Za koji dan Skupština Glavnog grada odlučivaće, kako stoji na njezinu sajtu, "o podizanju novog spomen-obilježja koje će biti posvećeno bratskoj slozi, suživotu i međuvjerskom skladu pravoslavne i islamske zajednice. Na ploči će se nalaziti fotografija susreta mitropolita Amfilohija i Halita Đečevića".
Spomenik koji kani podići bjelaško-četnička većina u Podgorici biće zasnovan na laži jer to neće biti kako su najavili spomenik bratskoj slozi, suživotu i međuvjerskom skladu, već spomenik sili i strahu
Pod bratskom slogom, suživotom i međuvjerskim skladom, dakle, inicijatori podizanja spomenika, a među njima je i gradonačelnik, podrazumijevaju slavljenje osobe koja je, u pauzama obilaska frontova po Hrvatskoj i Bosni i sokoljenja na genocid, praćena armijom fanatičnih sljedbenika banula u Mahalu Đečevića maja 1992. godine da Halitu Đečeviću objasni da je on tu, u svojoj mahali i u svojoj kući, zapravo na tuđem.
Ta je ista osoba o Halitu mislila da je lažni čovjek, lažne vjere a na prag kuće mu toga dana nije nahrupio radi međuvjerskog sklada no radi klasičnog obilježavanja teritorije.
S ljudskim emocijama treba oprezno. E sad - stavite se u kožu Halita Đečevića. Samo koji mjesec ranije u Titogradu, kod Crkve Svetog Đorđa, Amfilohije blagoslovi nalaganje badnjaka, a okupljenom narodu željnom krvi (o čemu svjedoči i skandiranje "Ubićemo Slavka!") predstavlja ga u maskirnom odijelu - Željko Ražnatović Arkan: "Ja sam, kao komandant Srpske dobrovoljačke garde, naredio mojim jedinicama, svima, da budu spremni, da očiste oružje, i da napune sve topove i one tenkove koje su zarobili (...) Evo, njegovo preosveštenstvo mitropolit Amfilohije Radović!”
Ništa preciznije od ove Arkanove najave ne definiše suštinsku misiju Amfilohija Radovića, promotera ideologije krvi i tla. 1. i 2. aprila 1992. Arkan sa svojom paravojskom upada u Bijeljinu, masakrira na desetine muslimanskih civila, a krvavi pir nastavlja se 8. aprila 1992. napadom na Zvornik, masakrima, mučenjima, silovanjima, proćerivanjem bošnjačkih civila.
Kad mu je Arkanov duhovni mentor 8. maja 1992. pokucao na vrata, morao je Halit Đečević znati i za sudbinu muslimanskog stanovništa u Foči, Bratuncu, Višegradu... Đe gođ je doprla (para)vojna armada koju je sokolio i blagosiljao Amfilohije Radović.
79Nije Halit Đečević još mogao znati da će koji mjesec kasnije Čeko Dačević krenuti na Pljevlja, nije mogao znati ni za pogrom u Bukovici početkom 1993, niti da će maja 1993. biti podmetnut eksploziv ispod minareta džamije u Nikšiću... no mogao je naslutiti što bi se s njim i njegovom familijom moglo desiti ne pristane li Amfilohiju i njegovoj bratiji dati simboličku tapiju na svoju kuću i imovinu.
Zato će spomenik koji kani podići bjelaško-četnička većina u Podgorici biti zasnovan na laži jer to neće biti kako su najavili spomenik bratskoj slozi, suživotu i međuvjerskom skladu, već spomenik sili i strahu, biće to još jedan javni kiljan obilježavanja teritorije.
A laž je i u temeljima tog spomenika. Jer oni koji su inicirali njegovo podizanje pozivaju se na tekst negdašnjeg omladinskog aktiviste SNP-a Nikole Pejovića i bivšega komunističkog funkcionera SO Cetinje Jovana Markuša: "Tradicija podgoričke litije za Markovdan leži u Staroj varoši, u podgoričkom naselju Drpe, gdje se nalazio srednjovjekovni manastir Sv. Apostola i jevanđeliste Marka koji je osnovao Sveti Sava i prema nekim podacima najvjerovatnije u njega smjestio sjedište novoosnovane Zetske episkopije. Dolaskom Turaka manastir biva porušen i na njegovom mjestu izgrađena kuća porodice Đečević koja je jedno vrijeme i čuvala manastirske relikvije."
Kad tvrde da je Rastko Nemanjić ("po nekima") śedište Zetske episkopije smjestio u srednjovjekovni manastir posvećen apostolu Marku na Drpama, Pejović i Marković jednostavno lažu. Savin prvi biograf, Domentijan, ostavio je podatak da je Sava śedište Zetske episkopije smjestio "pri Crkvi arh. Mihaila blizu Drepa".
Dakle, jedini onovremeni izvor koji govori o prvobitnom śedištu Zetske episkopije ne spominje apostola Marka kao patrona hrama, kako bi to htjeli Pejović i Markuš, nego arhangela Mihaila. Opaska da "dolaskom Turaka manastir biva porušen" takođe nema baš nikakvo uporište u izvorima. Naprotiv, sami autori pamfleta tvrde da je spoljna kapija bila sačuvana do prije pola stoljeća.
Što bi Turci rušili manastir a čuvali manastirsku kapiju na kojoj se, po svjedočenju Maksima Šobajića, još krajem 19. vijeka moglo viđeti 10 ikona!? Turci su i ovđe zapravo klasični stereotip Neprijatelja, vazdašnji izvor svih zala.
Ako ćemo pravo - Crna Gora je zaista imala spomenik "bratskoj slozi, suživotu i međuvjerskom skladu". Bio je to onaj tumul na Rumiji koji je, uz asistenciju Države, porušio Amfilohije Radović obilježavajući, baš kao i u mahali Đečevića i baš kao što je planirao na Lovćenu, "svoju" teritoriju. Zbog toga a ne zbog afirmacije "sloge i sklada" danas i niču na sve strane spomenici tom slavitelju mržnje i podstrekaču na genocid.
