Različite reakcije srpskih mitropolija u Crnoj Gori na izjavu Aleksandra Vučića na obilježavanju godišnjice operacije 'Oluja' u Mrkonjić Gradu, ponovo su otvorile pitanje odnosa unutar crkve Srbije u našoj zemlji.
Da li je riječ o prolaznom neslaganju ili o dubljim procesima, kakav je odnos unutar Srpske crkve prema nasljeđu Amfilohija Radovića i imaju li unutrašnja razmimoilaženja u ovoj vjerskoj organizaciji stvarni značaj za crnogorsko društvo, neka su od pitanja o kojima za Analitiku govori Nikola Belada, advokat i autor knjige „Okupacija oltarom“.
Mitropoliji crnogorsko-primorskoj ne piše se dobro
ANALITIKA: Srpske mitropolije u Crnoj Gori imale su ove sedmice suprotstavljena mišljenja o komentaru predsjednika Srbije. Dok su se na Cetinju kritički odnijeli prema ocjenama na račun njihovog rada, u Beranama su iskazali pozitivan stav prema izjavi Aleksandra Vučića. Da li je mimoilaženje znak dubljeg raskola između dva srpska mitropolita u našoj zemlji?
BELADA: Povod za dijametralno suprotne stavove Mitropolije crnogorsko-primorske i Eparhije budimljansko-nikšićke je izjava predsjednika Srbije Aleksandra Vučića u Mrkonjić Gradu, gdje je, između ostalog, kazao da su u Crkvi imali ideje, misleći na Crnu Goru, koje su opake i opasne, da su u pitanju policentrične ideje koje vode ka konfederalizovanju Crkve.
Ukazao je i na pokušaje da se pravi Pravoslavna crkva u Crnoj Gori i da, da Crkva Srbije nije na vrijeme reagovala za vrijeme patrijarha Irineja, takav naum od strane Crkve u Crnoj Gori ne bi bio osujećen. Takođe se osvrnuo na pojavu litija u Crnoj Gori, tvrdeći da su litije počele kada su htjeli da Pravoslavnoj crkvi u Crnoj Gori izbrišu ono „srpska“.
Međutim, uprkos različitim reakcijama na jedan isti događaj u SPC, sigurno je da u dogledno vrijeme neće doći do raskola, i to sve dok postoji simbioza, jedinstvo i isti ciljevi između vrha države Srbije i vrha SPC.
42Nekoliko državnih dokumenata definiše SPC kao stub i glavnog činioca u odbrani srpskog naroda bilo gdje u svijetu. Desetine miliona eura iz budžeta Srbije usmjeravaju se ka SPC, a sa druge strane SPC je najbolji izvršilac i zaštitnik aktuelne vlasti u Srbiji. Nijesu mala izdvajanja ni iz državnog budžeta Crne Gore i budžeta lokalnih samouprava za Crkvu Srbije u Crnoj Gori, uz konstataciju da u Crnoj Gori Crkva uzima onoliko koliko smatra da je potrebno.
SPC u Srbiji i svijetu ima oko četrdeset eparhija, od čega su četiri u Crnoj Gori, na nešto više od 600.000 stanovnika. To je već prvi znak da Crkva Srbije u Crnoj Gori želi da se nametne kao odlučujući faktor, što u ovom trenutku i jeste. Da ne bude zabune, dvije eparhije u Crnoj Gori – crnogorsko-primorska i budimljansko-nikšićka – takođe su eparhije, ali se zbog posebnog značaja eparhijama daje zvanje mitropolije, a njihove starješine dobijaju zvanje mitropolita.
Osim tradicionalne Mitropolije crnogorsko-primorske, preko noći smo dobili i Eparhiju budimljansko-nikšićku. Formirana je dogovorom rukovodstva države Srbije i rukovodstva SPC kako bi se disciplinovao Joanikije i umanjio njegov uticaj. Sam po sebi, Joanikije nije opasnost po SPC, ali se, između ostalog, morao kazniti jer je podržao studentski pokret u Srbiji.
Ovdje je važno istaći Joanikijevu neopreznost, jer podržava studente u Beogradu, a u Crnoj Gori se distancirao od studentskog pokreta „Kamo śutra“. Zato nije čudo što zbog izjava u Mrkonjić Gradu Mitropolija budimljansko-nikšićka izražava blagodarnost predsjedniku Srbije Aleksandru Vučiću, a Mitropolija crnogorsko-primorska njegove izjave karakteriše kao nepozvano miješanje političara u crkvene stvari.
Međutim, dugoročno gledano, Mitropoliji crnogorsko-primorskoj ne piše se dobro. Državno rukovodstvo i vrh SPC ne žele da se više ikada na čelu Mitropolije crnogorsko-primorske pojavi ličnost poput Amfilohija i zato će nastojati da je marginalizuju. Poznato je da je Arhijerejski sabor SPC donio nekoliko odluka da se imovina u Crnoj Gori, uknjižena na Mitropoliju crnogorsko-primorsku, prepiše na Eparhiju budimljansko-nikšićku i taj postupak je u toku.
Samo je čudno kako i po kojem osnovu državni organi Crne Gore postupaju po odlukama Arhijerejskog sabora crkve strane države – Srbije. Što se mene tiče, na ovaj sukob dvije mitropolije gledam kao na lanjski snijeg.
Litije su bile politički pokret koji je dugo pripreman
ANALITIKA: Mitropolija na čijem je čelu Joanikije okarakterisala je litije kao podvig građana Crne Gore. Koliko ta ocjena odgovara istini? Da li su litije mogle ostvariti onakvu masovnost i uspjeh bez pomoći ne samo Srbije, već i srpskih organizacija iz regiona i šire dijaspore?
BELADA: Svaka izjava Joanikija mora se prihvatiti sa rezervom. Uglavnom su to neutemeljene i površne ocjene. Joanikije je osoba skromnog obrazovanja, njegova riječ nema težinu, nema harizmu i morao je biti svjestan da će vrlo teško održati nivo koji je postavio pokojni Risto Radović. S druge strane imamo Metodija, drskog, odlučnog vojnika SPC, željnog karijere i uspona po svaku cijenu, sa metodama šerifa u oblastima pod njegovom jurisdikcijom.
Fenomen litija teško je objasniti u nekoliko rečenica. Jedno je sigurno – u pitanju je bio politički pokret. Litije su mnogo više od onoga što govore Aleksandar Vučić, Joanikije ili Metodije. Drugo, litije su kao projekat dugo pripremane. Amfilohije nije dozvoljavao da bilo ko odlučuje bez njegove saglasnosti. Sam je donosio odluke i usmjeravao sveštenstvo i narod.
Mnogi današnji „oslobodioci“, koji se predstavljaju kao odlučujući u operaciji litija, u to vrijeme nijesu mogli doći ni u predvorje, a kamoli razgovarati sa Ristom Radovićem o djelovanju u litijaškom pokretu. Na pojavu litija ne može se isključiti ni uticaj tridesetogodišnje vladavine DPS-a, nezadovoljstvo naroda, kao ni neodlučna i suviše blaga reakcija tadašnjeg rukovodstva Crne Gore na djelovanje faktora spolja i iznutra. No, biće vremena da se cjelovito, argumentovano i objektivno sagleda fenomen litija.
Amfilohije je jačao vlastiti autoritet
ANALITIKA: Vučić je djelovanje Episkopskog savjeta Pravoslavne crkve u Crnoj Gori, na čijem je čelu bio Amfilohije, opisao kao pokušaj mijenjanja karaktera te vjerske organizacije u našoj zemlji. Smatrate li da je Amfilohije ikada imao ozbiljne planove o izdvajanju srpskih eparhija u našoj zemlji u posebnu crkvu ili je to bio samo projekat uvećanja njegove lične moći?
BELADA: Nije sporno da je Amfilohije Radović formirao Episkopski savjet u Crnoj Gori. Mnogi to tumače kao prvi čin samostalnosti pravoslavne crkve u Crnoj Gori i odvajanje od matice u Srbiji. Ja iznosim svoj stav da sve što je radio Amfilohije Radović nije bilo na dobrobit Crne Gore, već samo radi uvećanja njegove moći. Tačno je da na grobu pokojnog Amfilohija stoji: Arhiepiskop cetinjski, Mitropolit crnogorski i Egzarh pećki. Naizgled, postojanje Episkopskog savjeta i titule Arhiepiskop cetinjski asociraju na samostalnu crkvu.
Kad je u pitanju Amfilohije, treba istaći da je bio izuzetno mudar, obrazovan i harizmatičan čovjek, beskompromisan u negiranju crnogorskog naroda, crnogorske crkve i države. Imao je izuzetan uticaj i moć u Arhijerejskom saboru Srpske pravoslavne crkve. Imao je iza sebe istaknute saborce koji su ga dosljedno pratili – grupu 3A ili grčke đake: Amfilohija, Artemija i Anastasija.
Ne stoje navodi da je patrijarh srpski Irinej spriječio formiranje Pravoslavne crkve Crne Gore, jer je Amfilohije imao veću moć i uticaj od Irineja, tako da je u svakom pogledu bio dominantan u odnosu na njega. Čak ni pokojni patrijarh Pavle nije imao snage da se suprotstavi Amfilohiju po bilo kojem pitanju.
Dakle, kod takvog stanja stvari, da je u pitanju bila samo lična afirmacija govori i to što nijednim svojim djelom ni riječju nije ukazao na namjeru da formira Pravoslavnu crkvu Crne Gore. Lično sam uvjeren da bi takva crkva bila formirana kao Srpska pravoslavna crkva Crne Gore, u kojoj ne bi bilo mjesta za Crnogorce.
Irinej nije spriječio formiranje Pravoslavne crkve Crne Gore
ANALITIKA: Cetinjska mitropolija u saopštenju demantuje optužbe na račun Amfilohija, dok iz Berana stiže poruka da je pokojni patrijarh Irinej postupio mudro i zaštitio jedinstvo Crkve. Da li je saopštenje iz Berana povlađivanje Vučiću ili među srpskim sveštenstvom zaista postoji podijeljeno mišljenje o djelovanju i zaostavštini Amfilohija?
BELADA: Ne stoje navodi da je pokojni srpski patrijarh Irinej Gavrilović zaštitio jedinstvo Crkve Srbije na način što je spriječio formiranje Pravoslavne crkve u Crnoj Gori.
Naime, dajući primjedbe na Nacrt zakona o slobodi vjeroispovijesti iz 2015. godine, crkveni vjerodostojnik Velibor Džomić izjavio je da je Mitropolija crnogorsko-primorska nadležnom organu – MUP-u Crne Gore – podnijela prijavu o postojanju i djelovanju Pravoslavne crkve u Crnoj Gori, zavedenu pod brojem 01-08/12-3538 od 8. marta 2012. godine. Dakle, Pravoslavna crkva u Crnoj Gori pominje se i 2012. godine, kada je Irinej bio patrijarh.
Od svog postojanja u Crnoj Gori Srpska pravoslavna crkva nikada nije dozvolila da se provjeri zakonitost upisa na zemljištu i objektima kojima raspolaže u Crnoj Gori. Ono što zabrinjava jeste činjenica da postoji nekoliko naziva upisanih u katastar nepokretnosti, i to: „Pravoslavna crkva Crne Gore“, „Srpska pravoslavna crkva“, „Patrijaršija srpska“, pa opet „Pravoslavna crkva Crne Gore“, koji učestvuju u pravnom prometu Crne Gore, a ne zna se ko stoji iza tih organizacija, ko su osnivači, gdje im je sjedište, ko im je dao obavještenje o razvrstavanju, koji im je PIB i slično. Da zaključim, pojam Pravoslavne crkve u Crnoj Gori bio je ideja i projekat uvećanja moći Amfilohija Radovića.
Ova generacija ne može ugroziti ideološko jedinstvo Crkve Srbije
ANALITIKA: Gledano iz pozicije crnogorskih suverenista, koliki značaj imaju razmirice unutar Crkve Srbije dok ideološko jedinstvo ove vjerske organizacije ostaje netaknuto?
BELADA: Po ko zna koji put treba ponoviti da ideološko jedinstvo Crkve Srbije ova generacija ne može ugroziti. Neshvatljiva je inferiornost Crnogoraca kod usvajanja Zakona o slobodi vjeroispovijesti i uvjerenja i pravnom položaju vjerskih zajednica.
Neshvatljivo je ponašanje prilikom potpisivanja tzv. Temeljnog ugovora, kao i veličanje istaknutih crnogorskih bitaka kao izraza jedinstva srpstva. Jednostavno, Crnogorci su po pitanju vjerskih prava, sloboda i identiteta prihvatili okupaciju Crne Gore.
Potrebne su nove snage, nove ideje, pravi programi, odlučnost i jedinstvo da se ovom zlu stane na kraj. Proći će mnogo vremena do tada, jer ne zaslužujemo bolje, a svima koji i dalje, kao od prvog dana, jurišaju na velikosrpski klerofašizam ostaje samo da im se divimo.
