''Ološ!'', rekao bi Daka Davidović za nekadašnje političke drugove tokom kampanje za nikšićke izbore. I doista, on koji ih je najbolje poznavao, izgleda najbolje ih je i častio. Teško da postoji bolji naziv za snage koje su pojahale dragu nam državu nakon tog famoznog 30. avgusta 2020. Na kraju, ko se više i sjeća toga dana? Sa ove distance, izgleda kao da se ''događanje naaaroda'' desilo u davnoj prošlosti, koju pamte samo najstariji građani, a ne prije jedva četiri godine, tj. jednog punog mandata.
Istorija će jednog dana proučavati, a moguće i antropologija, mada je najpozvanija psihologija, kako je moguće takvo posrnuće jednog naroda i države
Ko ne zna prilike u Crnoj Gori pomislio bi da vrijeme brže protiče nego inače. U glavu mi dođe komična objava neke Fejsbuk stranice u kojoj se tvrdi da su ''monasi sa Hilandara utvrdili da vrijeme brže protiče nego inače, jer im velika svijeća brže dogorijeva nego što je to prije činjela''.
Ono što je za mene komično, za par hiljada ljudi koji su objavu lajkovali je potencijalna istina. Tako da dok kucam ovo, komičnost mi prelazi u tragediju, jer shvatam da smo takvima svakodnevno okruženi. I da takvi imaju pravo glasa i da su tog famoznog vrelog avgustovskog dana na vlast u Crnu nam Goru doveli - političku ološ.
Vrijeme zapravo protiče isto kao i inače. Kako u srednjem vijeku tako i sada. Isto su ga mjerili hilandarski monasi i prije i poslije. Sve je isto osim vremena u kojem stvarno živimo. Tu je došlo do miksanja trenutaka, pa smo tako iz savremenog doba prešli u srednji vijek i nastavljamo da se spuštamo. Vrijeme se nije ubrzalo, ali je krenulo nazad, barem što se tiče Crne Gore.
I dok hilandarska svijeća dogorijeva, nekima brže, a nekima isto, u Crnoj Gori imamo rasulo.
Crna Gora je jedan veliki paradoks i dešavanja u njoj kose se sa prirodnim, ljudskim i Božijim zakonima. Na primjer, da ustane Platon bio bi totalno razočaran da vidi da i nakon nekoliko hiljada godina pošto je postavio temelje principa po kojem vlast treba da dobijaju najbolji, još uvijek to zapada najgorima.
Najgori su se uvijek palili na moć i na vlast. Stvar je u tome što je većina donekle umjela da probere dobro od lošega. Kao i kad domaćica prebira pasulj, nekad joj se omakne koje trulo zrno. Međutim, u ovom slučaju, ''naarod'' kao da je ostavljao trulež, a bačao u smeće zdravo. Tako smo dobili ovo što smo dobili. Na nečiju žalost, a nečiju radost.
I dok hilandarska svijeća dogorijeva, nekima brže, a nekima isto, u Crnoj Gori imamo rasulo. Ne pomažu molitvne ni svetogorskih ni ovdašnjih monaha da se situacija sredi. Doduše, mnogi se mole da do sređivanja ni ne dođe. Umjesto vlasti, Crna Gora ima jednu koaliciju različitih interesnih grupa koja, svaka po svom nahođenju i planu, trza na svoju stranu, sa željom da se država pocijepa poput prenapregnutog lista papira. Njima zapravo bolje društvo i država nisu ni cilj, već zasititi vlastite komplekse i neostvarene sne. A državu sažvakati i ispljunuti kad kao žvakaća guma izgubi ukus i počne da žulja vilicu.
Heraklit iz Efesa bio je protivnih demokratije, kao i većina tadašnjeg antičkog filosofišta. Govorio je da mu je ''jedan koliko i deset hiljada samo ako je najbolji''. U crnogorskom slučaju, dobili smo deset hiljada najgorih, u kojima je teško naći i tog jednog, vrlodobrog, a ne najboljeg.
Istorija će jednog dana proučavati, a moguće i antropologija, mada je najpozvanija psihologija, kako je moguće takvo posrnuće jednog naroda i države. I to za nepun jedan mandat. Kako je dozvoljeno da nam politička ološ uždi svijeću.
