Plod crne ribizle ima veliku hranljivu, terapeutsku i tehnološku vrijednost, a naročito je značajan po visokom sadržaju vitamina C i antocijanina. Posebnog je mirisa, i sadrži dosta šećera, bjelančevina, minerala i tanina. Crna ribizla ima jednu od najvećih antioksidativnih vrijednosti među voćem, zahvaljujući antocijaninima koji joj daju tamnu boju i bore se protiv slobodnih radikala.
Osim upotrebe u svježem stanju, plod crne ribizle se koristi u pripremi brojnih prerađevina, kao što su sokovi, džemovi, želei, marmelade, sirupi, kao i za razne potrebe konditorske industrije (proizvodnja bombona, čokolada, kremova, pudinga i slično). Naročito je cijenjena u proizvodnji voćnih jogurta.
Plod crne ribizle i njegove prerađevine potpomažu normalizaciji i stabilizaciji krvnog pritiska, te su naročito preporučljivi za osobe koje imaju visok pritisak, kao i kod osoba koje se bore sa malokrvnošću. Utvrđeno je da sok crne ribizle pomaže pri liječenju krvarenja desni i proširenih vena, ali i da povoljno utiče na zdravlje trudnica i prilikom laktacije.
Ribizla se uspješno uzgaja i obilno plodonosi na višim nadmorskim visinama, od 600 do 800 metara, kao i na područjima koja se odlikuju prohladnim ljetom, većom količinom padavina i visokom relativnom vlažnošću vazduha. Biljke zahtijevaju dobro osvjetljenje (ali ne pretjeranu insolaciju) i zaštitu od jakih vjetrova. U slučaju pretjerane zasjene ribizle, osnovne grane su sklone ogolijevanju i opada im obilnost roda i kvalitet plodova, dok je krajnji ishod kraći životni vijek ribizle.
Ribizla ima značajne zahtjeve za zemljištem, veće nego ostale jagodaste voćne vrste. Njoj pogoduju duboka, srednje teška, svježa, umjereno vlažna i dobro drenirana zemljišta. Strukturna zemljišta slabo kisjele reakcije (pH od 5,5 do 6,5) koja su bogata humusom i biogenim elementima, a naročito kalijumom i fosforom, pogoduju uspješnom uzgoju ribizle. Nikako joj ne odgovaraju suviše laka, alkalna i pjeskovita zemljišta, kao ni suviše teška, zbijena ilovasta zemljišta sa vrlo kisjelom reakcijom.
Odlikuje se odličnom otpornošću na niske temperature, čak do – 30°C, u toku perioda mirovanja. Cvjetovi ribizle mogu izdržati do -6°C, bez oštećenja, dok su osjetljivi na visoke temperature i duže sušne intervale. Suša može urokovati prijevremeno otpadanje lišća, a za ribizlu su najpovoljnije srednje ljetnje temperature vazduha od 17 °C do 18 °C. Ribizla je hidrofilna voćna vrsta, što znači da joj pogoduju padavine, što ravnomjernije raspoređene i ne niže od 800 mm na godišnjem nivou, odnosno ne ispod 400 mm u periodu vegetcije.
Ukoliko se odlučite za sadnju ribizle, ožiljeni prporak obavezno treba da ima od 1 do 3 ljetorasta, dužine 20 cm do 30 cm debljine, najmanje 10 mm pri osnovi i sa najmanje 3 do 5 zrakasto raspoređenih žila dužine 15 cm do 25 cm. Najčešći sistem uzgoja ribizle je u jednoredu, u neprekidnom nizu bez naslona, a pojedinačne biljke u obliku žbuna.
Optimalno rastojanje je 2,5 metra između redova i 1 metar u redu između biljaka (2,5 m x 1 m), odnosno 4.000 biljaka po hektaru. Ovim se obezbjeđuje maksimalno korišćenje životnog prostora, dobar i nesmetan prolaz mehanizacije, a pri ovakvom sklopu biljaka postižu se maksimalni prinosi po hektaru (preko 20 tona). Sadnja se vrši u jesen od otpadanja lišća, pa do kretanja vegetacije u proljeće.
Kako biste osigurali dugovječnost zasada ribizle (eksploatacioni period ribizle može biti i duži od 20 godina), neophodna je adekvatna priprema zemljišta, i to u vidu oranja i finog usitnjavanja strukture, kao i u vidu rasturanja stajnjaka i njegovog zaoravanja. Ukoliko je zemljište veoma kisjelo, neophodno je izvršiti proces kalcifikacije. Prilikom sadnje, dodaje se mineralno NPK đubrivo, u formulaciji koja obezbjeđuje niži sadržaj azota, umjeren sadržaj fosfora i visok sadržaj kalijuma.
Prekraćivanje posađenih sadnica ribizle obavlja se u rano proljeće, kada se može izvršiti i prihrana azotnim đubrivom ili amonijum-sulfatom. Kasnije, u toku eksploatacionog perioda, organsko đubrivo treba primjenjivati na svake četiri godine, a ostalih godina treba primjenjivati mineralno đubrenje (krajem jeseni ili početkom zime), u formulaciji NPK 7:14:21 ili 10:12:26. Sa KAN-om ili amonijum-sulfatom treba vršiti redovno prihranjivanje ribizle, i to u fazi kretanja vegetacije i u fazi precvjetavanja.
Kao obaveznu agrotehničku mjeru treba obezbijediti navodnjavanje sistemom "kap po kap", koji se koristi i za prihranjivanje vodotopivim đubrivima, a u slučaju velikih suša, preporuka je da se obezbijedi i sistem orošivača (rasprskivača za zalivanje) koji se koriste isključivo preko noći.
Rasprskivačima se obezbjeđuje ravnomjerno navodnjavanje cijele površine zemljišta, jer ribizla ima plitak korijenov sistem. Redovnu prihranu sa povećanim sadržajem kalijuma i kalcijuma, a umjerenim azotom treba primjenjivati od početka do kraja zrenja plodova, a od početka avgusta, u nekoliko navrata, koriste se kalijum-sulfatna đubriva radi postizanja većeg procenta suve materije u stablu. Na taj način biljke će obilnije plodonositi, imati krupnije plodove i biti pripremljene za zimu.
Rezidba ribizle je veoma zahtjevna agrotehnička operacija, koja podrazumijeva stručnost, znanje i strpljenje. Osnovni cilj rezidbe je pravilan raspored grana, čime se obezbjeđuje dobro provjetravanje i osunčavanje čitavog žbuna. Ipak, ne smije se pretjerati, s obzirom da uklanjanjem grana iz sredine žbuna, dolazi do smanjenja rodnog drva i umanjenja prinosa. Iz sredine se odstranjuju grane koje su starije od četiri godine, ali nikako prekasno – jer to može dovesti do osipanja pupoljaka, koji se rano razvijaju i brzo nabubre.
Ribizla ima veoma osjetljive plodove, koji nemaju mogućnost naknadnog dozrijevanja, te je stoga neophodno posvetiti posebnu pažnju berbi ove voćne vrste. Prednost je to što većina sorti ribizle sazrijeva ujednačeno, te je berbu moguće obavljati najviše u dva navrata. Treba izbjegavati veliku rosu, kao i visoke temperature.
Uzgoj ribizle je profitabilna djelatnost jer ima visoke prinose po hektaru, veliku potražnju u prehrambenoj i farmaceutskoj industriji, otpornost na hladne klimatske uslove i mogućnost prerade u proizvode sa dodatnom vrijednošću poput sokova, džemova, vina i likera. Najveća isplativost postiže se kroz preradu, što je posebno važno za manje proizvođače na sjeveru Crne Gore.
