Teatar je, u formi koju danas poznajemo, nastao u antičkoj Grčkoj. U toj epohi, tom glorifikovanom istorijskom kulturnom orgazmu, pozorište je bilo jedno od najpopularnijih socijalnih događaja, masivnog uticaja i stadionske posjećenosti (15-20.000 ljudi). Kasnije ga Rimljani šire Evropom, a rast uticaja crkve pozorište polako marginalizuje, sve do tačke dok ga nije i sasvim zabranila.
Teatar i crkva postaju zakleti rivali, u beskonačnoj borbi dva lica čovječanstva, jednog slobode, pobune, ljepote i kreacije, a drugog dogme, poniznosti, autoriteta i bojažljivosti.Istom inercijom, taj sukob traje i danas, kako na engleskim srednjevjekovnim trgovima, tako i na budvanskim pjacetama.
Kao u svakoj borbi, postoje oni koji smjelošću, herojstvom i sopstvenom tragedijom inspirišu druge, nadahnu ostale, motivišu posustale - postanu martiri, a u njihovu čast, kako onda tako i danas, priređuju svečanost! Kad se budi u nama dionizijsko, a oko nas guši banalno…
Budva Grad teatar je, u ime Igora Vuka Torbice, “princa teatra” kako su ga nazvali nakon prerane smrti, “upriličila prigodnu” svečanost. Bio je talentom naoružani razarač malograđana, beskompromisni martir teatarske borbe sa licemjerjem lažnog morala, morala čijeg je crkva, da se ne lažemo, najvjernije utočište.
Palanačka atmosfera tog događaja, sasvim nedostojna čovjeka kom je posvećen, zapravo je pervertirano, surovo i izopačeno orgijanje nad svim onim idejama za koje se princ teatra borio. Dijabolični trijumfalni ples Mefista, nad eulogičnom atmosferom izvedbe Igorove predstave, ledi krv u žilama.
Sasvim je sigurno, da je Torbica bio tu, nema teorije da bi se uopšte dogodio taj sitnopolitički, soc-kič u kome bogobojažljivi tobžija milioner, car Budve, Paštrovića i Grblja, gradonačelnik demonizator sa imperijalnim ambicijama da postane sultan umjesto sultana, drži govor prije predstave.
Ma ulazio je Torbica, i za mnogo manje stvari, u ozbiljne sukobe i sa mnogo većim pozorišnim institucijama. Međutim, u trenutku njegovog fizičkog odsustva, nemoći da protestvuje, da se pobuni, u ime njegovog rada i ideja koje ostavlja za sobom, nije smjelo da se dogodi da, u noći posvećenoj njemu, dželat istih tih ideja, čita govor! Govor, kojeg je jedva pročitao, a koga on sigurno nije napisao, jasno je, jer ga nije ni razumio.
U Budvi su te večeri ljudi iz kulture koji su bili u publici, horski ćutali, a niko nije bio dovoljno lojalan teatru
Ipak, uvodne govore, čije su se rečenice vukle između političke poltronerije i floskula o “daskama koje život znače”, sa ehom trijumfalnosti izbornog rezultatan- sve to ,ponavljam, pod oreolom Igora Vuka Torbice, zasijenilo je događanje u toku predstave. Ne sa scene, već iz gledališta. Gradonačelnik Budve je ometao glumačku igru, na glas parodirao scenske replike i radnje, sprdao se, ismijavao i obezvrijedio pozorišni čin i sasvim neometano sabotirao izvođenje “Krvavih svadbi”, koje je režirao pokojni reditelj kome je veče posvećeno.
Niko se tome nije usprotivio, niko od prisutnih ljudi nije stao u odbranu, ne samo pozorišta, festivala, glumaca, kulture - nego osnovnog reda, normalnosti, pristojnosti. Niko, ništa! Da li su ljudi iz festivala naknadno reagovali, tražili javno izvinjenje? Da li su glumci prekinuli predstavu? Da li je taj događaj u Budvi percipiran kao skandal. Odgovor je NE!
Prije neku godinu, jedna hrabra glumica je na istoj sceni prekinula predstavu, u znak protesta protiv glasne muzike. Ovog puta je jedna druga hrabra glumica pokrenula dijalog o ovom događaju, za kog niko ne bi ni znao! Svega par medija je pisalo o ovom tužnom budvanskom debaklu misije teatra, koji se našao na koljenima. Bogobojažljivi vjernik, tajkun i nacionalista, ismijao je predstavu, festival, reditelja i kulturu grada! “Đavo je kredom upisao bod”.
Mada, ruku na srce, u elizabetanskom pozorištu su takođe postojali slični “likovi” u publici. Njih je “krasila” slična vrsta ponašanja,bili su smješteni u najjeftinijem dijelu “gledališta” odmah ispred scene, nisu sjedjeli već stajali, a kako je taj dio u tadašnjim teatrima poput Šekspirovog Globe-a nenatkriven, često su bili pokisli. Ulaznica za taj sektor je koštala jedan peni, a pošto su i mirisali… specifično, zvali su ih penni-stinkers. Naša analogija za ovaj tip ljudi bila bi perper-stinkers.
Od čovjeka koji pucanjem iz topa odražava intezitet svoje duhovnosti, koji kadi gradske ulice u procesu “demonizacije” i koji se krsti kad otvara zamrzivač pun zaklanih svinja pred TV kamerama na svojoj farmi, nisam ni očekivao da će biti ljubitelj pozorišta. Mada nisam ni očekivao da će budvanski intelektualci odšutjeti javno ponižavanje i sprdnju sa našom profesijom!
Odrastao sam u osnovnoj školi koja je dvorište dijelila sa kultnim bioskopom Kultura. Redovna pojava na projekcijama bili su “mangupi”, obično sa periferije, koji su “lošim forama” kvarili utisak dok smo po prvi put gledali nekog Kusturicu, ili Pitera Dzeksona. Srećom po nas, pa je čuveni Meso, koji je radio u bioskopu (ime mu ga daje, jer je bio bioskopski mesija),”duhovite” I vulgarne mangupe izbacivao van!
U Budvi su te večeri, ljudi iz kulture koji su bili u publici, horski ćutali, a niko nije bio dovoljno lojalan teatru da makar za jednu noć bude budvanski Meso. Da li je u pitanju strah, da li u Budvi vlada diktat I strahovlada velikog kapitala, crkve i jednog čovjeka sa jakim političkim leđima, ili pak poltronstvo i apsolutno odsustvo pozorišne strasti, ostaje dilema.
Moj prvi dan na FDU Cetinje započeo je predavanjem profesora I tadašnjeg dekana Siniše Jelušića, koji je sporne večeri bio u publici. Osim što nas je podučavao istorijom pozorišta, što smo sa njim strastveno upoznavali antičku dramu, Euripida, Eshila, Aristofana, pa Šekspira i Molijera, Čehova i Gorkog, učio i naučio nas je, važnom životnom lekcijom - vještinom kritičkog mišljenja.
Stalno je potencirao, ohrabrivao, provocirao studenta u tom pravcu, što je meni lično bilo jako cool. Šta se dogodilo sa Vašom vještinom kritičkog mišljenja te večeri profesore Jelušić, zaista bih volio da znam?
“Grad Teatar je pješčani sat koji ispisuje novu istoriju grada Budve. Zato ovaj zapis večeras može da počne!”- izjavio je gradonačelnik prije nego je počeo sopstveni stand up u toku predstave. Ako je ovo početak nove istorije Budve, onda je Guča zaista realnija opcija. U svakom slučaju, početak nove istorije Budve će biti zapamćen po tome što je predstava odigrana u čast tragično preminulog reditelja bila ismijana od strane prvog čovjeka grada. Nemate pojma koliko imate sreće, dragi Budvani razapeti izmedju crkava, zbog toga što vam ovog puta Igor Vuk neće odgovoriti. Ali hoćemo svi ostali. Vjerujte.
