Kada ministar finansija samouvjereno izjavi da građani raspolažu većim realnim primanjima nego ikada ranije, kada potpredsjednik Vlade Nik Đeljošaj trijumfalno poruči da država pokreće akciju koja ima za cilj da pokaže brigu o građanima, očuva njihov standard, a poslanik Čarapić, samozvani ekspert za sve od monetarne politike do cijena krompira, zaključi da zbog toga što imaju više novca, građani Crne Gore mogu da podnesu inflaciju lakše nego ostali u Evropi, onda čovjeku dođe da se zapita: živi li vlast u supermarketu ili u laboratoriji?
Vrijeme je da se prestanemo igrati ekonomije, a počnemo baviti društvom. Jer narod ne traži mnogo
Sve zvuči kao bajka za odrasle: cijene padaju, standard raste, frižideri, po njihovim riječima, gotovo da su prepuni, a građani samo treba da sačekaju još malo. Na papiru, naravno. Jer dok oni saopštavaju procente i “pozitivan trend”, prosječan građanin saopštava blagajnici: “Ostavi mi to za sjutra".
Zato ću se ovom prilikom obratiti direktno.
Gospodine ministre Vukoviću, vjerujem da ste, dok se na vašem fakultetu govorilo o nominalnim i realnim primanjima, imali važnijih obaveza od prisustva predavanjima. Jer da ste bili tamo gdje se uči, danas biste bolje razumjeli ono o čemu govorite.
Gospodine potpredsjedniče Vlade, sjetite li se ijednog trenutka u novijoj istoriji da je penzioner u ovoj zemlji morao javno tražiti pomoć za ogrijev? Penzioner, dakle, građanin koga i vi tvrdite da štitite.
Gospodine poslaniče Čarapiću, Ustav vam nije dao mandat da budete PR služba Vlade. Vaša dužnost je da branite interese građana Crne Gore, a ne da opravdavate svaku pogrešnu politiku samo zato što dolazi iz vaših redova.
Kada frižider postane prazniji od statistike
U Crnoj Gori inflacija možda pada na papiru, ali u stvarnosti raste u stomacima i u glavama. Ovo nije tekst o brojkama, već o svakodnevici koja se ne mjeri prosjekom, već praznim tanjirom, prećutanom nervozom i nevidljivim pritiscima.
Statistika kaže da je inflacija usporila. Pazar kaže da nije pala ni za cent.
Realna inflacija ne ulazi na velika vrata kroz izvještaje. Ona ulazi tiho: kroz frižider koji zjapi, kroz račun za struju koji se plaća iz dva puta, kroz kafu koja postaje luksuzna navika, kroz tišinu pred kasom kada čovjek računa šta može, a šta mora da vrati.
U zemlji gdje se ponosno govori o rastu BDP-a, mnogi žive u minusu sopstvenog dostojanstva.
Skupi i jeftini životi
Dok se nadležni fotografišu pored grafikona “stabilizacije”, ulje se opet pozajmljuje od komšije, limun postaje egzotika, a hljeb vraća staru ulogu, osnovne mjere preživljavanja. Prosječna plata je politički mit, televizijski grafik, a ne realnost. Od takve realnosti, koja se servira građanima, prosjek je snalaženje u kućnom budžetu. Snalaženje je postalo sistem, a sistem snalaženja je umor, koji postaje svakodnevica, a svakodnevica postaje stres.
Sve više porodica živi od prvog do desetog. Ostatak mjeseca, snaga volje i božja pomoć.
Tihi slom
Inflacija nije samo ekonomski fenomen. Ona je psihološki pritisak. Djeca nose iste patike treću godinu. Stariji broje tablete. Mladi odustaju, sele se ili ćute. Ljudi ne računaju više novac, već kalorije. Rezovi u potrošnji postaju rezovi po živcima.
Ovo više nije ekonomska tema. Ovo je tema dostojanstva.
Psihološki zamor prelazi u nervozu. Nervoza u frustraciju. Frustracija u agresiju. Sve češće čovjek ne plane zato što želi, već zato što više ne može da trpi.
Od siromaštva do nasilja
Crna Gora prolazi kroz period “tihe brutalizacije društva”. Psiholozi i policija bilježe skok porodičnih sukoba, komšijskih svađa, nasilja u školama. Čekanje u redu postaje poligon za sukob. Saobraćaj - teren za vrijeđanje. Dom - mjesto zategnutog daha.
Ne zato što smo postali lošiji ljudi, već zato što smo iscrpljeni.
Glad i neizvjesnost ne ruše samo standard, nego i karakter zajednice. Nestaje povjerenje, nestaje solidarnost. Društvo se povlači u sebe, a kad čovjek izgubi kontrolu nad životom, lako izgubi i kontrolu nad sobom.
A država, ušutkana u sopstvenim brojkama
Umjesto empatije, grafikoni. Umjesto mjera, saopštenja. Umjesto sistemskog odgovora, floskule. Građanin ne jede BDP. Ne grije se na “projekte u pripremi”. Ne puni ceger obećanjima.
Komunalije rastu, nameti traju, birokratija jača. Školovanje je trošak, liječenje lutrija, a institucije glasne samo kad treba da pohvale same sebe. Država je postala komentator, a ne službenik građana.
Mentalna inflacija
Najopasnija inflacija nije ona u prodavnici, već ona u glavi. Kad ljudi izgube vjeru da će biti bolje, to je početak kraja jednog društva.
Mentalna inflacija jede optimizam. Raspoloženje pada, depresija raste, stigme traju, psihološka pomoć je privilegija, a ne pravo. Samoća i stid gutaju tihi glas običnog čovjeka. To je tlo na kojem raste nasilje, apatija i odlazak iz zemlje.
Kako izaći iz krize
Izlaz sigurno nije u komunikacionim protivurječnostima, kojima nas Vlada svakodnevno zasipa. Jednog dana slušamo da se preduzimaju odlučne mjere u saradnji sa trgovcima da se zaustavi rast cijena, a već sjutra čujemo trijumfalnu poruku da je Crna Gora “najbolja na Balkanu” po pitanju usporavanja inflacije. Dok se u vladajućoj partiji tek sada javno izgovara riječ inflacija, jasno je da ih problem stigao, jer postaje politički rizik.
Povjerenje se ne gradi govorima nego djelima. Ne slikanjem, nego slušanjem. Ne obećanjem, nego hrabrim odlukama
A onda počinje ista predstava: nasmijani ministri iza govornica, uredno poslagani papiri kao scenografija ozbiljnosti, kampanje i slogani umjesto rješenja. Inflacija se pokušava umiriti marketingom, kao da se rast cijena rješava fotografisanjem i akcijama u javnim saopštenjima. Selektivno orgraničavanje marži i cijena u dogovoru na šest mjeseci, kao da glad ima rok trajanja.
Izlazak iz krize počinje jednostavno, priznanjem istine. Dok god država glumi da problem kontroliše, umjesto da ga razumije, građani će nastaviti da žive između frižidera koji se prazne i konferencija koje se pune obećanjima. Realnost se ne mjeri iz ministarskih kabineta, već na kasama.
Prvo - hrana nije tržišna retorika nego pravo.
Zakonom ograničiti marže na osnovne životne proizvode, a ne dogovorom. Ukidanje PDV-a na prehrambene artikle,dječju odjeću i obuću,školski pribor i udžbenike.
Drugo - zemlja mora hraniti sebe.
Subvencije i otkup domaće proizvodnje, povratak poljoprivrede, stočarstva i ribarstva u sistem.
Treće - socijalna politika nije milostinja.
Bonovi za hranu, subvencionisani računi za najugroženije, ljekovi za starije, ne kao kampanja, već kao obaveza.
Četvrto - mentalno zdravlje je strateško pitanje.
Psihološka pomoć dostupna svima. Kampanje protiv stigme. Centri podrške. Država koja čuje,prije nego što kasno čuje.
I najvažnije - povjerenje.
Povjerenje se ne gradi govorima nego djelima. Ne slikanjem, nego slušanjem. Ne obećanjem, nego hrabrim odlukama.
Narod ne traži luksuz. Traži normalnost.
Statistika bez čovjeka je laž
U zemlji gdje se sve “privremeno rješava“, a svaka kriza je “kratkog daha“, živimo već četvrtu godinu pod inflacijom. A ona više nije broj, ona je osjećaj u stomaku, rana na dostojanstvu i tišina u kući.
Vrijeme je da se prestanemo igrati ekonomije, a počnemo baviti društvom. Jer narod ne traži mnogo, tek koru hljeba bez stida i dan bez zebnje.
Kad država ponovo vidi čovjeka, tada će i on vidjeti državu. Do tada, statistika će biti lijepa, a život sve skuplji.
Jer kad inflacija uđe u dušu, onda nije pitanje cijena, nego smisla.
