Malo se đe na svijetu toliko busa precima i poziva na njih kao što je to slučaj sa Crnom Gorom. Davno umrli (a većini se ne zna ni đe su im kosti) svakodnevno oblikuju društveni i politički život u našoj državi, odnose među ljudima, familijama...
Kad se započne bilo kakva rasprava, a naši građani obožavaju istoriju, obavezno se krene i sa ''prebrojavanjem'' junačkih krvnih zrnaca, predačkih dogodovština, iskazane hrabrosti, medalja i ordena.
Busanje u prsa precima umije često da zađe u dubok fašizam
Lijepo je njegovati tradiciju i śećanje na davno minule. Pogotovo na one zaslužne. Njihove zasluge i treba da ostanu za vječni ponos potomcima. Problem je kad se pogrešne predačke uloge pokušaju opravdati, odnosno kada se idealizuju kao nepogrešivost.
Zbog toga danas imamo bezbroj primjera đe se ničim izazvano pravda neka predačka nečasna uloga, bilo u ratu ili miru. Iako je đed bio koljač, oni ga i dalje s poštovanjem pominju i neizmjerno vole. Jer, zaboga, đed je đed i, zna se, vazda je u pravu. I nije đed bio kriv, samo su ga, eto, naćerali da bude koljač. To je produkt našega mentaliteta.
Nekoliko godina unatrag zapao mi je za oko intervju sa potomkom jednoga od šefova Aušvica i taj ośećaj srama koji je iskazao zbog nepočinstava svoga pretka. Razmišljao sam onda što bi bilo kad bi Njemci imali balkanski mentalitet umjesto onog upečatljivog, njemačkog. U najmanju ruku, imali bismo svake godine obilježavanje dana osnivanja SS-a. Tu je razlika između njemačkog i balkanskog mentaliteta. Sa jedne strane stid, a sa druge ponos, jer - đed je vazda u pravu.
U Crnoj Gori to je još naglašenije, jer sramota je imati đeda koji je bio na pogrešnoj strani istorije. Još je veća sramota priznati to i biti ''protiv familije''.
Busanje u prsa precima umije često da zađe u dubok fašizam. Ne zato što su đedovi bili fašisti, mada u dosta slučajeva jesu, već zbog mjerenja zasluga tuđih predaka. Pogotovo ako se na nekoga gleda kao da je manje vrijedan.
Jedan od najnaglašenijih fašizama kod nas je spočitavanje predačkih postupaka pripadnicima islamske vjeroispovjesti. Pominjanje slave, vjere za večeru, ikone i tavana, uz obavezno citiranje filma „Nož“ (snimljenog po romanu Vuka Draškovića, koji nijesu pročitali) kao primarnog istorijskog izvora po ovom pitanju neizostavna su „koreografija“.
Sve u cilju da se navedena osoba ponizi ili, po mogućnosti, vrati na „pravi put“ i vjeri prađedova! Kako to „lijepo“ zvuči.
Ovakve fašisoidne priče nepodnošljive su i kad ostanu na pragu kakve lokalne birtije, a kamoli u crnogorskoj Skupštini dje su se, viđemo i čusmo, poprilično odomaćile. No, nije ovo više ni iznenađenje. Skupština nam je već neko vrijeme „naseljena“ deklarisanim fašistima i dostinom onih koji su to u tajnosti.
Na primjer, ministarka „četiri u jedan“, samoproklamovana žena-četnik čiji su postupci fašističke prirode još od starta njenog mandata, a namjere urušavanje crnogorskog kulturnog i nacionalnog identiteta kao i svega što joj stane na put, u odgovoru poslaniku Damiru Šehoviću imala je veoma podmukao izliv fašizma.
Od prvoga dana upoznati smo sa njenom cijenjenom babom (bakom kako je ona naziva), koja joj je bila glavni izvor informacija u nacionalnom i istorijskom obrazovanju.
Vjerujem da ministarka Bratić ima i zaslužne pretke, koji su joj na ponos. Ali, upitati poslanika islamske vjeroispovjesti ima li on pretke za pohvaliti se ili možda neke drugačije, pa još uz onaj sablasan osmijeh - čisti je fašizam. Fašizam, jer svakome je jasno na šta je ciljala!
Od smjene vlasti naovamo probudila se najveća prijetnja po multikulturalnost u Crnoj Gori i njenu građansku opredijeljenost - islamofobija. Postojala je i ranije, ali nije bila toliko javno uočljiva dok se nijesu pojavili novi Obilići okuraženi izbornom pobjedom 30. avgusta. Kao produkt toga dobili smo pljevaljskog barjaktara koji maltretira vjernike ispred Huesein-pašine džamije, a da niko ne reaguje, dok tamošnje stanovništvo živi u strahu od ponavljanja devedesetih.
Mogla bi se i iz svega pomenutog „pročitati“ i ta dodatna, da ne kažem pritajena, želja za gašenjem Fakulteta za crnogorski jezik i književnost. Ne, nije razlog za to samo jedna neposlušna institucija, odnosno, kako prijatelj reče - jedini zid koji ne probija svetosavlje. FCJK zbilja jeste institucija koja se ne može kupiti nezasluženim akademskim zvanjima, podmićivanjima, niti zastrašiti vojnicima „srpskog sveta“ ili izjavama novopostavljenih direktora bez dana radnoga staža u životu itd. Ali, još veća mržnja prema tom fakultetu izvire, siguran sam, i iz toga što je na njenom čelu jedan Adnan!
Shvatam ja njihovu alergiju na Adnana, pa još Čirgića. I pokojni Đedo bio je alergičan na njega. Volio je da ga, u pokušaju, posprdno pomene. Ne bi me čudilo da je u vaktu formiranja Vlade pod Ostrogom, kada je i odlučeno da Bratić bude ministarka svega, od Đeda dobila instrukciju da se sa Čirgićem treba obračunati, a što reče Zdravko: „Sva obećanja mitropolitu sam ispunio“. Ostalo je izgleda još ovo.
Naravno, i ostaće neispunjeno. Sa jedne strane, zbog toga što oni koji bi željeli da fakultet gase za taj čin jednostavno nijesu sposobni. Nedostaje im i profesionalnih i intelektualnih sposobnosti za tako nešto, a sa druge strane i zato što FCJK ima ko da brani. Kao jedno - građani svih vjeroispovijesti ponovo su združeni na braniku fakulteta, a za odbranu države! Zajedno smo je gradili, časno i ponosno. Da se neko od potomaka i na nas može śutra pozvati, kad ga neka nova Vesna iz Bileće priupita: ''Jesu li ti čemu preci?''
