Priča o teroru nad crnogorskim narodom 1919-1922

Crna Gora i crnogorski narod su, poslije izvršene okupacije i nasilne aneksije Crne Gore od s Srbije, od kraja 1918. i godinama zatim, bili izloženi strahovitoj represiji i kriminalnim postupcima organa vlasti nove države Kraljevine SHS, a počinjeni masovni zločini nad Crnogorcima, pod pokroviteljstvom ondašnjeg njenog režima su po mnogo čemu ne samo ličili na etnocid, kulturocid, kao i na gladomor (holodomor), već su i predstavljali njihove elemente. 

Velikosrpski režim u Beogradu, preko organa vlasti i aparata na prostoru Crne Gore je prema crnogorskom narodu, naročito prema ustanicima i njihovim jatacima, te njihovim porodicama i rođacima, sprovodio užasavajuće okupatorsko-osvajačke “mjere”: vršio je ubistva, pobubljenja, masovno spaljivanje kuća, hapšenja, zatvaranja, mučenja, osuđivanja na dugogodišnje robije i namjenog izgladnjivanju Crnogoraca i Crnogorki. 

Ministar dr Pero Šoć

Ovo je, na činjenicama i dokazima, zasnovana istorijska priča o teroru nad crnogorskim narodom, koji borio za restauraciju Crne Gore. 

Ministar spoljnih poslova Kraljevine Crne Gore u egzilu dr Pero Đurov Šoć je, u ime crnogorske Vlade, čiji je predsjednik bio general (divizijar) Milutin Vučinić, (sin vojvode Mijajla Nišina Vučinića iz Pipera) i resora kojim je rukovodio, uputio notu (predstavku) predsjedniku Vrhovnog savjeta Konferencije koja se održava u Kanu, iz Rima (Via Volturno 7) 8. januara 1922. godine, u kojoj je podsjetio, kako navodi, “na činjenicu da je crnogorsko pitanje još uvijek otvoreno. Činjenično stanje koje je Sbija stvorila u Crnoj Gori, to jest privremena okupacija Crne Gore od strane srpskih trupa, nije imala i ne može dobiti međunarodnu potvrdu”. 

Crnogorski ministar, diplomata i suverenista dr Pero Šoć govori o varvarizmu, kojeg je zvanična Srbija počinila u Crnoj Gori prema njenom narodu, te u istom dokumentu dalje piše: 

“Strahote koje je Srbija nametnula crnogorskom narodu, uprkos svečanih obećanja saveznika i najelementarnijih principa pravde i čovječnosti, drže taj narod u stalnom stanju razdraženosti. Uzurpatorske srpske vlasti tako izazivaju u zemlji nerede i pobune, koji bi, s obzirom na haotično stanje Kraljevine SHS, mogli lako da se izrode u pokret većih razmjera i u opasne komplikacije. Crnogorska vlada koristi ovu priliku da podsjeti Vrhovni savjet da je crnogorsko pitanje međunarodnog karaktera i da su se iste velike sile koje sačinjavaju Vrhovni savjet obavezale, svečano i u više navrata da zajednički riješe to pitanje i u skladu sa pravom i željom crnogorskog naroda.

Nastojanja zainteresovanih strana u pravcu odlaganja da se stavi na dnevni red savezničkih konferencija crnogorsko pitanje, nažalost, do sada su uspjela. To je rađeno u nadi da će vrijeme i teror ugušiti svaku želju crnogorskog naroda za nezavisnošću. No, cilj koji je Srbija željela postići na taj način potpuno je propao. 

Želja za nezavisnošću Crnogoraca i neprestane borbe koje vode već tri godine uvjeravaju da Srbi nikada neće uspjeti da ih potčine, uprkos svim najvarvarskijim postupcima koje su koristili prema stanovništvu u Crnoj Gori.

Vrhovni savjet se lako može uvjeriti, ako to želi, da crnogorski narod nikada nije pokazao toliko otpora protiv srpskih tlačitelja kao sada. Njihove težnje za nezavisnošću nikada nijesu bile sa toliko žara. Crnogorski narod pokazuje time da nikada neće dopustiti da zločin koji je učinjen prema njemu preraste u legalno stanje.

Crnogorska vlada predviđa teške posljedice i krvoprolića kojih se treba plašiti u Crnoj Gori u bliskoj budućnosti ako se ne zadovolje pravedne težnje crnogorskog naroda. U želji da otkloni svaku odgovornost, ona ima čast da zamoli Vrhovni savjet za rješenje ovog mučnog problema. Tim bi aktom velike savezničke sile platile svoj dug časti u odnosu na vlastita obećanja, svečana i međunarodnog karaktera.

Težnje i zahtjevi crnogorskog naroda koji se posebno odnose na glavnu tačku, to jest na evakuaciju srpskih trupa i vlasti iz Crne Gore i na njeno pravo samoodlučivanja, bili su izloženi u priloženom memoaru crnogorske vlade od 1. septembra 1921. podnesenom Društvu naroda” [1], navodi u pomenutoj noti Kanskoj konferenciji dr Pero Đ. Šoć.

Nomenklatura vlasti Kraljevine SHS permanentno je ucjenjivala i povećavala nagrade za ucijenjene glave crnogorskih slobodara, rodoljuba, ustanika i komita, koji su se s oružjem borili protiv velikosrpske okupacije i nasilne aneksije Crne Gore i porobljavanja crnogorskog naroda. Režim Kraljevine SHS je crnogorske borce ZA PRAVO, ČAST I SLOBODU CRNE GORE, kao i štampa pod njenom kontrolom i uticajem, konstantno i hajkački kvalifikovala kao “crnogorske razbojnike”, iznoseći i pronoseći brojne neistine o njima.

Crnogorski ustanički i komitski pokret dejstvovao je dugo godina, od početka 1919, širom Crne Gore. Bio je jak i u vasojevićkom kraju. Režim i njegovi mediji su konstantno satanizovali i klevetali crnogorske rodoljube i optuživli ih da su “ubice”, “pljačkaši” itd. Sistem vlasti KSHS pod srpskom (srbijanskom) dominacijom i njihove militarne snage progonile su crnogorske ustanike, patriote, komite. 

Izvještaj lista Vreme od 1. 12. 1922. o zarobljavanju komite Vukajla Lutovca

Vladajući aparat ih je ubijao, hvatao, hapsio, mučio, ucjenjivao, zatvarao, primoravao na predaju, proglašujući ih “odmetnicima”, “razbojnicima”, “zločincima”, “ubicama”, “pljačkašima”, zaboravljajući svjesno činjenicu da su crnogorski slobodari, ustanici i komiti koristili sva sredstva samoodbrane, odnosno, legitimna sredstva koja su dozvoljena u slučaju napada neprava na pravo. 

Među istaknutim crnogorskim komitama bio je sa područja Vasojevića i Vukajlo Lutovac. On je rođen 1896. godine, u naselju Dapsići, srez Budimski, okrug Berane. Bio je zemljoradnik, te potom i istaknuti crnogorski rodoljub, ustanik, komita, zelenaš, borac za slobodnu i nezavisnu Crnu Goru. Komitovao je nekoliko godina od 1919. do kraja 1922. protiv zuluma i terora nad crnogorskim narodom. Okupacione vlasti iz režima nove države KSHS bile su ga oglasile za odmetnika i hajduka i raspisale za njim potjernicu. Ucjena za njegovo ubistvo ili hvatanje iznosila je 10.000 dinara. 

Načelstvo beranskog okruga KSHS je 20. septembra 1920. e pozvalo na predaju brojne komite iz beranskog, kao i rožajskog kraja, među kojima iz beranskog okruga Vukajla Lutovca, za kojega se u tome aktu kaže da je "iz sreza budimskog, težak iz Dapsića, star 24 godina, rasta srednjeg, u licu crnomanjast, kose i očiju crnih, osobitih znakova nema". 

U tome aktu on je pozvan da se u roku od 20 dana od objavljivanja tog oglasa u “Službenim novinama”, preda vlastima odnosno sudu, a ako to ne učini biće oglašen za hajduka i biće "slobodno svakome ubiti ga". Taj akt dostavljen je načelniku cetinjskog okruga KSHS, koji ga je proslijedio 29. septembra 1920. godine načelniku cetinjskog sreza. 

Postoje izvještaji kako je on uhvaćen od strane žandarmerijske potjere. Naime, goneće žandarmerijske oružane formacije vlasti KSHS uspjele su da zarobe i zatvore crnogrskog patriotu i ustanika Vukajla Lutovca (u pojedinim izvještajima nazivaju ga Vukojlo, Vukoje...) u noći između 27. i 28. novembra 1922. godine. Režim je Lutovca bio oglasio za odmetnika i hajduka i tretirao ga je kao „razbojnika“ u skladu sa njegovim odnosom prema crnogorskim slobodarima i gerilcima. 

O opkoljavanju zarobljenika komite Vukojla Lutovca pisao je i beogradski dnevnik „Vreme“, u članku „Hajdučija-uhvaćen odmetnik“ koji glasi: 

„Noću između 27. i 28. novembra, jedna patrola iz okruga beranskog, saznavši gde se sklanja odmetnik Vukojlo Ljutovac, opkolila je kuću u kojoj je razbojnik spavao, i uspela da ga savlada i razoruža pre nego što je i mogao da da otpora“ [2].

O hvatanju komite Vukajla Lutovca u blizini Berana, novinski izvještaj donosi i beogradska „Politika“ 1. decembra 1922. Naime, taj list objavljuje u članku pod naslovom „Ljutovac [3] uhvaćen“ sljedeće: 

„Izvještaj „Politici“. Berane, 29. novembra. Noćas je jedna žandarmerijska potera načelstva okruga beranskog uhvatila u blizini Berana zloglasnog crnogorskog pljačkaša Vukoja Ljutovca, poznatog još iz prošlogodišnjih drumskih napada na automobile koji u Crnoj Gori vrše poštansku službu.

Ljutovac je bio ucenjen na deset hiljada dinara“ [4]. 

Izvještaj beogradske Politike od 1. decembra 1922. o hvatanju ustanika Vukajla Lutovca

Naravno, treba uzeti u obzir činjenicu da je štampa pod kontrolom ili uticajem ondašnjeg režima u Kraljevini SHS, stalno, u propagandi i agitaciji protiv crnogorskih gerilaca, satanizovala javno i vrijeđala crnogorske komite, prikazujući ih u ocrnjenom smislu, punom podvala, etiketiranja i laži, pripisujući im da su “zloglasni pljačkaši” i slično, tako da treba prema tim iskazima ondašnje štampe biti objektivan i posve kritički nastojen u analizi njenih izvještaja i drugih tekstova.

Vukajlo Lutovac je nakon što je uhapšen, dugo vremena bio u pritoru i tokom 1924, na sudskom procesu osuđen je na 20. godina robije. Kao početak dosuđene kazne, označen je datum: 2. januar 1924. godine. Kao politički zatvorenik, Vukajlo Lutovac robijao je najprije u zatvoru u Beranama, a potom u podgoričkom zatvoru “Jusovača”, da bi bio prebačen u Zenicu, đe je tamnovao kao politički “krivac” i gerilac - zbog odanosti pravu, časti i slobodi Crne Gore. 

I beogradski dnevni list "Pravda", broj 329, od 1. decembra 1922, strana 3,u tekstu pod naslovom "Uhvaćen Ljutovac" piše: "U blizini Berana uhvaćen je čuveni razbojnik Ljutovac koji je terorisao celu Crnu Goru".