Ima evo tačno četiri godine otkad sam napisao prvi tekst za Portal Analitika, neplanirano i kao čin revolta na tvrdnje jednog od perjanica tadašnjeg litijaškog pokreta u pobjedničkoj euforiji, a koji je tvrdio da su četnički i partizanski pokreti izjednačeni.
28U tom tekstu postavio sam pitanje ko pobi moje đedove, koji su položili živote u borbi protiv okupatora i njegovih domaćih saradnika. Realnost je tu jasna, a to je da su ih pobili četnici. Međutim, novi revizionistički talas koji je krenuo iz Crkve Srbije (a okle će drugo) pokušava da nas ubijedi da to nije bilo tako, štaviše, na kraju će ispasti da su se npr. moji pomenuti đedovi sami ubili ili da nisu ni postojali. Sve dok ne ostanu samo bradati i masni koljači da se bore protiv zamišljenih Italijana i Njemaca na koje u realnosti nisu ni metka opalili, barem što se Crne Gore tiče.
Ne znam za vas ostale, ali ja im dozvoliti neću da takvu retoriku prodaju i sprovedu, a za to što im može bit da pričaju to što pričaju krivi smo isključivo mi. Pogotovo mi iz partizanskih familija i familija koje su simpatisale partizanski pokret, a računam da je to većinska Crna Gora.
Poslijeratna vlast je radila na pomirenju. Pogotovo sa četničkim strukturama i njihovim pripadnicima. Ko drugačije kaže laže kao četnik! Da nije ne bi se četnički potomci toliko snašli i infiltrirali i napredovali. Većina je prešla u partizane kada je viđela da je četnička priča propala, a oni koji nisu većinom su nastavili da žive normalno živote nakon rata.
Sa druge strane, propaganda je prepuštena istoriografiji i filmovima, a ne direktnom kontaktu sa nasljeđem. Recimo, kad ste se zadnji put śetili nekog pretka koji je poginuo neđe širom nekadašnje države? Poveli đecu na njegov grob, položili cvijet, ispričali priču koju vjerujem ni sami ne znate? Vjerujem nikad.
Glavnog krivca vidim u nama koji smo dozvolili da zaboravimo, pogotovo onaj dio koji je smatrao da se ne treba ''zamarati istorijom''
E to je nas ubilo, partizani i njihova borba postali su mit ravan nestvarnom i vremenom zaboravljeni i iščezli iz śećanja i emocija. Kad je došlo vrijeme revizionizma ona priča o zvaničnoj istoriji i filmovima dovedena je u pitanje. Bez direktnog kontakta sa ličnim porodičnim iskustvom lako je bilo manipulisati i infiltrirati laži.
Ovo vam je objašnjenje za ono pitanje “odakle on četnik a iz partizanske kuće”.Odatle što nema pojma o toj svojoj kući i jer mu je bliže ono što ga uče živi ljudi, nego mrtvi koje nije ni zapamtio.
Znači, zaboravilo se. Je li to meni neshvatljivo – jeste, ali suština je da većinu ljudi ta priča apsolutno ne zanima. Odavno smo se već pretvorili u onu vrstu društva u kojem omladina ni ne zna kako im se zvao đed. Neko bi možda i rekao da to nije loša stvar i da je dobro što mlade generacije stasavaju neopterećene istorijom.
Kad bi ovo bila jedna skandinavska država možda bih se i usaglasio sa tim stavom, ali budući da je ovo Crna Gora nikako ne mogu. Pogotovo jer nezainteresovanost uporedo raste sa sujevjernošću (namjerno izbjegavam termin religioznost jer Crkva Srbije istu ne propagira).
U takvoj situaciji imamo ono što imamo – glavni kreator narativa i “istine” je Crkva Srbije i to njeno najmilitantnije krilo opijeno nacističkim idejama Nikolaja Velimirovića i Dimitrija Ljotića. Kratki priručnik za prevođenje partizanskih familija u ober četničke. Sa jedne strane ljudi pojma nemaju ni ko su ni čiji su, a sa druge odgovore traže na pogrešnom mjestu – i eto ti, skoro pola države misli da je Pavle Đurišić heroj a ne koljač koji je završio kako je trebalo da završi.
Naravno, svjesni su da za totalnu ofanzivu još uvijek nemaju prostora i podrške. Prije par godina sam pisao o čistačima, ljudima kojima je posao da čiste prejake retorike nadređenih i učine ih jestivijim građanskom sloju crnogorskog društva. Odatle Gojko Perović u onoj debati od prije neku noć da nam priča o pomirenju i zajedničkim žrtvama. Je li njemu stalo do toga?Apsolutno nije.
Niti mu je cilj da se društvo okrene i promil ka građanskoj i pomiriteljskoj priči, već da abolira četnike i ostale saradnike okupatora. Njemu je cilj da četništvo predstavi kao normalno i izjednači ga sa narodnooslobodilačkom borbom i tako ih zajedno i ravnopravne pohrani u muzej, samo što partizanstvo i NOB nema ko više da propagira, a četništvo i te kako ima.
Ovo ''pomireno'' stanje odgovara samo Crkvi Srbije, dok nekome ko nije previše zainteresovan za tematiku primamljivo zvuči priča da je umrle ''zemlja pomirila''. Jesu li oni baš toliko isti i pod zemljom? Apsolutno ne.
Zbog toga ne bi smjeli da budu ni u našim glavama i javnom prostoru, a posebno ne u muzejima, da naša đeca uče o tobožnjoj borbi četnika za slobodu. Jedino za šta su se oni borili je etnički čista država izborena kamom i krvlju i to su propagirali u svojim zvaničnim dokumentima. I to je jedina istina koja treba o njima da bude znana.
Opet, glavnog krivca vidim u nama, koji smo dozvolili da zaboravimo, pogotovo onaj dio koji je smatrao da se ne treba ''zamarati istorijom''. Na posljetku, ti su nas prije pet godina i doveli dovde. Društvo koje pamti nije potrebno osamdeset godina nakon učiti ko je heroj a ko zločinac i izdajnik. Crnogorsko zbog amnezije očigledno je osuđeno na to da istu priču ponavlja svakih par decenija.
