplana
Vidio tri sunca.
Poslije je
Zlato moje
Dva sunca velika
zmija popila.
A treće, malo
Skrila je lastavica
Pod svojim krilom.
(Iz knjige ,,Muze i Erinije“)
