Kao što nijesam mogao pretpostaviti da će odgovori na kolumnu prerasti u otvoreni istorijski negacionizam i optužbe za koga radim, ko me platio i zašto baš sad pokrećem to pitanje, valjda u najgorem mogućem trenutku pred okupljanje patriotskih snaga.
Nije mi, naravno, namjera da se branim od takvih prozivki, no, baš kao i kod prvog teksta, da javnosti iznesem nepobitne istorijske činjenice. Pa ću, da ne bih dosađivao opširnim elaboracijama, rezimirati osnovne teze teksta „Je li Krsto što mu zbore“ i pozvati neistomišljenike da ponude makar jedan smisleni argument kojim će oboriti izneseno.
1. Imamo li univerzalno određenje da je saradnik okupatora – kolaboracionist? Nijesam vidio da je iko osporio da je Krsto Popović od marta 1942. godine bio saradnik talijanskoga okupatora. U tekstu sam predočio činjenice koje pokazuju da je pripadao vojnoj strukturi koja je formirana na podsticaj okupatora i da je jedini zadatak te strukture bio – likvidacija jedinog pokreta otpora, kojem nije pripadala samo „bjelaška omladina“, kako bi to htjeli naši revizionisti, već i Krstovi sinovi.
2. Ni jednom jedinom riječju nijesam doveo u pitanje Krstov status junaka iz balkanskih ratova, Prvoga svjetskog rata i osobito njegovu herojsku ulogu u otporu okupaciji 1918. godine.
523. U tekstu nijesam upotrijebio pojam izdajnik, kako bi se zaključilo iz pojedinih reakcija. Naprotiv, vrlo sam jasno ukazao na razliku između Krstove kolaboracije i kolaboracije zločinačkoga četničkog pokreta, naglasio da ta dva pokreta nijesu ideološki bliska, a istakao sam i zašto se Krstova kolaboracija ne može porediti s Petenovom, Nedićevom i Kvislingovom. Da ne prepričavam, ko je dobre volje neka ponovo pročita odlomak iz tog mog „problematičnog teksta“: „A kad se osmotri istorijski kontekst, treba reći i ovo: uprkos nesumnjivoj kolaboraciji Krsto Popović i njegova Lovćenska brigada ipak se ne mogu izjednačavati s četnicima s kojima su jedan dio rata bili u savezništvu. Krstov pokret nije imao program etničkoga čišćenja niti je, koliko je poznato, učestvovao u masovnim zločinima nad civilima. Naprotiv, tamo đe je Popović kontrolisao teritoriju, desilo se najmanje zločina pa su i simpatizeri NOP-a bježeći od četničkoga terora nerijetko utočište nalazili na njegovoj teritoriji. Izvjesno je da savezništvo s okupatorom i četnicima nije bilo ideološko, već dio ratne strategije. Opterećen srpskim zločinima iz perioda nakon okončanja Prvoga svjetskog rata, Popović je imao bojazan da se isto ne ponovi i tokom Drugoga svjetskog rata. To su, kako se dȃ zaključiti iz dostupnih izvora, bili njegovi ključni motivi za kolaboraciju, pa je njegova čvrsta lojalnost ideji obnove Crne Gore u tim istorijskim okolnostima postala njegova istorijska kob. Da je njegova kolaboracija bila bezrezervna, svakako ne bi zabranio svojim vojnicima da idu na Neretvu i poveo agitaciju protiv te akcije niti bi četnici 1944. godine otpočeli s likvidacijom njegovih pristalica, nazivajući ih 'legalizovanim komunistima'. Na kraju – gotovo kompletni borački a i oficirski sastav njegovih pristalica prešao je u NOP, što je vrednovala i komunistička istoriografija. Krsta Popovića to uveliko razlikuje od Nedića, Petena i Kvislinga, jer Popović nije bio na čelu marionetske državne uprave koja je sprovodila Holokaust. To ga, međutim, ne abolira od saradnje s okupatorom.“
4. Ubijeđen sam da se kolaboracija s okupatorom ne može pravdati ničim, pa ni „borbom za Crnu Goru“, pri čemu je kao i svaki revizionizam i ovaj naš u osnovi konzervativan i redukcionistički, pa s pjata istorije uzima samo ono što mu se svidi. Zato se, valjda, i zaboravlja ono što je u jednom korektnom istorijskom osvrtu ovih dana ponovio možda i ponajbolji poznavalac lika i djela Krsta Popovića, Novak Adžić – Krsto i krug federalista okonjega, za razliku od frakcije oko Drljevića, od 1943. godine prihvata koncept obnove Crne Gore u okviru federalne Jugoslavije. Ako je krimen jedinoga antifašističkog pokreta otpora u Drugome svjetskom ratu to što se borio za ravnopravan status Crne Gore (i prihvatanje crnogorske nacije) u novoj federaciji, a, kako vidimo, to je bila i Krstova finalna platforma (ali pod okupacionom egidom), ostaje nejasno kako se argumentom „Krsto je bio za Crnu Goru, a komunisti za Jugoslaviju“, bilo što može dokazati. Daleko bi nas odvelo da sad uza sve ovo otvaram i problem tretmana crnogorskog nacionalnog (a ne državnog) pitanja kod vođstva Crnogorske federalističke stranke. Premda ne bi to odmoglo da razumijemo određene istorijske procese koji u tekstovima revizionista poprimaju nakaradne interpretacije.
5. Vjerujem da je iz mog teksta ostalo jasno da antifašizam smatram jednom od ključnih tekovina savremene Crne Gore i da sam uvjeren da je iz toga ugla izuzetno opasno posezanje za rehabilitacijom kolaboracionista. Možda toga u ovome trenutku nijesu svjesni moji sagovornici, ali proces koji su svojom zapaljivom odbranom od činjenica otvorili, konsekventno vodi ka rehabilitaciji zločinačkog i profašističkog četničkog pokreta. Kao što antifašizam nije moguće izjednačiti s komunističkom ideologijom, nego je riječ o vrijednosti širega obuhvata i značenja, ni kolaboraciju s fašistima – mojih ili tvojih – nije pametno rehabilitovati jer ona bez izuzetka vodi ka brisanju granica bez kojih se ovo društvo sunovraćuje u bezdan moralne relativizacije, mržnje i krvavih međusobica.
Dok ne dobijem makar i jedan jedini argumentovan odgovor na činjenice koje sam iznio ostaje mi da još samo nešto kažem o odnosu činjenica i uvjerenja. Neđe tamo 1989. godine bio sam uvjeren da je NK Hajduk najbolji klub na svijetu, a Aljoša Asanović igrač kojem niko ne može izaći na crtu. Na moje razočaranje te je ’89. godine Kup šampiona osvojio AC Milan, a zlatnu loptu izvjesni Marko van Basten. Moj je Hajduk u nacionalnome prvenstvu SFRJ te godine zauzeo tek treće mjesto, a i Kup „Maršala Tita“ izmakao je u finalu. Raskorak između mojih uvjerenja i realnosti počivao je na činjenici da sam bio vatreni navijač Hajduka.
E pa ako sporta nema bez navijača i navijanja, s naukom stvari stoje malo drugačije. Još je Tacit formulisao čuveni stav „sine ira et studio“, koji bi morao obavezivati svakoga ko se odvaži da zaplovi naučnim vodama, osobito u domenu tumačenja istorije. Razumijem navijački stav naših revizionista i uvjerenja koja on oblikuje, ali onoga trenutka kad njihova navijačka uvjerenja postanu toksični narativ koji prijeti da preraste u ozbiljan društveni problem, svojom ću obavezom i dalje smatrati da činjenicama odgovorim na njega.
