Prije tog nesretnog 30. avgusta 2020. upozoravali smo zaluđelu ''građanštinu'' i ''trećeputaše'' da vuk dlaku mijenja, ali ćud nikad. Upozoravali smo da na konto priče o takozvanim ugroženim „vjerskim“ pravima, diskriminaciji, lažima i prevari, leži zapravo jedino mržnja prema svemu crnogorskom i Crnoj Gori kao nezavisnoj državi. Sa tom činjenicom se dobar dio crnogorske populacije nikad nije pomirio niti će ikad. Osim tog dijela populacije, postoji i cjelokupna politička elita susjedne nam države koja tek nikad neće prihvatiti crnogorsku realnost i koristiće srpsku manjinu u Crnoj Gori za svoje bezumne i pokvarene planove.
Upozoravali smo da svako sarađivanje sa srpskom crkvom kao glavnim eksponentom srpskog hegemonizma u Crnoj Gori predstavlja poguban čin. Prosto iz razloga jer je glavni cilj te organizacije asimilacija Crnogoraca i njihovo pretvaranje u nešto što oni nisu niti su ikad bili.
24Cilj je zapravo pretvaranje srpske manjine u većinu, kako bi se po ostvarenju tog cilja dovela u pitanje i crnogorska nezavisnost. Taj ultimativni cilj nikad nisu ni skrivali ideolozi tog projekta. ''Što će dvije srpske države?''. Znači, borba protiv korupcije, kriminala, mafije, duge vladavine jedne partije i ostale gluposti nikad ni nisu bile stvarna tema na političkoj agendi, nego samo marketinška i propagandna floskula.
Jedina tačka o kojoj se raspravlja i na kojoj se radi je dovođenje Crne Gore u iz stanje 1918. godine kako bi joj se mogao zadati potonji udarac sjekirom među oči. Upozoravali smo, ali nije imao ko da čuje! Ili, bolje reći, nisu šćeli i nisu vjerovali, a mnogi su bili i dobro „nagrađeni“ da začepe uši i pokriju oči.
Vuk dlaku mijenja, ali ćud nikad. Davno su još Trojanci rekli da ne treba vjerovati Danajcima ni kad poklone donose. Ipak, ne mislim da sljedbenicima četničke ideologije treba išta vjerovati. Prosto, istorija je to dokazala hiljadu puta. Možda su i najveći problem crnogorskog društva oni koji bi kao da se odmaknu od istorije. ''Bavimo se budućnošću'', govorio bi srećom bivši premijer. Takve tvrdnje dovode veoma u pitanje njegovu političku inteligenciju, jer je istorija učiteljica života!
Nije problem samo Podgorica. I na državnom nivou je s lakoćom dozvoljeno četničkim snagama da zagospodare svim mogućim kulturnim institucijama
Bez istorije nema budućnosti, tako da je prihvatanje onih koji imaju jake emotivne i ideološke i materijalne pobude da rade protiv Crne Gore totalno pogubno. Na našu nesreću, gomila relativizatora, peglača i ostalih plaćenih promotera takozvanog ''pomirenja'' uspjela je da dobar dio građana ubijedi u činjenicu da su tradicionalni crnogorski izdajnici zapravo prihvatljiv politički faktor i da im treba dati šansu da se pokažu.
Sa relativizacijom se ne staje ni dan danas, kad jedan medij sa velikim uticajem pokušava da predstavi Andriju Mandića kao evropejca i nekog ko život daje ne za svoje vojvodstvo nego za evropske integracije.
E, vala su se pokazali! Primjera je milion i prosto čovjeka zaboli želudac kada rekapitulira ''djela'' nekadašnjih ideoloških poklonika saradnika okupatora. Pisalo se o tome dosta, i ne treba ponavljati danas. Međutim, treba ponavljati na drugim instancama, da se ne zaboravi ni dio.
Crnogorci imaju tu manu da zaboravljaju, pa treba papagajski ponavljati. Da je bivša vlast više truda uložila u to da ponavlja što se činjelo od strane četnika po Crnoj Gori, barem promil bi ih bilo manje nego što ih ima. Isto tako i onaj film o Amfilohiju je trebao biti montiran mnogo ranije, a ne u pet do ponoći. Ali, to smo mi.
Najskorije dešavanje je malobrojni četnički skup u podgoričkoj Biblioteci „Radosav Ljumović“. Nije da ih ja etiketiram da su četnici, sami su to rekli i naveli da se ponose time. Grad Podgorica je dozvolio da se u njenoj ustanovi, koja pritom nosi prefiks ''narodna'' organizucje skup koji negira postojanje najvećeg dijela naroda kao sveobuhvatne populacione kategorije.
Naravno, nije tu problem samo Grad Podgorica. I na državnom nivou je sa takvom lakoćom dozvoljeno četničkim snagama da zagospodare svim mogućim kulturnim institucijama. Zagospodarili su upravo sa željom da bi mogli da organizuju ovakve i slične ''skupove'' na kojima se širi anticrnogorski sentiment. Na tome ''hvala'' onima koji nam govore da ne trebamo gledati u istoriju, nego u budućnost. Nećemo vas poslušati, jer budućnosti nema bez istorije. Kako da nam budućnost bude svijetla, ako je gradimo sa silama mraka?
Da tragedija bude veća, skup sa kojeg su pljuvani Crnogorci i na kojem se ponosilo četništvom održan je u instituciji koja nosi ime Radosava Ljumovića. Čovjeka koji je bio komunista, književnih i borac protiv fašizma i koji je pao u Španiji kao dobrovoljac. Čovjeka koji je od takvih koji se sada skupljaju u biblioteci sa njegovim imenom bio hapšen i proganjan.
To je današnja crnogorska realnost. Očigledno je da nema nas da kaljanje crnogorskog imena spriječimo. Radosava i drugove nije trebalo puno nagoniti da se pobune i bore za pravedno društvo. Mi smo ih izgleda iznevjerili.
